Odjeci nejednakosti u obrazovanju | kulturpunkt

Odjeci nejednakosti u obrazovanju

Uvođenje sistemskih mjera kojima bi se adresirale specifične poteškoće ranjivih skupina u obrazovnom sustavu nužan je element borbe protiv diskriminacije na razini društva.

Piše: Matko Vlahović

Foto: Unsplash/Nathan Dumlao

  • A
  • +
  • -

Sustav obrazovanja u Hrvatskoj bi trebao biti univerzalan, a pristup jednako zagarantiran svima. Međutim, iskustva ranjivih skupina razotkrivaju posve drugačiju stvarnost. Niži socioekonomski status, pripadnost nacionalnoj manjini ili pak LGBTIQ+ zajednici produciraju niz prepreka koje znatno umanjuju kvalitetu njihovog obrazovanja. Upravo su nevidljiva i specifična iskustva podzastupljenih skupina bila tema panela Nejednaki u obrazovanju koji se održao u okviru godišnje konferencije Hrvatska može bolje u organizaciji GOOD inicijative. Četvero panelistica_a predstavilo je istraživanja koja su ispitivala iskustva različitih ranjivih skupina, a čiji rezultati pokazuju sliku obrazovnog sustava koji je teško nazvati univerzalnim.

Tako je Thomas Farnell iz Instituta za razvoj obrazovanja ukratko opisao rad organizacije na reduciranju nejednakosti u visokom obrazovanju. Iako je pozdravio određene pomake – kao što je usvajanje strateških dokumenata poput Nacionalnog plana za unaprjeđenje socijalne dimenzije visokog obrazovanja – napomenuo je kako su u Institutu ubrzo shvatili "da je rješavanje problema nejednakosti na razini visokog obrazovanja prekasno za mnoge skupine zbog toga što nejednakosti nastaju puno ranije u obrazovnom procesu, a takvih nejednakosti u Hrvatskoj ima puno". Primjerice, u Hrvatskoj samo 70 posto četverogodišnje djece pohađa vrtiće, u odnosu na 94 posto na razini Europske unije.

Institut je stoga proveo istraživanje nejednakosti u obrazovanju s ciljem stvaranja određenog znanstvenog temelja na kojem je moguće formulirati preporuke za javne politike. U fokus grupama su okupili širok spektar relevantnih dionika: od predstavnika ministarstava i lokalnih samouprava do organizacija civilnog društva. Proces je pokazao kako se načelno svi slažu oko postojanja problema nejednakosti i prijeke potrebe da ga se riješi. Farnell je podcrtao da su, unatoč tome što svaka razina obrazovanja ima specifične probleme, obrasci poteškoća uvijek zajednički. Naime, u nepovoljnom položaju uvijek se nalaze iste ranjive skupine: mladi nižeg socioekonomskog statusa, oni koji žive u ruralnim krajevima, LGBTIQ+ populacija, pripadnici nacionalnih manjina i dr.

Tako se u publikaciji istraživanja navodi kako su "uzroci obrazovne nejednakosti složeni i raznoliki, a proizlaze iz sustava vrijednosti i ponašanja koje nije vođeno dobrobiti (najboljim interesom) djeteta, već različitim partikularnim interesima odraslih (npr. institut roditelj njegovatelj; produljivanje radnog vremena dječjih vrtića, nepotpuni stručni timovi u dječjim vrtićima i školama i dr.). Na to se nadovezuju pogrešne paradigme i pristupi obrazovanju, od razine obrazovne politike i s njome povezanih propisa, nejednakosti uvjeta u različitim zajednicama i ustanovama (npr. dostupnost toplog obroka, produženog boravka, dječjeg vrtića) do profesionalnosti odgojitelja i učitelja, odnosno neprimjerenosti njihova inicijalnog obrazovanja i kontinuiranog profesionalnog razvoja." Kao svijetlu točku Farnell je istaknuo kako su dionici u fokus grupama prepoznali multidimenzionalnost i kompleksnost problema nejednakosti, pa i nedostatak komunikacije ustanova koje su uključene u sustav, što predstavlja određeni temelj na kojem je dalje moguće graditi.

