Odnos čovjeka i prirode u znanosti i tehnici | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Odnos čovjeka i prirode u znanosti i tehnici

Za pitanje odnosa čovjeka i prirode možemo reći da predstavlja svojevrsnu konstantu, dok se odgovor na njega mijenjao ovisno o tome u kojem se vremenskom razdoblju ono postavljalo.

Piše: Ivan Bedalov
  • A
  • +
  • -

Pitanje o odnosu čovjeka i prirode u antičkoj Grčkoj imalo je mnogo drugačije značenje od onoga koje to pitanje ima danas iz razloga što se današnje poimanje čovjeka i prirode gotovo da i ne može usporediti sa onim kakvo su imali Grci u antičkom razdoblju. Priroda se u antici poimala kao horizont unutar kojega čovjek pronalazi samoga sebe. Ona je označavala ukupnost svega što postoji, živih i neživih stvari te pravilnosti koje upravljaju njihovim promjenama. Mogli bismo reći da se čovjek u antici nije postavljao nasuprot prirodi, već je samo omeđivao svoj prostor unutar nje, dok je ona za njega predstavljala okružje kojemu je osjećao da pripada, kako u svom duševnom, tako i u fizičkom životu. Danas se na odnos čovjeka i prirode gleda uvelike drugačije. Čovjek nije dio prirode, već je on njezin utemeljitelj. Na toj sceni samo određene kvalitete bića – one koje se daju izraziti matematičkim putem – dolaze na vidjelo. To su u konačnici one kvalitete ili možda bolje reći kvantitete koje pomažu čovjeku da bića sagleda samo u onom aspektu koji će mu pomoći da savlada praktične ciljeve. Pritom je od najveće važnosti da se pozicija čovjeka kao utemeljitelja prirode više ne dovodi u pitanje. Čovjek je postao jedna, samim sobom postavljena, izvjesnost koja daje konačnu potvrdu svemu što se ima uzeti kao stvarno.

Za čovjeka koji ne poima sebe u prirodi već postavlja prirodu nasuprot sebe reći ćemo da je otuđen od prirode. Čovjekovo otuđenje išlo je u korak sa njegovim nastojanjem da sve više podjarmi prirodu kako bi se zadovoljile rastuće potrebe modernog doba. U tom smislu tehnika se danas poima kao najmoćnije sredstvo s kojim se nastoji ovladati prirodom. Sama priroda svedena je na skup raspoloživih izvora energije iz kojih se nastoji izvući maksimalan profit uz minimalan utrošak. Stoga ćemo ovdje pokušati dati odgovor na pitanje kako je došlo do toga da se čovjek tako radikalno postavlja nasuprot prirodi i kakve posljedice po shvaćanje čovjeka ima moderna tehnika.

 

Novovjekovna znanost i odnos čovjeka prema prirodi

Jedna od ključnih djelatnosti koja određuje čovjekov odnos prema prirodi je znanstvena djelatnost. Po tome kako se znanost određuje u pojedinom razdoblju može se odrediti i samo značenje čovjeka i prirode. Filozofija je dugo vremena, sve do novoga vijeka, bila određivana kao prirodna znanost, odnosno kao znanost o prirodnim bićima. Takvo se poimanje filozofije mijenja tek s razvojem novovjekovne znanosti u 16. stoljeću kada uloga promatranja i eksperimenata postaje ključna u znanstvenom djelovanju. Prije uspona novovjekovne znanosti religijske dogme imale su glavnu riječ u pitanju istine o bićima. Istina je bila zapisana u Pismu, a glavni je cilj bio dokučiti izvorni Božji plan stvaranja, dakako u granicama ljudskog mišljenja. Novovjekovna znanost izvodi radikalan preokret postavljajući ljudsko iskustvo kao kriterij i konačni sud prilikom utvrđivanja istinitosti bilo koje tvrdnje. Znanost se počinje poimati kao bitno iskustvena te se odvaja od filozofije i teologije.

