Odgovornost za rad | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Odgovornost za rad

Donosimo razgovor Željka Zorice Šiša i Davor Miškovića održan u Molekuli, 21. studenog 2012. godine u okviru projekta Refleks udruge Drugo more.

Razgovarao: Davor Mišković

Radi se o seriji razgovora sa suvremenim umjetnicima u kojoj se pokušava proniknuti u metode umjetničkog rada. Željko Zorica je, koristeći nekoliko primjera iz svoga bogatog opusa, govorio o intencijama i značenjima svojih radova, njihovim interpretacijama, ali i o društvenom položaju umjetnika koji stvara u području nezavisne scene. 

DM: Svi te znamo kao Šiša...

ŠIŠ: Šiš nije neki umjetnički pseudonim, već nadimak iz osnovne škole, skraćenica od Šišmiš. Kad se potpisujem negdje ipak stavljam samo Željko Zorica. Šiš ima neki SKOJ-evski prizvuk. Tu imaš i razne asocijacije, hašiš, bakšiš...Ljudi govore svašta, ali nadimak je zapravo Šišmiš.


DM: Možda da krenemo s Hansom Christianom Zabludovskym i prezentacijom na Perforacijama - Proba otkrivanja spomen ploče povodom boravka Renea Magritta u Dubrovniku, u rujnu 2009.

ŠIŠ: To je projekt s prvih Perforacija, prezentacija rada koji je davno začet. Radi se o ideji digitalizacije spomeničke baštine, dakle digitalizacije nečega što svi poznajemo, što je bilo izloženo devastaciji, naročito početkom devedesetih godina. Došao sam na ideju da mramorne spomen-ploče zamijenimo digitalnima. U tom sam se radu bavio problemima iz devedesetih godina u Hrvatskoj, kada su uništavane spomen-ploče podignute u znak sjećanja, u spomen nečega iz socijalističke Jugoslavije. Ljudi su u tom trenutku osjećali da su te memorije na neki način opasne i htjeli su ih uz blagoslov tadašnje dominantne politike i uništiti, u čemu su većim dijelom i uspjeli.  

Postoji, dakle, jedan lik kojemu je ime dr. Hans Christian Zabludovsky. Njemu i u znak sjećanja na njega, počeo sam podizati spomen ploče u različitim prilikama i na različitim mjestima. Prva je podignuta za vrijeme 2. Urban festivala u Zagrebu 2002. Ideja Zabludovskog bila je kreirati virtualnu osobnost/lik, a cilj je bio da institucije priznaju postojanje takve osobe. To se uspjelo ostvariti nakon podizanja spomen-ploče, uveden je u povijest mlade države Hrvatske, a prije toga i u povijest Jugoslavije, jer je prvi put spomenut još '83 godine. Priznali su ga Hrvatski sabor, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, HAZU... ne znajući da je on virtualna osoba. Ne mogu reći da sam ga ja izmislio, ja sam ga pustio da funkcionira. On sada postoji kao lik u virtualnom, ali i fizičkom svijetu. Na neki način se perpetuira i u radovima drugih ljudi. Ja to ne mogu kontrolirati, a kasnije se pojavio u dodatnim istraživanjima, na što su mi skrenuli pozornost neki kunst-historičari. I sam sam se zabezeknuo u Barceloni prije Olimpijade kad sam vidio veliki transparent na kojem je pisalo "Zabludovsky". Zabludovsky ima rođake iz spaljenog sela u Poljskoj, oni su Židovi i živjeli su većinom u Meksiku i SAD-u i tamo su razvili ozbiljan biznis. Tako se moj Zabludovsky i tamo situirao. U kratkom opisu: Zabludovsky je vinopija, demonolog, dugo vremena antropolog, radio je s Radićem na uspostavi etnografije u Hrvata, zapisivao je raznorazna sjećanja na tradicijske svečanosti, pričao o demonima, o različitim čudnim bićima, radio je na nekom fantastičnom bestijariju plastike, ornamenata, skulpture na zgradama. I sam sam radio na bestijarijima, prvo sam napravio Barcelonu, knjigu koja nije izašla, onda sam napravio Zagreb, Hrvatsku, te grad Roskilde u Danskoj. To su obiteljske knjige, zagonetke koje isprepliću fikciju i fakte, ali su napravljene na način da smetaju uobičajenom poimanju povijesti, povijesti umjetnosti i arhitekture. To se mnogim stručnjacima nije sviđalo, jer su citati tih mojih vizija prodrli u tkivo znanstvene literature. Dakle, citira se ono što ne postoji. Tako je  citirana i moja atribucija upozorenja pred Eufrazijanom, koje sam atribuirao prema Magritteu, a kasnije ju je Zdravko Zima koristio kao činjenicu. Radi se o slici na limenoj ploči, koja je naslikana uljem, onako kako je Magritte radio - naslikao bi lulu i rekao ovo nije lula. To je zamišljaj lule ili crtež lule, to nije lula. Želim reći, tko ne može ući u Eufrazijanu? Tu je naslikan pas i taj pas ne može ući, drugi psi mogu. Ne mogu ući djevojka u bikiniju i mladić u gaćama, ne može ući sladoled. Ostali, osim onih na tim crtežima mogu. Eto, to dugujemo Reneu. 


