Odgoj, škola i anime | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Odgoj, škola i anime

Upravo zbog specifičnog konteksta u kojem nastaje anime je u stanju radikalnije problematizirati školu nego što su to u stanju učiniti bliži nam pripovjedni oblici.

Piše: Dinko Kreho

Great Teacher Onizuka

  • A
  • +
  • -

Jedan danas anonimni korisnik Reddita svojedobno je to izvrsno sažeo: "Gotovo je izvjesno da će anime, ukoliko se ne odvija u nekom tipu fantastičnog svijeta, biti smješten u srednju školu". Na prvi pogled, činjenica da su protagonisti ogromnog dijela japanskih crtića srednjoškolke i srednjoškolci nije iznenađujuća, budući da je značajan dio njihove ciljane publike upravo srednjoškolskog uzrasta. Pa ipak, opsesija animea i mange srednjoškolskim životom višestruko nadmašuje udio koji srednjoškolskoj publici pripisuje dominantna kategorizacija animea i mangi po rodnim i dobnim skupinama – čak i ako zanemarimo činjenicu da ta kategorizacija ne odražava stvarni sastav gledateljstva i čitateljstva. I nebrojeni serijali koji se vode kao seinen ili josei (anime/manga za muškarce, odnosno žene, starije od 18 godina) odvijaju se u srednjoškolskom okruženju. Psihološki triler, crna komedija, romantična komedija, komedija apsurda, horor, znanstvena fantastika; ma o kojem se žanru radilo, šanse da će se priča odvijati u srednjoškolskom štimungu su ogromne, makar takav izbor u ravni fabule djelovao i posve nemotivirano. Jednostavno: i onda kad se diči oznakom mature, anime rijetko maturira.

S ove strane Pacifika, spomenuta fiksacija može djelovati čudno. Mnogi moji vršnjaci i vršnjakinje, naprimjer, ne nose nimalo idilična sjećanja na srednju: čak i ako im škola nije bila noćna mora, kao što je to bila autoru ovih redaka, povratak u školske klupe ne zvuči im nužno bajkovito. Premisa Tokyo Revengers ili RE: Life, čiji su protagonisti transportirani kroz vrijeme natrag u srednju školu, djeluje im više kao horor, a manje kao romantična avantura. U Japanu, još jednom, stvari stoje ponešto drugačije. Za ogroman broj Japanki i Japanaca, srednja je doba najljepših uspomena, period kojeg se kroz ostatak života sjećaju s posebnom nostalgijom. Neke od izvora tog masovnog sentimenta u vlastitom videu o srednjoškolskoj motivici u animeu uvjerljivo je protumačio Youtuber The Pendatic Romantic (TPR). Turobna stvarnost svijeta rada u Japanu – ukratko, rintanje od jutra do sutra kao način da se opravda vlastito postojanje i dokaže vlastita vrijednost za zajednicu – većini ljudi ne ostavlja puno prostora za snove i nadanja. Naspram perspektive beskrajnih prekovremenih sati, u bezličnim pogonima firmi koje na svoje zgrade postavljaju sigurnosne mreže kako bi spriječile samoubojstva uposlenika, srednja, ističe TPR, djeluje kao razdoblje bogato mogućnostima i prilikama, u kojem su horizonti otvoreni. Činjenica da je japanski školski sustav zapravo vrlo strog i zahtjevan pritom je od sekundarne važnosti: na djelu je nostalgija za doživljajem svijeta u kojem barem privremeno imaš priliku biti svoj_a. 