Rene Descartes, filozof i matematičar, jedan je od ključnih utemeljitelja paradigme novovjekovne znanosti. U svome djelu Meditacije o prvoj filozofiji on postavlja pitanje što je to izvjesno i neporecivo da kao takvo može služiti kao ishodište svakoj daljnjoj spoznaji. Odgovor do kojeg dolazi glasi da je to nesumnjivo njegovo vlastito mišljenje – u sve je moguće sumnjati osim u vlastitu sumnju. Cogito ergo sum (mislim dakle jesam) za Descartesa postaje jasna i razgovijetna ideja od koje polazi svekoliko daljnje spoznavanje, pa tako i spoznavanje prirode. Na pitanje kako bismo mogli doći do izvjesnosti u pogledu spoznaje prirode Descartes ima spreman odgovor: tako da sve predmete osjetilnog iskustva postavimo kao predmete čija je glavna odlika ta da se oni protežu u prostoru. Za takve predmete imamo siguran način spoznavanja, matematiku. Prema Descartesu, najveća moguća izvjesnost u pogledu iskustva vanjskih objekata moguća je jedino ako pretpostavimo da su sve kvalitete vanjskih objekata mjerljive veličine koje se daju izraziti matematičkim putem. Svojim djelima Rene Descartes postavio je "pravilo" za odnošenje prema prirodi kojega se držimo i dan danas. 

Martin Heidegger u svome djelu Doba slike svijeta nastoji ponuditi uvid u sam temelj novovjekovne znanosti. Ono što – prema Heideggeru – omogućava da se novovjekovna znanost pojavi na način na koji se pojavila jest upravo poimanje čovjeka kakvo je prisutno u djelu Renea Descartesa. Descartesova čovjeka Heidegger drži temeljem novovjekovne znanosti i naziva ga subjektom. Poimanje čovjeka kao subjekta nastupa u razdoblju za koje je od presudnog značaja bilo prekidanje veza s religijskim dogmama, koje su prethodno omogućavale čovjeku razumijevanje sebe, svijeta i bića koja ga okružuju. Kada čovjek sebe poima kao subjekt, on sebe zamišlja kao jednu potpunu izvjesnosti koja je ujedno osnova prema kojoj će se sva bića i cijeli svijet morati odrediti. Tako shvaćen on ne spoznaje prirodu kao dio prirode, već on to čini kao netko privilegiran, kao netko tko je sam sebe postavio neovisno o svim takoreći fizičkim uvjetima vlastite egzistencije.

Što je onda toliko pogubno u novovjekovnoj znanosti po čovjekovo shvaćanje samoga sebe? Upravo to što se čovjek više ne poima kao gledan od strane samog svijeta, već kao da je samo on taj koji svijet gleda, bez povratnog odnosa. Čovjek je gledatelj u kazalištu koje je sam izgradio, ali, unatoč tome, on na osnovi onoga što se zbiva na "njegovoj" sceni izgrađuje sliku cjelokupnog svijeta. Također, čovjek sebe ne poima više kao dio prirode, nego je priroda nešto što se pojavljuje na pozornici sastavljenoj od aparature koja bilježi do najviše preciznosti samo ono što se da izraziti putem broja. 

 

Tehnika kao umijeće i moderna tehnika

Iako je puni zamah doživjela tek u 20. stoljeću, moderna tehnika svoje bitne pretpostavke zadobila je već u novovjekovnoj znanosti kada se, kao što je već navedeno, priroda počela predstavljati kao izračunljiv sklop sila. Moderna tehnika postavila je prirodu na način da ona uvijek stoji izazvana na ispostavljanje energije, kako bi se ta energija zatim pohranjivala te iskorištavala u "druge" svrhe. Tako je npr. zrak postavljen za isporuku dušika, tlo je postavljeno za ispostavu rudače, iz rudače izvlačimo uran koji nam treba za isporuku atomske energije, a sama atomska energija koristi se dalje u mirnodopske svrhe ili za razaranje. 