DM: Reci mi nešto o recentnom otkrivanju spomen-ploče u predgrađu Zagreba, 2011. u Oporovečkim vinogradima...

ŠIŠ: To je tip rada kojeg nazivam kontroliranim hepeningom. Odvijao se na jednom seoskom imanju nekih dvanaest kilometara od Zagreba gdje sam često boravio radeći scenografije s kolegama. Nekoliko ljudi koji su se tamo dvanaestak godina intenzivno družili i radili je umrlo, pa sam htio postaviti spomen-ploču u sjećanje na njih i na Zabludovskog koji je tamo započeo s boćanjem, i u to je selo donio i prvi lim. Odlučio sam tu postaviti prototip digitalne spomen-ploče. Takve se ploče mogu mijenjati ovisno o promjeni političkog sistema, znači njih ne morate slomiti, skršiti, nego samo javite Studiju Artless da promijeni tekst. Rad smo nazvali Otkrivanje prve digitalne spomen ploče u Hrvatskoj. Na otvorenju je bila velika vatrogasna postrojba limene glazbe koja je svirala himnu, tak' se to mora, inače ne možeš otkriti spomen-ploču. Nakon toga su žene u narodnim nošnjama plesale, napravile su nam kolače, primile su sve naše goste. Taj dio je bio strogo određen, nije se moglo tu mnogo toga promijeniti. Nakon tog protokola publika je mogla ući u prostor u kojem se nekada držala stoka i perad, gdje su bile priređene male zamke, odnosno situacije, a neki su odmah ulazili u prostor gdje je bila poslužena hrana. Bilo je dosta hrane i pića, to je dio rada. Mislim, ljudi dosta brzo zaborave sadržaj kad vide hranu i piće. To je jasno, na stolu je prasetina i svi idu jesti prase ili odu po piće, i neće gledati rad. A radilo se o prijedlogu spomenika velikom Heinekenu, koji se veže na onaj čuveni ples nizozemske postrojbe koju firma Heineken časti pivom pred zločin u Srebrenici, gdje su dan nakon toga pobijeni Muslimani Bošnjaci.

Taj sam rad situirao u kokošinjac, a odmah s lijeve strane je bio svinjac s nekoliko stolica na kojima su sjedili izvođači odjeveni u nizozemske odore Ujedinjenih nacija, koji su u happeningu plesali varijantu plesa iz Srebrenice. E sad, ti dečki su također uzeli hranu i zajedno s publikom sjedili i gledali svinje koje su gledale svinje koje jedu svinje. S desne strane sam postavio sto križeva, jer je blizu bio Dan mrtvih. Na križevima je bilo ispisano stotinjak važnih imena iz 20. stoljeća. Među njima su umjetnici, filmski režiseri, glumci, a postavio sam i križeve za Pavelića, Hitlera i druge povjesne ličnosti. Onda su neki ljudi, potaknuti alkoholom, u napadaju bijesa krenuli kidati križeve. Onda ih i paliti. Zapalili su križeve Pavelića, Hitlera, gorio je i Che.


DM: Che? 

