Od zabranjenog voća slađi je samo zabranjeni kolač | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Od zabranjenog voća slađi je samo zabranjeni kolač

Beogradska umjetnička skupina Ilegalni Poslastičari stala je na žulj velikom medijskom gigantu. Ipak, u borbi protiv Golijata uspijeli su dobiti bitku, ako već rat ne. Njihova priča nosi por

Piše: Stjepan Jureković
  • A
  • +
  • -

Nepovjerenje nas je okružilo sa svih strana i polako se ustalilo kao dominanto raspoloženje javnosti. Pogotovo kada se radi o društvenim pitanjima, nepovjerenje kao da je postalo činjenica. I što je još gore, ljudi kao da uživaju u svom nepovjerenju, likuju kada se ispostavi da ih je netko iznevjerio. Evo vidiš, rekao sam ti!, Svi su oni isti - to su rečenice kojima zapravo izražavamo svoje zadovoljstvo što naša očekivanja nisu ispunjena, tim rečenicama kao da potvrđujemo vladavinu maksime koja glasi - jedino u što vjerujem jest da ne vjerujem.

IlegalniPoslasti__ari_velika_46035_1_2

No, unatoč tome, prevladavajuće nepovjerenje, bez obzira na koju je domenu društvenog života usmjereno, u većini se slučajeva zadržava na teoretskom gunđanju iz preudobnog kauča. Konkretne dokaze koji bi ga opravdali javnost rijetko kad može vidjeti. Za konkretne se primjere izigravanja povjerenja vrlo brzo nađu razumna opravdanja. Velik je tepih pod kojeg se takvi slučajevi mogu skriti.

No, ono što u ovome slučaju imamo pred sobom, upravo je jedna od tih rijetkih priča koja potvrđuje našu paranoju da živimo u eri egoizma, vremenu u kojem više ne postoje pravila na putu ka ostvarenju vlastitog interesa, vremenu u kojem je svatko sposoban pregaziti dano obećanje i preko noći mjenjati ideale u slučaju da se njihovo mijenjanje nametne kao nužna strategija za širenje svog ogromnog “Ja”. I nije slučajno što priča dolazi iz vana, jer nije li nam dosta prokazivanja svih tih privatnih investitora, korumpiranih političara/biznismena i beskrupuloznih medijskih kuća u našem vlastitom dvorištu? Oni tako i tako služe samo da nam skrenu pažnju. Provirimo radije preko ograde i pogledajmo što se događa dvorištu “mrskih” nam susjeda, tako ćemo vjerojatno uspijeti zadržati fokus.

Tijekom devedesetih, beogradski se Radio B92 nametnuo kao srpski simbol slobodnog medija koji zastupa vrijednosti tolerancije i jednakosti. B92 taj je imidž dugo nosio, dovoljno dugo da naraste u medijskog giganta kakav je danas, pri čemu srpska javnost, zaokupljena problemima što joj potresaju temelje društva, zapravo u nijednom trenutku taj njegov rast nije dovela pod znak pitanja. Nezavisni je medij tako izrastao u korporacijsku ustanovu i zauzeo položaj konstantnog samopotvrđivanja. Kulu babilonsku danas više nitko ne može ugroziti, a koliko god nevin bio, nije dobrodošao čak niti zdravi humor.

ilegalni_pirot

Tim su naime pristupom, kritici “devedesetdvojke” pristupili umjetnici i umjetnice iz skupine Ilegalni Poslastičari na čijim se leđima nedavno slomilo koplje medijske egocentričnosti.


Ispočetka motivirani nemogućnošću objavljivanja “nepodobnih” komentara na internetskoj stranici Medijske kuće B92, Ilegalni Poslastičari, kao jedan od svojih umjetničkih projekata, pokrenuli su blog. Primjetili su, naime, da administrator stranice "devedesetdvojke" ne propušta komentare koji iznose bilo kakvo alternativno mišljenje pa su svoje komentare počeli objavljivati na blogu koji su nazvali Mirror Be92. Sličnost u nazivu je naravno, apsolutno slučajna. S vremenom je projekt, kao i sama ideja, narastao. Počeli su izvrtati vijesti s "devedesetdvojke" i objavljivati lažne vijesti. No, u niti jednom trenutku nisu stvar postavili nimalo ozbiljno. Dapače, od početka je bilo jasno da je riječ o umjetničkom projektu autora dovoljno duhovitih da ga učine zabavnim, a dokaz za to su i brojne izložbe kojima je projekt prezentiran ne samo u Srbiji već i u inzemstvu. Bilo je zabavno sve do trenutka kada je Interpol ušao u prostorije Mojbloga u Zagrebu na čijem je serveru postavljen Mirror Be92 i zahtjevao da se sporni blog smjesta ugasi.

Od tog trenutka, blog je bio zaleđen. Iako je posjetiteljima izgledala kao da radi, na stranici je bilo nemoguće objaviti bilo kakav novi sadržaj. Privatna i neslužbena istraga Ilegalnih Poslastičara, po svim je indicijama ukazivala da je za zabranu zaslužan Veran Matić, direktor Televizije B92. Pretpostavivši da je problem nastao zbog sličnosti njihova imena, poslali su Matiću otvoreno pismo u kojem ga pozivaju da im omogući daljnji rad.

Ono što ovu priču čini još nevjerovatnijom jest činjenica da se radi o blogu čija posjećenost ni za tri godine ne može dostići gledanost koju imaju dvije minute vijesti na TV B92. Čemu onda toliki strah od jednog malog internet bloga? Znači li to nastavak progona nepodobnih umjetnika u Srbiji, i to preko državnih organa uz pomoć srpske i hrvatske policije i Interpola - zapitali su se Ilegalni Poslastičari.

Pitanje koje u ovoj priči također treba staviti u prvi plan jest: kako je B92 od zagovaratelja promjena i slobode izražavanja mišljenja, izrastao u korporacijskog giganta, medijsku kuću koja sada koristi mehanizme cenzure i samovolje protiv kojih se nekada sama borila? Sličnih procesa u Hrvatskoj i svijetu svi smo svjesni, no kao što smo već naglasili, primjere za to rijetko kad možemo vidjeti. Zato ova priča ima veću težinu od njenih realnih posljedica. Jer par dana nakon "poslastičarskog" otvorenog pisma Veranu Matiću, zabrana rada bloga je ipak povućena što je na blogu odmah i objavljeno. Ilegalni poslastičati uspijeli si izvojevati pobjedu, no to nas još uvijek ne spriječava da se ne zamislimo i ne postavimo si pitanje – mora li se baš uvijek naše povjerenje, u ime demokracije, liberalizma i slobodnog tržišta na kraju okrenuti protiv nas?

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 10.11.2008