Tehnika koja se tako koristi uvelike se razlikuje od tehnike kako su je poimali Grci u antičkom razdoblju. Heidegger nam grčku riječ τεχνικόv (tehnika) prikazuje tako da ona ne označava samo puko zgotovljavanje (npr. čekićem), već je dovodi u vezu sa τέχνη (tehne), grčkom riječju koja je služila kao ime za obrt i umijeće, ali također i za visoku umjetnost i "lijepe" umjetnosti. Tehnikom se označavalo otkrivanje kao proces u kojemu se nešto još-ne-prisutno dovodi u prisutnost. Kao umijeće, tehnika je poticala na prispijeće u prisutnost, ona je bila uzrok tome da se u prirodi pokažu oblici koji su dotada bili skriveni te postojali samo kao mogućnosti. Tako, primjerice, kada kipar sa dlijetom (sredstvo), imajući pred sobom veliki oblutak kamena (tvar) i znajući da radi bistu za dvor (svrha) iskleše iz kamena jedan portret (forma), onda kažemo da je on nešto iz skrivenosti doveo na svijetlo dana. On je proizvodeći otkrio nešto što inače nikada ne bi moglo biti otkriveno. Kipar je u svom djelovanju oponašao samu prirodu jer je priroda za Grke u bitnome posjedovala umijeće proizvođenja u samoj sebi, što pokazuje recimo "otvaranje cvijeta u procvatu". Priroda je bila proizvođenje na način samoniklosti, ona je svoje skrivenosti otkrivala sama od sebe.

Na tragu Grka Heidegger će postaviti tezu da tehnika nije samo sredstvo, već je i način otkrivanja u smislu da otkriva ono što nikada ne bi samo od sebe moglo postati (primjer portreta). No, ono što moderna tehnika otkriva jest svijet predstavljen u jednom stanju, svijet kao zbroj pukih stvari koje čekaju na čovjeka da iz njih ispostavi energiju. U takvome svijetu nije samo ugljen izazvan za ispostavu energije, avion za ispostavu prijevoza, nego je i sam čovjek postao izazvan na ispostavljanje. Tako je lugar izazvan na ispostavu drva, drvo je tu radi ispostave celuloze, celuloza radi ispostave papira, a papir radi ispostave novina. Novine se opet ispostavljaju radi kontrole javnog mnijenja ili radi informiranja i obrazovanja građana. Čovjek postaje puki resurs koji se, jednako kao i bilo koja druga stvar, koristi radi ispostave nečega što je u tom određenom trenutku potrebno za postizanje određenih ciljeva. 

U tom smislu moderna tehnika u sebi sadrži opasnost da se čovjek previdi u procesu koji cjelokupnu zbilju tretira kao skup bezličnih predmeta namijenjenih za ispostavljanje. Ona također skriva činjenicu da je ona samo jedan od načina na koje se čovjek odnosi prema prirodi. Stoga je neophodno da čovjek ponovo otkrije tehniku kao umijeće, kao fenomen proizvođenja, koji je svojstven upravo prirodi, a po kojemu on sudjeluje u procesu otkrivanja te da otkrije svoju slobodu unutar toga. Čovjek svoju slobodu treba otkriti kao biće koje je jednakoizvorno s ovim svijetom te kao biće koje je od samog svijeta pozvano na otkrivanje njegovih bezgraničnih mogućnosti. Takav svijet nije samo izračunljiv objekt, već je to onaj svijet koji pruža čovjeku mogućnost da, putem njegova otkrivanja, otkrije i samog sebe kao njegov neodvojiv dio.

 

Tekst je nastao pod mentorstvom Marije Selak, u suradnji s Katedrom za ontologiju i filozofiju povijesti Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 27.05.2013