ŠIŠ: Da. Taj rad nekim dijelom želi pokazati vlast nad memorijom. Po zakonu, vi ne možete ni na privatnu kuću staviti spomen ploču. Ako želite obilježiti sjećanje na nekoga ili nešto, trebate pitati za dopuštenje. Recimo, kad sam radio s Queerom Nazora i Kovačića na križanju njihovih ulica u Zagrebu, taj rad nije ušao u HAZU-ov popis spomenika, jer fizičke spomen-ploče više nije bilo, bile su fotke. 


DM: Jednom si rekao da neki tvoji radovi, kao kontrolirani hepening, imaju puno zagonetki, kako to funkcionira s ljudima koji dođu, kako oni otkrivaju te zagonetke?

ŠIŠ: Kada kažem zagonetka, više mislim na prostor koji je segmentiran i u njegovim dijelovima postoje instalacije koje mogu i samostalno postojati. Višak značenja tim segmentima daje cjelokupno događanje, kao što je, recimo, procesija. Ljudi otkriju neke dijelove, a neke ne, ja to jednostavno ne mogu kontrolirati. Neki pokušavaju, neki ne. Kad sam u Muzeju suvremene umjetnosti u Danskoj radio vrlo sličnu stvar s grobovima, ona je bila umjetnički usmjerena, inspirirana radovima Yoko Ono. Nisam se na nju direktno referirao, ali sam njene radove imao kao podlogu.


DM: Stanovnici mjesta ne znaju da se tu radi o umjetničkom događaju?

ŠIŠ: Ne. Oni su pozvani na događanje, žene su pripremile kolače, bilo je rakije. Susjedi, ne samo ovi s kojima sam surađivao, su došli i ponudili sudionike tradicionalnom hranom. Pitanje je da li bi to mogli napraviti u nekom drugom dvorištu, meni je to dvorište bilo važno. Ali, ja ljude ne varam. Kad sam se dogovarao s vatrogascima, oni su samo pitali da li će se vrijeđati himna. Hebrang bi vjerojatno u tome vidio vrijeđanje, jer se himna koristi na neki drugi način nego što je koristi on. To je sad drugi par rukava. Dakle taj prvi dio bio je jasan, selo je pozvano i ljudi su došli. 


DM: Reakcije publike?

ŠIŠ: Ja to ne kontroliram. Ostali su dokad su htjeli. Bilo je stranaca, kustosa, njih četrdesetak i njima je događanje bilo dosta čudno. Iznad svega, uz trubača koji je svirao Tišinu, otkrivena je američka zastava koja dominira svim prostorima na svijetu. To im je bilo jasno, aha, on se bavi kritikom američke dominacije i Ujedinjenim nacijama. To je OK, vide američku zastavu, ljude u uniformama Ujedinjenih nacija i to postave u svoj kontekst, jer oni ne znaju lokalni kontekst, ni što je Hrvatska, ni gdje je. Normalno da ti unutra pronalaziš nešto za što ćeš se zakačiti. Jasni su ti neki simboli i onda ih ubodeš. Kako je bilo hladno, ipak su im najvažniji bili rakija i hrana.


DM: Dobro, pa to je posve logično...

ŠIŠ: Da, tako treba biti. Mislim, ja to ne ironiziram. Ja bih to isto tako napravio.


DM: A KroaTisch-EU Freundschaft?