Između Bildunga i štimunga

TPR-ovo objašnjenje proširio bih još dvjema stavkama. Najprije, čini mi se da u slučaju animea, a i japanske popularne kulture uopće, srednjoškolski štimung obećava zajedničko iskustvo: u svakodnevnici u kojoj kombinacija nemilosrdnog kapitalističkog ubrzanja i vrlo restriktivnih kodova ponašanja i komunikacije ljudsko biće začas pretvara u otok, srednja se ukazuje kao točka u kojoj su se milijuni disparatnih, usamljenih života makar nakratko presijecali. Svaka nesretna osoba nesretna je na vlastiti način, ali gotovo svaka od njih nosila je školsku uniformu, skupljala hrabrost da pozove simpatiju na kineske rezance, pohađala festival u čast ljetu ili išla na ekskurziju na neki od japanskih otoka – doživljaji koji, ako i nisu bili praćeni najsvjetlijim emocijama, u perspektivi radikalnog otuđenja postaju utješne uspomene i spona među ljudima. Druga stavka, a koja stoji u uskoj vezi s ovom prvom, tiče se činjenice da je proklamirani cilj i ideal japanskog srednjoškolskog obrazovanja u prvom redu izgradnja karaktera (a tek onda stjecanje znanja i kompetencija). Srednja se, naime, percipira kao neka vrsta pogona u kojem se oblikuje naša ličnost, moralne vrijednosti i temperament, doživljaj sebe i svijeta s kojim ćemo dalje ići kroz život. Nije rijetkost da srednjoškolke i srednjoškolci u animeu ispoljavaju izgrađene i argumentirane stavove o svijetu, društvu i međuljudskim odnosima; srednja, zauzvrat, od njih očekuje da doista funkcioniraju kao mali odrasli. Arhetip nevjerojatno starmalog srednjoškolca/srednjoškolke nipošto nije endemičan za medij animea: dovoljno je prelistati globalne bestselere Harukija Murakamija. Ukratko, dok bi većina odraslih ljudi s ove strane Pacifika srednjoškolsku verziju sebe o(t)pisala kao budalastu i nezrelu, Japanci i Japanke u srednjoj masovno vide formativno razdoblje vlastitog bića – točku u kojoj su osvijestile i učvrstile vlastita uvjerenja, načela i svjetonazore.

Nadalje, jednu od ključnih tema mange i animea predstavlja obrazovanje – u širokom smislu formacije ili Bildunga. Temelj narativne strukture shōnena (mange/animea za dječake i mlađe adolescente)  po pravilu čini razvojni put junaka – neka varijacija na čuvenu paradigmu "herojevog puta" koju je opisao antropolog Joseph Campbell. "Želim biti najbolji _____ na svijetu" – pri čemu umjesto prazne crte može pisati bilo što, od "pirat" i "nindža", do "slikar" ili "kuhar" – tipična je i često parodirana motivacija protagonista shōnen animea. Pripovijest o liku, često antifavoritu i marginalcu, koji kroz kombinaciju napornog rada, učenja i treninga s jedne, te neočekivano otkrivenog talenta s druge strane, savladava jedan za drugim izazovom na neočekivanom putu do vrha, vjerojatno uživa univerzalnu privlačnost. Naposljetku, shōneni kao što su Naruto, One Piece ili Dragon Ball u globalnim su razmjerima neki od najpopularnijih animea; Campbell je pak paradigmi "herojevog puta" pripisivao arhetipsku strukturu. Pa ipak, u temeljnom značaju Bildunga za narativnu strukturu animea teško mi je ne vidjeti i žudnju za društvenom mobilnošću i odbacivanjem uloge koju nam je društvo unaprijed skrojilo – poduhvatima kakvi vjerojatno nigdje nisu mačji kašalj, ali koji u japanskome kontekstu djeluju posebno neizvodivo. Pritom, kako u svojoj epizodi o kodovima shōnena podsjećaju autori_ce francuskoga podcasta o mangi 5ème de couv, nije slučajno da prkošenje društvenim očekivanjima figurira kao fundamentalna tema mangi i animea "za dečke": i u društvu kakvo je japansko, dječacima je ipak "dozvoljeno imati snove", dok za njihove vršnjakinje to uglavnom ne važi.

Na jednoj strani, tako, postoji nepregledna, žanrovski i tematsko-motivski krajnje heterogena masa animea smještenih u srednju školu (bio taj izbor narativno opravdan ili ne). Na drugoj strani nalazi se podjednako šaroliko mnoštvo animea koji govore o formaciji, Bildungu, putu kroz trnje do zvijezda. Ove dvije kategorije ponegdje se ukrštaju, ali ti susreti proizlaze više iz pripovjedne inercije nego iz unutarnje potrebe: škola je tu najčešće prisutna kao ziheraški odabran štimung, dok sama pripovijest koju pratimo govori o nekoj drugoj vrsti formacije. Mada bi se moglo pretpostaviti suprotno, animei koji tematiziraju školstvo, tj. instituciju škole zajedno sa njom pripadajućim aparatima i procesima, zapravo su začuđujuće rijetki. Gotovo da se stječe dojam kako opća prihvaćenost srednje škole kao settinga i pozadine za najnevjerojatnije pripovjedne zaplete potiskuje bavljenje svime što se u školi inače događa. U slučajevima, međutim, kad se anime ipak odluči pozabaviti školom – rezultati su po pravilu fascinantni. 