Detaljnije je o neposrednom iskustvu siromaštva i nejednakosti djece pričala Olja Družić Ljubotina iz Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Prema Družić Ljubotini, djeca koja žive u siromaštvu poprilično su nevidljiva u sustavima kroz koje se kreću – posebno u obrazovnom i zdravstvenom. U Hrvatskoj postoji jako veliki broj djece u riziku od siromaštva – konkretno, oko četvrtine, a čak trećina ih prima dječji doplatak. Istovremeno, institucije ne prepoznaju problem na sistemskoj razini, niti postoji mnogo udruga koje svoj rad posvećuju socio-ekonomskim poteškoćama u obrazovanju, što je u jednu ruku posve razumljivo. Na primjer, činjenica da ne postoji udruga roditelja koja bi se bavila odjecima siromaštva u obrazovnom sustavu posljedica je toga što briga za osiguravanjem osnovnih egzistencijalnih potreba ne ostavlja mnogo prostora za osnivanje udruga.

Družić Ljubotina i njene suradnice su za svrhe istraživanja razgovarale sa srednjoškolcima koji su im predočili s kojim se sve problemima susreću. Iako je javno financirano, obavezno obrazovanje za sobom donosi niz skrivenih troškova, od prehrane, radnih materijala, pribora za praksu, izleta i posjeta kulturnim ustanovama, do računalne opreme i pristupa internetu. Potonje se pokazalo kao poseban problematično u vrijeme nastave na daljinu, kada su mnogi ostali bez mogućnosti kvalitetnog pohađanja nastave, pogotovo pripadnici romskih zajednica. Socioekonomske nejednakosti se preslikavaju i na školski uspjeh. Siromašnim učenicima je tako često nedostupna podrška u učenju jer im roditelji sami ne mogu pomoći, a o mogućnosti plaćanja instrukcija nije potrebno pričati. Budući da je siromaštvo učestalije u ruralnim krajevima, mladima je nerijetko i sam izbor obrazovnih programa znatno sužen jer u mnogim sredinama postoji tek jedna srednja škola. Plaćanje prijevoza u druga mjesta s raznovrsnijim programima jednostavno je nepriuštivo. 

"Lajtmotiv našeg razgovora u tim fokus grupama je bilo obrazovanje. To je područje u kojem su oni primjećivali najveći jaz, nešto što je njima bilo iznimno važno i što ih je zapravo na neki način bilo najviše bolno u odnosu na njihove vršnjake koji ne žive u siromaštvu. Pokazalo se da su to djeca koja definitivno nemaju jednak pristup obrazovnom sustavu, koliko god se pričalo da je ono priuštivo i besplatno. To nije točno. Postoji jako puno parametara unutar sustava obrazovanja koje oni sebi ne mogu priuštiti", sažela je Olja Družić Ljubotina.

Višestruke prepreke i nedovoljni mehanizmi potpore dovode do toga da neki mladi ponekad prerano prekidaju obrazovanje, a neki su zbog socioekonomskog statusa čak prisiljeni birati između odlaska u školu i bilo kakvog rada koji se u tom trenutku nudi. Martina Horvat je tako predstavila istraživanje koje su s tim mladima proveli u Ambidekster klubu. Rezultati su pokazali da ne postoji sustavna potpora koja se bavi problemom ranog prekida školovanja – u prvom redu zbog toga što nije riječ o velikom broju osoba. Stoga, budući da ih sustav ne prepoznaje, gotovo sva postojeća potpora ovisi o pojedinačnim EU projektima.

"Iako stopa prekida školovanja u Hrvatskoj nije visoka u odnosu na druge zemlje EU, mehanizmi sustavnog praćenja su nedovoljno razvijeni što utječe na nedovoljnu prepoznatljivost problema. Neke skupine mladih u RH su u odnosu na druge u značajno većem riziku: mladi s problemima u ponašanju, psihički oboljele mlade osobe, djeca i mladi čiji roditelji su neobrazovani i dugotrajno nezaposleni, djeca i mladi romske nacionalne manjine i oni s migrantskim iskustvo", rekla je Martina Horvat. 

Unatoč malom broju slučajeva, prekidanje školovanja ostavlja trajne posljedice na živote mladih osoba, a nepostojanje dovoljno raznolikih mjera im onemogućuje izlazak iz "začaranog kruga siromaštva". Mlladi su u Ambideksterovom istraživanju naveli nekoliko oblika podrške za koje smatraju da im je potrebna: pomoć u učenju u školi, prilagodba organizacije nastave i metoda poučavanja mladima s teškoćama, podrška u nošenju s krizama i problemima, informacije o dodatnim mogućnostima i pomoć pri upisu. Također je važno stvaranje programa za one koji su već ispali iz sustava. Primjerice, iako pučka otvorena sveučilišta nude programe završetka srednje škole, oni su poprilično  usmjereni na individualan rad, što nikako ne odgovara onima koji imaju poteškoće u učenju.