ŠIŠ: To je instalacija koja se gleda, ali u jednom trenutku se publici dozvoljava da tu instalaciju jede, pije, čita, da kopa po njoj. Radio sam je u okviru predstavljanja hrvatske kulture u Francuskoj. Počela je sa službenim protokolom, mene je boljela kičma pa nisam putovao, ali sam se javio preko Skype-a. Sastoji se od triptiha, Delacroixove slike Sloboda vodi narod, a lijevo i desno su tadašnji fajteri za mjesto predsjednika Hollande i Sarkozy. Stvar se kontekstualizira sa srednjim dijelom triptiha, s Delacroixom, kojeg smo snimili uz dopuštenje Louvrea. Nekima je rad zasmetao jer je izgledao kao napad na šefa Lacktalisa, koji drma u Dukatu i u stvari kontrolira mljekarsku industriju u Hrvatskoj, a drugima što je ime rada na njemačkom jeziku: KroaTisch-EU Freundschaft. Ja nisam tako mislio, ali prvi čovjek koji mi je spomenuo taj problem bio je Siniša Labrović, a on zbilja zna kako se stvar ne smije zvati ako misliš uspjeti. Htio sam to raditi baš tamo, kod njih, jer mi se činilo da je to za njih važno. Uglavnom, na torti, koja je dio instalacije, nalazi se osamdeset i devet grobova. Na svakom križu je ime jednog od važnih prosvjetitelja. Tu sam se bavio idejom prosvjetiteljstva i što bi ta ideja danas trebala značiti. Kada se otvori grobna ploča, unutra je mala kutijica, a u kutijici kineski kolačić, unutra je tekst za koji publika isprva misli da pripada onome čije je ime iznad križa, ali on zapravo pripada ljudima iz ekonomske branše koji nam govore o problemima neoliberalne ideologije u kojoj danas živimo. Okolo smo postavili crve za pecanje, to sam napravio ne zato da bi ljudima nešto posebno zgadio, nego da na tako banalan način asociram na memento mori, jer onda se o tom počne pričati.  Lijevo i desno se vrte hrvatska i francuska zastava i ide čuvena rečenica Margareth Thatcher o nestanku društva, što je ona izjavila za neki ženski časopis 1983. godine. S Thatcher i Reaganom radim puno zato što smatram da su oni prekretnica naših života. Oni su svojom proklamiranom ideologijom promijenili svijet i to se danas vrlo dobro vidi. Reagan je počeo ekstremno mnogo štampati novac, Thatcherica je i filozofski i sociološki postavila okvire da bi ideja neoliberalizma mogla do kraja zaživjeti. 


DM: Osim hepeninga i umjetničkog rada pokrenuo si i Festival prvih. Otkud ti ideja za taj festival?

ŠIŠ: Festival prvih se čudno zove, ali deseta mu je godina ove godine. Krenuo je 2003. godine u Zagrebu i to kao dio Zagreb film festivala. E sad, štos je u tome da sam u stvari ja imao ideju za Zagreb film festival. Ideja je bila stvaranje filmskog festivala, no ja sam ga drukčije zamišljao, ne ovako kako danas radi i posluje. Matić i ja smo se razišli nakon tri godine, on je u Zagreb prenio ideju Motovun film festivala, odnosno da se napravi nešto uz filmski festival jer sponzori vole kada ima puno stvari. Festival prvih, kad sam o njemu počeo razmišljati postao je vrlo važno i formativno mjesto mojeg djelovanja, ali i za neke druge ljude koji su u njemu sudjelovali, zato što je ideja bila da festival postavi temu i da se na festival možete prijaviti samo kao debitanti. Dakle, izvan fokusa svog svakidašnjeg djelovanja. Znači, ako se čovjek bavi performansom, on mora odabrati neki drugi medij. To je rezultiralo različitim radovima umjetnika, ali i ne-umjetnika jer su ljude koji nisu bili umjetnici intrigirale teme. Prva tema je bila reklamokracija - država, odnosno društvo u kojem vlada reklama i oni koji ju proizvode. To je citat jedne SF knjige iz pedesetih godina, američkih vizionara koji su još tada skužili kako će se stvar razviti. Tadašnja zvijezda (2003.) je bio Francuz Beigbeder koji je, upravo taj Lactalis koji sam maloprije spomenuo, razorio, skužio je da će provaljivanjem tajni kako se radi u marketinškoj industriji zaraditi novac pa je napisao tri knjige. Na festivalu su teme bile GMO i biotehnologija (2004.), i to onda kada je pronađena GMO soja u pilećim kobasicama. Bila je velika afera i opet je Hebrang objasnio kako to nije štetno. Bavili smo se i pravima djeteta, dominacijom, različitim temama. Petsto ljudi je prošlo kroz taj festival. Kako ja nemam baš neku sklonost PR-u, festival je još uvijek dijelom ostao zarobljen u zagrebačkim okvirima iako smo imali goste iz Izraela, Austrije, Slovenije, svih područja Balkana.


DM: Možeš li mi još nešto reći o ishodištima i počecima Kugla glumišta, možda nešto više o performansu iz '81 Akcija 16:00?