Delinkventi, monstrumi, profesori

Great Teacher Onizuka (GTO) neka je vrsta Društva mrtvih pjesnika na steroidima. Ovaj serijal iz 1999./2000., nastao po mangi Toorua Fujisawe koja kroz različite spin-offove, nastavke i prequele izlazi od 1997. sve do danas, ustvari polazi od shōnenovskog obrasca. GTO prati dvadesetdvogodišnjeg Eikichija Onizuku, živu legendu tokijske bōsozōku scene, delinkventa i kavgadžiju koji ima san: postati najveći srednjoškolski profesor u Japanu. Onizukina motivacija pritom proizlazi manje iz pedagoških ambicija, a više iz njegove fiksacije na slatke srednjoškolke, i fantazije da će mu nastavničko mjesto omogućiti da, kad jednog dana bude star i nemoćan, ima mladu i jedru ženu koja će se starati o njemu. Spletom okolnosti on zaista i završi kao profesor i razrednik u jednoj prestižnoj srednjoj školi, no razred koji mu dodijele je notorni III-4 – odjeljenje krcato razmaženom i pakosnom buržujskom djecom koja su već niz razrednika otjerala u samoubojstvo ili nervni slom. Kad se pred njima ukaže taj naoko lijeni i bahati creep, ekipa iz III-4 pomisli da im je ruku dopao najlakši plijen svih vremena. Naravno, nemaju pojma u što su se upustili. Naizgled u otvorenom ratu s učenicama i učenicima, Onizuka zapravo postepeno pridobiva njihovo povjerenje: pritom, umjesto da slijedi obrasce komunikacije koje hijerarhije učionice unaprijed propisuju, on svakom učeniku pristupa ponaosob, bez patroniziranja, kao sebi jednakoj i mislećoj individui. Gledateljica zajedno s III-4 malo-pomalo otkriva kako je Onizuka ne samo nevjerojatno talentiran i kreativan nastavnik i pedagog, nego i daleko moralnija i povjerenja dostojnija osoba od većine "legitimnih" profesora i dušebrižnih roditelja.  

Ansatsu Kyōshitsu ili Assassination Classroom iz 2015., snimljen po mangi Yūseija Matsuija, polazi od još ekstravagantnije premise. Humanoidna hobotnica nepoznatog porijekla, naizgled neranjiva, ali i vrhunski inteligentna, uništila je komad Mjeseca, te objavila da će za godinu dana dezintegrirati i Zemlju. Međutim, najprije će u tom roku dati priliku čovječanstvu da je pokuša likvidirati kako zna i umije...tako što će predavati u srednjoj školi u Japanu. Stvor na vlastiti zahtjev preuzima jedan specifičan razred, III-E, također "problematičan", ali na drukčiji način negoli Onizukin III-4: u njega su smješteni_e učenici_e koje se smatra nedovoljno sposobnima i talentiranima za imidž i standarde škole, koja kotira kao elitna. Stoga što je posrijedi razred otpisanih, japanske vlasti sa školskom upravom mirne duše rade na tome da djecu koja ga pohađaju pretvore u ubojice, koji će uništiti misterioznog napadača prije no što on uništi ljudski rod. U tu se obuku entuzijastično uključuje i sâm Koro-sensei, kako će učenici ubrzo prozvati stvorenje (igra riječi koja bi se otprilike mogla prevesti "profesor Neuništić"). Ono poučava matematiku, kemiju, klasičnu kinesku poeziju i vještine atentata; razred sluša, uči, raspravlja, buni se, i usput sve kreativnijim planovima i mahinacijama pokušava doći glave razredniku. No, dok bezuspješno pokušavaju ubiti Koro-senseija, učenici i učenice napreduju, razvijaju se i emancipiraju: neortodoksne metode njihovog profesora i suludo okruženje koje je uspostavio pokazuju se nevjerojatno uspješnima i za savladavanje standardnog gradiva. U maniru koji kao da je kopiran iz nekog priručnika kritičke pedagogije na tragu Paola Freirea, one_i simbolički ubijaju profesora i sudjeluju u polaganom oblikovanju drugačije, slobodnije i egalitarnije učionice.

