Odgovorna nastava povijesti | kulturpunkt

Vijesti Znanost i obrazovanje

<

Odgovorna nastava povijesti

U sklopu 13. HRFF-a održan je razgovor o poučavanju o ljudskim pravima u nastavi i obrazovnim programima škola u Hrvatskoj i BiH.

Piše: Martina Domladovac

FOTO: HRFF

U sklopu 13. Human rights film festivala, 9. prosinca održan je razgovor pod nazivom Nastava povijesti i ljudska prava - zatiranje ili zagovaranje?, kojim su otvorena pitanja poučavanja o ljudskim pravima kroz regularnu nastavu i obrazovne programe škola u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Razgovor je moderirala Dea Marić iz Documente - Centra za suočavanje s prošlošću, koji je ujedno bio i organizator događaja. U razgovoru su sudjelovale Ivana Miošić i Smijana Vovna, profesorice iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine koje su radile na implementaciji projekta Moj zavičaj kroz vrijeme u svojim lokalnim zajednicama, te Hrvoje Klasić, profesor na Odsjeku za modernu i suvremenu povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 

Moj zavičaj kroz vrijeme u Hrvatskoj provodi Documenta, a u BiH Helsinški odbor za ljudska prava iz Bijeljine. Osnovna ideja projekta je graditi obrazovanje za suočavanje s prošlošću kroz multiperspektivni i kritički pristup kontroverznim temama i politikama sjećanja te participativne i aktivne metode učenja i poučavanja.

U uvodnoj riječi Dea Marić istaknula je kako je pohvalno što je prepoznata povezanost ljudskih prava i nastave povijesti, te postavila pitanje što zapravo u trenutnoj situaciji možemo napraviti kako bi u školama zaživjela "odgovorna nastava povijesti". U Bosni i Hercegovini, u deset kantona postoji i deset nastavnih programa, jer "ne možemo se dogovoriti o nastavi biologije, a kamoli o ljudskim pravima", kaže Smiljana Vovna, profesorica sociologije u tuzlanskoj gimnaziji. "Kod nas povijest staje s 1990. godinom, no kroz nastavu sociologije imamo mogućnost dotaknuti različite teme, a nastavnici su pioniri koji se trude uključiti ljudska prava u školski program". Ivana Miošić, profesorica povijesti u dubrovačkoj gimnaziji, istaknula je kako se u Hrvatskoj povijest tolerancije i jednakosti može učiti kroz sve razrede, od lekcija stare do suvremene povijesti, no ovisi isključivo o nastavniku pojedincu koliko će vremena posvetiti temama ljudskih prava.

U programu Moj zavičaj kroz vrijeme do sada je sudjelovalo četrnaest srednjih škola, a rezultati istraživanja provedenih u sklopu projekta prikazani su na nekoliko izložbi. Dubrovački učenici istraživali su lokalnu povijest putem intervjua sa starijim građanima, te su obradili teme "pravednika među narodima", kako je izgledalo djetinjstvo u Drugom svjetskom ratu, kao i zašto su neke ulice i škole početkom devedesetih godina 20. stoljeća promijenile ime. U Tuzli su učenici temu Holokausta obrađivali istraživanjem ljubavne priče dvoje SKOJ-evaca. Profesorica Vovna istaknula je kako su "djeca bila izrazito motivirana i emotivno su se vezala uz svoj rad", a profesorica Miošić dodala kako je "jako teško razbiti predrasude kod mladih ljudi, a ovakvi projekti su jedini put da se do njih dopre". Ipak, jedna od učenica iz Dubrovnika, istaknuvši koliko joj je bilo drago sudjelovati na projektu, dodala je i kako ne primjećuje toliko tvrde stavove i predrasude kod svojih vršnjaka, kao što je to više puta na tribini istaknuto.

Hrvoje Klasić govorio je o širem kontekstu ljudskih prava i nastave povijesti, odnosno udžbenicima i nastavnoj praksi. Izlaganje je otvorio upravo činjenicom kako danas u društvu zaboravljamo kontekst: "Umjesto stručnjaka, autoritet predstavljaju političari, sportaši i slično. Na kontekstu treba raditi društvo u cjelini, a ne samo pojedinci, no za to prvo moramo imati opći konsenzus". Također, istaknuo je kako "nastavi povijesti, ali i temi ljudskih prava, nedostaje multiperspektivnost koja je potrebna, ne da bi se relativizirala povijest, nego da bi se pokazalo da ništa nije crno-bijelo". Referirajući se na totalitarni režim i isti takav pristup obrazovanju naglasio je kako smo "1991. godine jednu sliku zamijenili drugom - tendenciozno, selektivno i prema potrebi, a imali smo priliku sve staviti na stol. Ali, ni druge zemlje s dužom tradicijom demokracije nisu puno bolje. Dok god mi znamo sve francuske i engleske kraljeve, a oni ne znaju ni gdje se Hrvatska nalazi, ne možemo pričati o ravnopravnosti". Klasićevo izlaganje zaključeno je s već dobro poznatom idejom kako je "djecu najvažnije naučiti razmišljati, a prije svega to treba naučiti profesore. Ne postoje apsolutni autoriteti ni istine koje slijepo treba slijediti, a propitkivanje i postavljanje neugodnih pitanja, važan su dio nastave povijesti".

U raspravi je tek neznatno dotaknuto pitanje kurikularne reforme koja je u izradi, a u njoj sudjeluju i pojedini profesori uključeni u spomenuti projekt. Miošić je spomenula kako se veseli reformi, te očekuje da će obrazovanje biti okrenuto temama koje će objedinjavati različite predmete i perspektive. Također, svi govornici usuglasili su se o važnosti reforme zbog mogućnosti sustavnog djelovanja. Iako je entuzijazam pojedinaca pohvalan, na ovaj način svako djelovanje ostaje isključivo na njima, te od njega korist imaju samo pojedini učenici, umjesto društva u cjelini.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 10.12.2015

VEZANE VIJESTI

Prema obrazovnom siromaštvu

Piše: Matija Mrakovčić
Od 2010. godine, potrošnja u proračunima za obrazovanje u Europi smanjila se za 3,2%. Istraživanje Europske komisije poziva na novo povećanje ulaganja u obrazovanje.

Građanski međupredmetno, vjeronauk obvezno

Piše: Matija Mrakovčić
Unatoč političkim govorima, predstavljanje dosadašnjeg rada stručnih skupina na kurikularnoj reformi ukazalo je na određene novosti.

Nedostatak povjerenja i volje

Pripremila: Matija Mrakovčić
GOOD inicijativa predstavila je rezultate istraživanja građanske i političke pismenosti maturanata i opće populacije u Hrvatskoj.