ŠIŠ: O Kugli sam radio dva filma, jer sam pokušao to napokon odmaknuti od sebe. Svi mi iz Kugle nosimo neke more, duhove na leđima, a zapravo se samo radi o prošlosti i na tu prošlost treba gledati kao na prošlost. Na ovo što ciljaš nije perforrmans, osim ako kada kažeš performans misliš na kazalište, jer je ovo bila predstava kojoj je ime Akcija 16:00. Jednu smo odigrali na Trgu Republike ispred Narodnog pozorišta u Beogradu. Iz dječjeg kazališta Boško Buha izlazi Zlatko Burić, a iza njega s lažnom bradom izlazi Damir Bartol Indoš. Igraju da su pobjegli iz ludnice i furaju se na Joy Division. Onda ulaze u prostor normalne kafane gdje se pije i jede, ljudi nisu očekivali da će se išta dogoditi. Nakon toga ulaze u prostor trga u kojem se odvijaju borbe suprotstavljenih strana. Svakoj od tih strana je interes da njih dvojicu pospremi na sigurno. Oni su ti koji su de facto, opasni. Na ovoj smo izvedbi svi imali prave pištolje koje smo posudili s Košutnjaka, iz filmskog grada. Pištolji su bili napunjeni. Kolega Branislave Stefanović, koji nam je došao pomoći, bio je ranjen. Opalio je metak. Vidjeli smo crvenu krv na haubi. On mene pita čija je ovo krv. A ja odgovaram: tvoja. On se počinje tresti i pada u nesvijest. Publika plješće. Redar iz Studentskog kulturnog centra je skužio, uzeo ga je i odnio, bio je u bolnici tri dana. Radili smo neku zajebanciju na RAF, autima smo se zaletali na publiku. Ideja je bila zakočiti što bliže. Mislili smo kako je to jako dobro.

Kugla je djelovala od 1974. pa negdje do 1983. Imala je tri prelazne faze. Faza prelaska iz Studentskoga satiričnoga glumišta u Kugla glumište, zatim faza u kojoj je Kugla napravila najbolji dio svog rada, a proteže se od 1975. do 1981, dok se se u sljedećim fazama razdvaja u manje grupe koje rade još godinu i pol dana i nestaju. Indoš je zadržao ime što je izazvalo pomutnju kod povjesničara, ali to ćemo mu oprostiti. Za mene je Kugla bila formativna, jer nisam imao formalno obrazovanje, tako da mnoge stvari naučene tada još uvijek koristim u svojim radovima. 


DM: Što se dogodilo kada je Kugla dobila Orlanda na Dubrovačkim ljetnim igrama?

ŠIŠ: Da bi se razumjelo što je Kugla tada značila i koje je probleme izazivala u tadašnjem kazališnom i umjetničkom establišmentu Hrvatske (ne Jugoslavije, jer, recimo, u Beogradu i Sarajevu smo bili ekstremno važni i popularni gosti), važno je znati da su tada postavljani temelji nezavisne scene. Tad se nije još tako zvala, nego su nas svrstavali u kategoriju amatera, pa sam iz te perspektive danas ja amater koji radi iz ljubavi. U tom smislu: ako radim iz ljubavi, ne trebam biti plaćen, to je normalna stvar. Tada smo bili amateri koji rade iz ljubavi i nismo bili plaćeni, ali smo zaista radili, i radili smo niz godina. Meni se tada činilo da smo učinili jako malo, ali nakon što smo odradili povijest te grupe ispalo je da tu ima dvanaest predstava, što znači da se na godinu proizvelo njih čak dvije-tri, ali to su mahom sve komplicirane, velike i skupe produkcije za tadašnje doba. Mi smo tada, ne znajući, postavili osnove nezavisne scene koja je bila povezana s Centrom za kulturnu djelatnost. Najveći problem za establišment je nastao kad je na Dubrovačkim ljetnim igrama Kugla dobila Orlanda. Dubrovačke ljetne igre nisu  bile ovo što su danas, bile su slika i prilika te Jugoslavije i Hrvatske, dolazili su važni svjetski političari tog vremena. Recimo, kad smo mi osvojili Orlanda, jedan od glavnih gostiju bio šef španjolske komunističke partije Santiago Carrilo. Medijska pozornost je bila usmjerena na to što se tamo događa. Žiri je Orlanda dodijelio Dunji Koprolčec, amaterki iz Kugla glumišta, koje je napravilo predstavu Ljetno poslijepodne ili što se dogodilo s Vlastom Hrša. Predstava je trajala tri dana i u njoj smo, prije Kožarića, izmjestili slavnosko selo na Stradun. On je stavio plast sijena, a mi smo stavili svinje, sijeno, volove, kokoške - to je smrdilo. Dubrovčani su dobili slom živaca. A morali su ga dobiti zato jer se tako nije zamišljala kultura. Ne možete dovesti svinje na Stradun, reći da je to dio predstave i tamo ih ostaviti tri dana. A štos je bio nadrealistički koncept. Mi smo u situaciju jednog renesansnog grada stavili komad slavonskog sela. U predstavi je sudjelovalo oko 150 ljudi. Mnogi vodeći glumci su poludili i tu je krenuo sukob nezavisne kulture i službenog establišmenta. Georgij Paro, koji je bio direktor Dubrovačkih ljetnih igara, se odrekao te predstave iako nas je on pozvao. To je bila velika afera. 