No socioekonomski status nije jedini faktor u proizvodnji nejednakosti u obrazovnom sustavu. Tako je Daniel Martinović iz Duginih obitelji predstavio rezultate nedavno objavljenog istraživanja Iskustva i potrebe mladih LGBTIQ osoba u Hrvatskoj, koji su pokazali da je vidljivost i zastupljenost tema vezanih za LGBTIQ+ zajednice na veoma niskim razinama. Kako je istaknuto u publikaciji istraživanja, "nacionalne politike i programi u Hrvatskoj prepoznaju važnost zaštite mladih od zlostavljanja i važnost sigurne školske okoline, ali nedostaju konkretni programi i smjernice koji se direktno odnose na zaštitu LGBTIQ mladih, na suzbijanje homofobije i transfobije u školama te na razvoj školskih kurikuluma koji promiču ravnopravnost i povećanje međusobnog razumijevanja kod učenika/ica."

U istraživanju su sudjelovali mladi od 15 do 30 godina, većinom iz većih gradova, pri čemu je više od polovice ispitanih pohađalo je srednju školu ili fakultet, dok su ostali bili zaposleni ili nezaposleni. Više od polovice sudionika_ica izjavilo je kako djelomično skrivaju svoj LGBTIQ+ identitet s osobama koje prvi put upoznaju. Tek je četvrtina ispitanih bila vrlo otvorena, no razgovor u okviru fokus grupa pokazao je kako su nesigurnost i strah i kod njih prisutni. Kada se govori o iskustvu u obrazovnom sustavu, izražavanje LGBTIQ+ identiteta je znatno slobodnije u visokom obrazovanju nego u srednjoj školi. U oba slučajeva ispitanici_ce su ipak osjećali_le otvorenije s vršnjacima nego sa službenim osobama poput nastavnika – 55 posto nikada nije osjećalo da u srednjoj školi mogu otvoreno pričati sa stručnim osobljem.

Oko polovice ispitanika_ca je izjavilo da se u srednjoj školi LGBTIQ+ teme nikada nisu spomenule u pozitivnom kontekstu. Martinović je posebno ukazao na neosviještenost i neosjetljivost nastavnika u rijetkim slučajevima kada se i raspravlja o njima. Primjerice, jedna je sudionica opisala vlastito negativno iskustvo koje je poprilično reprezentativno. Tijekom nastave bila je organizirana debata o pravima LGBTIQ+ osoba pa se mlada učenica našla u poziciju u kojoj je trebala slušati kako joj polovica razreda negira osnovna prava. Stoga ne iznenađuje činjenica da se tri četvrtine ispitanica_ka našlo izloženo homofobnim i transfobnim komentarima vršnjaka, ali i stručnog osoblja. Martinović je zaključio kako ovi i brojni drugi rezultati pokazuju nužnost uvođenja seksualnog i građanskog odgoja i obrazovanja, kao i znatno veću zastupljenost LGBTIQ+ tema i njihovu prisutnost u obrazovnim materijalima.

U konačnici, nejednakosti u obrazovanju ne ostaju u okvirima sustava, već se prelijevaju na čitavo društvo – štoviše, mogu prerasti u važan faktor u reprodukciji društvenog isključivanja. Iako rješavanje problema u sustavu obrazovanja neće nužno riješiti sve probleme, uvođenje sistemskih mjera kojima bi se adresirale specifične poteškoće ranjivih skupina nužan je element borbe protiv diskriminacije na razini društva.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Objavio/la matko [at] kulturpunkt.hr 08.06.2022

VEZANE VIJESTI

Prepreke u obrazovanju

Piše: Matko Vlahović
Iskustvo ranjivih skupina otkriva probleme inherentne obrazovnom sustavu, ali pokazuje i njihovu ulogu u mehanizmima kojima se reproducira društvena nejednakost i segregacija.

Nastava na daljinu bez prostora za manjine

Pripremila: Hana Sirovica
Ministarstvo znanosti i obrazovanja ne odaziva se na upite inicijativa koje posljednjih tjedana upozoravaju na diskriminaciju prema djeci kojoj hrvatski jezik nije materinji.

Integracija počinje učenjem

Piše: Petra Sever
Iako pristup visokom obrazovanju osobama pod međunarodnom zaštitom znatno olakšava uključivanje u zajednicu, hrvatske institucije u tom procesu umjesto podrške predstavljaju prepreku.