Neočekivani realizam groteske

I Onizuka i Ansatsu Kyōshitsu propituju obrazovanje s pertinentnošću i kreativnošću kakve se ne susreću često u japanskoj, ali ni u zapadnoj popularnoj kulturi. Ne samo da oba serijala emfatično istražuju teme poput vršnjačkog nasilja, depresije, represivnosti školskoga sustava i društvenih normi uopće – to ipak, na nekoj razini, čine i mnogi drugi animei – nego i, kroz nastavničke figure koje zamišljaju, dovode u pitanje samu strukturu sustava. I Onizuka i Koro-sensei upućuju izazov hijerahijskom ustroju učionice, temeljnoj distinkciji između onoga koji zna i po(d)učava s jedne, te onih koji pasivno primaju znanje s druge strane; i jedan i drugi pristupaju učenicama i učenicima kao jednakima, i svojim ekscentričnim metodama sve vrijeme demifisticiraju poziciju Profesora kao vlasnika znanja. Tako što već u polazištu odbace ideje koje nam je društvo odmalena utuvilo o tome što škola, obrazovanje i međuljudski odnosi jesu i trebaju biti, obojica uspijevaju u naoko nemogućim misijama: Onizuka se sprijatelji s "divljim" razredom, a Koro-sensei pomogne svom odjeljenju odbačenih da se svojim rezultatima plasira u vrh škole.

Rekao bih da u oba slučaja upravo apsurdnost premise – svemoćni čovjek-hobotnica koji planira raznijeti Zemlju u paramparčad, odnosno bivši motorist, otpadnik i voajer u ulozi pedagoga – dopušta ovim animeima da u svom propitivanju nametnutih obrazaca odu tako daleko. Poniranjem u bizarno i groteskno, u slapstick i komediju apsurda, dakle udaljavanjem od realističkih kodova "ozbiljnog" i "odgovornog" pristupa tako velikoj temi kao što je obrazovanje, Onizuka i Ansatsu Kyōshitsu o svojoj temi zapravo govore na bolno realističan način. Također, baš zato što nastaje u zemlji čiji nam školski sistem dopušta da, bez farbanja očiju parolama o drugačijem obrazovanju, vidimo na djelu okrutnost škole kao takve, anime je možda u stanju radikalnije problematizirati školu nego što su to u stanju učiniti pripovjedni oblici nastali u zemljama školstva s ljudskim licem. Osim u dva slučaja o kojima je bilo riječi, argumente za takvu tezu možemo naći u cijelom nizu disparatnih animea, koji se ne bave izravno školstvom, ali otvoreno konfrontiraju neke njegove aspekte; Gakkougurashi!, Another i Classroom of the Elite samo su neki primjeri koji mi padaju na pamet. Za umjetničku konfrontaciju sa sveprisutnim društvenim dispozitivom "bankarskog obrazovanja" (Freire) možda nema primjerenijeg vizualnog i narativnog repertoara od onoga koji u svom deliriju štanca japanska animacija.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 10.06.2022

VEZANE VIJESTI

Seksualno-rodne (anime) zavrzlame

Piše: Dinko Kreho
"Woke" i "problematični" aspekti japanske animacije, barem kad je seks(ualnost) u pitanju, većinom su nerazmrsivo isprepleteni, unutar jednih te istih serijala, epizoda, likova i situacija.

Anime: mali slalom kroz medij i kontekst

Piše: Dinko Kreho
Fenomen animea od svojih je ranih dana do današnje kompleksnosti i širine prevalio dugačak put, a njegova recepcija na našim prostorima odvija se u specifičnim okolnostima.

Opasne igre

Piše: Dinko Kreho

U usporedbi s brojnim drugim ostvarenjima iz žanrovskog repertoara "ubojitih igara", lignjarije koje nudi Squid Game čine se nedopečenima.