DM: Tko je bio u žiriju, tko vam je dodjelio nagradu?

ŠIŠ: U žiriju je bilo pet ljudi, ali glavnu riječ su vodili pokojni Dalibor Foretić i Petar Brečić. Kugla je već prije toga dobila specijalnu nagradu BITEFa koja je također bila etablirana nagrada, možda i više nego Orlando. Inače, Orlanda smo izgubili. Ne zato što smo mi mrzili nagrade, nego nismo imali odnos prema tome. Sve nagrade su nam nestale, jer smo ekstremno aljkavi prema arhivi, prema svemu tome. Jednostavno nam nije ništa značilo. Mi smo ipak bili jedan anarhoidni kolektiv. 


DM: S obzirom na to da se radilo o važnoj grupi, koju mi mlađi znamo samo iz priča, kako procjenjuješ historizaciju takve grupe, postoji li dokumentacija?

ŠIŠ: Ako se netko time želi baviti, može pitati u Teatrološkom institutu u Zagrebu, na Gornjem gradu. Nešto postoji, nesređeno, s krivim datumima. Ja se u to nisam pačao, ja ionako zagovaram rasap. Onda se tu pojavljuje ovaj gospodin koji se bavi svim vrstama avangarde, kako se on ono zove?


DM: Marinko Sudac. 

ŠIŠ: E, Sudac je htio otkupiti to od mene, jer sam ja mnogo toga skupio na hrpu. Uglavnom, Sudac mi je objašnjavao kako bi bilo odlično da ja sve to njemu predam jer će on napraviti dobre atribucije. Meni je to bilo smiješno, kako će on napraviti atribucije kada ja, koji sam sudjelovao u tome, ne mogu. Čak i kad se skupim s kolegama, mi imamo najmanje tri različita mišljenja o nekoj fotografiji. On je uspio nešto skupiti, ali mu je to krivo popisano. Kriva su imena i atribucije predstava. Sad se pojavila Suzana Marjanić za koju znam da radi povijest performansa pa je unutra i Kugla. Branko Matan, koji je prijatelj Kugle, također radi na tome, no on je izrazito spor, ali i temeljit. Kod njega neće proći krivi datum ili bilo što neprovjereno, zato ja tu sporost cijenim beskrajno i pomažem mu, pa možda uspijemo objaviti to kao neku ozbiljnu knjigu. Višnja Rogošić, asistentica na Filozofskom, već predaje o Kugli. Postoji i još nekoliko knjiga u kojima Indoš govori, što je neki Zabludovskyjev princip. On isto govori svoje sjećanje koje ne odgovara do kraja povijesti. Ja govorim svoje sjećanje, koje isto ne odgovara povijesti. Sad smo napravili film koji će, za nekoga koga zanimaju faktografske činjenice o Kugli, biti OK. Znači, postojat će film koji će faktografski srediti tih osam, devet godina. 


DM: S obzirom na to da si već trideset i nešto godina na nezavisnoj sceni i upleten si u sve što se na njoj zbiva, reci mi postoji li neka razvojna crta. Primjećuješ li da su bolji uvjeti, da se lakše radi...?

ŠIŠ: Uvijek je to neka sinusoida koja ide gore-dolje. Zapravo, to nikada nije bila nezavisna scena, uvijek je bila zavisna. Ja sam na tu scenu pao u trenu kada politika odlučuje podržati studentska gibanja i upucati dosta novaca u omladinsku kulturu. Politika je željela da se mladi imaju s čime baviti. I onda su im to pružili. Dosta je novaca odlazilo u Sveučilište i Omladinu, to su dvije različite stvari. Omladina i studenti imali su posebne budžete. Mi smo pripadali ovom studentskom dijelu, kao Kugla. Ovisno o tome tko je vladao, toliki je bio priliv novca. Branko Brezovec, najpromućurniji čovjek kojeg poznajem i grupa Coccolemocco su se povezali s CEKADE-om i preuzeli Internacionalni festival studentskog kazališta - IFSK. Od njega su napravili novi kazališni festival i u tom trenu su imali veliki budget. S druge strane, Studentski centar je imao velik utjecaj u Zagrebu i on je kontrolirao i sredstva, odnosno mogao si pri njima raditi pa bi se na njihov račun slijevali troškovi. Mi smo imali svoj račun, bili smo KUD, jer nisi se mogao samostalno organizirati, a nije postojala ni institucija samostalnog umjetnika. Krajem sedamdesetih Jerman i ekipa su radili na margini, ali oni su imali ono što mi nikada nismo imali, a to je bila svijest o tome da ako već nisi u, onda da moraš biti pri ili do institucije. Tako da su oni s Galerijom suvremene umjetnosti na Gornjem gradu bili u dobrim odnosima, bez obzira na to što se danas govori. Bez toga da su ih kustosi primijetili, njihove scene, odnosno njihovog art-a ne bi bilo. Naše su scene bila odvojene. Ali uspoređujući s današnjim vremenom meni se, naravno, čini da je danas puno lakše. 


DM:  Danas je opet slična situacija s kazališnim establišmentom koji je zaštićen kao oblik djelovanja.

ŠIŠ: U ovako maloj kulturi kao što je hrvatska, i ja bih ih zaštitio. Moguće je da ih puste na tržište, ali onda je to gotovo. Ali neće ih pustiti tržištu zato što ćemo se ugledati na Austriju koja isto financira svoje teatre. Kod nas ne postoji taj sponzorski đir kao u Americi. Wilson napravi skupljanje love za večerom, raja dolazi i šta da radiš, bez 25 hiljada eura ti nećeš ni sjesti za taj stol jer ćeš se izblamirati. Znači on očekuje od večere 500 hiljada dolara, a ništa ne prodaje. Kod nas to neće zaživjeti. S druge strane Francuska financira svoje nacionalne kuće jer to vide kao dio svojeg identiteta. 


DM: Pa kako je onda na nezavisnoj sceni?

ŠIŠ: Danas je za nezavisnu scenu puno lakše jer imaš više opcija. Naravno, ako misliš samo od toga živjeti, onda će to teže ići. Moj kolega Labrović je primjer toga. On se trudi, ali od toga može živjeti vrlo, vrlo, vrlo skromno. Ja se bavim različitim stvarima, ali u principu živim od scenografije, od scenarija, od rada za televiziju. U zadnje četiri godine sam honoriran i na vlastitim projektima. 

Meni je zanimljivo kako je Damir Bartol Indoš imao tu sreću ili nesreću pa mu je otkupljen rad na onom T-com natječaju. To spominjem zbog toga što sam i sam mislio da će MSU biti zainteresiran baš za taj dio hrvatske kulture. I Festival prvih je kao predzadnju temu imao Nepoznata mjesta hrvatske umjetnosti u '70-ima i '80-ima. Ja sam niz godina skupljao taj materijal. Razgovarao sam s MSU-om da vidim da li njih to zanima, da zajedno radimo i da pokažemo ljudima. Prvi odgovor je bio taj da koliko oni znaju, nema nepoznatih mjesta u hrvatskoj umjetnosti. Na što sam im rekao da me to čudi, jer ako bi došli kod mene, ja bih im mogao pokazati što oni nemaju, jer to je fizički tamo. Ali ništa, ono što ima MSU, to postoji, ono što nema, to ne postoji u hrvatskoj umjetnosti. Kao što sam rekao, Grupa šestorice postoji jer njih znaju kustosi. Mi kritičare voljeli nismo, niti smo s kim imali ikakve odnose. Imali smo drugi etički kod. Nama nije bilo jasno hoćemo li se baviti umjetnošću kroz vid kazališta i performansa ili ćemo se baviti nekom vrstom rada s ljudima. U to doba se mnogo radilo na širenju svijesti na različite načine, upotrebom droga, plesa, svime i svačime, ali se radilo i na antipsihijatriji, što je Damir Bartol Indoš nastavio. U njegovim radovima, naročito s početka, oslonjen je na Coopera, Lainga, to je njega jako zanimalo. Sve se to ispreplitalo i s političkim djelovanjem koje je bilo ekstremno lijevo. Djelovali su RAF-ovci i Crvene brigade. Rusi su ušli u Afganistan. Skoro kao i danas. Kad sam bio u Njemačkoj svaka je pumpa bila oblijepljena potjernicama za RAF-ovcima. To je taj neki društveni kontekst početka nezavisne scene. Ona tad nije postojala, ali je nastajala. 


DM: Kugla je igrala u Rijeci, '83 u Palachu? 

ŠIŠ: Afera Gigan? Ja sam tad bio užasno pijan, skoro sam se isjekao sjekirom zato što sam morao visjeti s nekih cijevi, a mijenjao sam kolegu. Grozno sam se napio jer me ostavila djevojka s mojim kolegom koji je također igrao u predstavi. Ta je predstava odlično funkcionirala jer je bila opasna za izvođače. Damir Bartol iz nekog razloga voli biti ugrožen i onda je on na leđima, ispod kostima, nosio oklop koji mu je napravio kolega Pajser. Imao je štitnik od daske i nekog poliestera. U jednom trenu njega netko mora zveknuti sjekirom i to mu mora ostati u leđima. Zbilja je naivno očekivati da će to uvijek dobro završiti. Na Indoševu sreću to je uvijek ipak dobro završilo, a u publici je bilo popraćeno snažnom reakcijom. To sam mu trebao ja napraviti, ali se ne sjećam jesam li ja ili netko drugi. To je bio ozbiljan punk, estetika suprotna mojoj. Ja sam bio u manirističkom dijelu Kugle koji je napravio predstavu Posljednja ljubavna afera, a ova se predstava zvala Afera Gigan i tu se grupa razilazi. Indoš se oslonio na Artauda, a mi smo više išli prema nekom tipu psihodeličnog Brechta. Mi smo zaista vjerovali da se svijet može promijeniti i da je psihodelija revolucionarna metoda. Ne samo za dizanje revolucije, nego da se čitava stvar promijeni. Mi smo se sigurno promijenili. 

***

Željko Zorica Šiš preminuo je 5. rujna ove godine, a njegov posljednji rad bila je audio-video jestiva instalacija uz kontrolirani hepening KroaTisch-EU Freundschaft, izveden u noći s 30. lipnja na 1. srpnja 2013. na Trgu Francuske republike, paralelno sa službenom političkom svečanošću ulaska RH u EU. Na livadi ispred pozornice bilo je pažljivo instalirano 140 bijelih drvenih križeva. Umjesto pločice s imenima pokojnika/ca stajala su mala zrcala u kojima se ogledalo nebo, travnjak, pozornica i sve što se na njoj događalo. Sam je Šiš pojasnio: "Uz nekoliko zadnjih svojih radova dodajem odrednicu kontrolirani hepening. Jednostavno postoji određeni trenutak kada publiku puštam da slobodno odlučuje o sudjelovanju u pripremljenom događanju. Jede ili pije, pleše, svira, uzima ponuđene stvari, šeće kroz ili po instalaciji, mijenja značenje rada, komentira pa izmiješta postavljenu inscenaciju, ljuti se i komentira. To su trenuci u kojima najviše uživam. Odgovornost za rad i njegove značenjske mijene dijelim s novim neplaniranim drugima. Ta drugost mi omogućuje potpunu slobodu i odvajanje od vlastitog rada."

Razgovor su nam ustupili Ana Janjatović i Davor Mišković.  

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 09.12.2013