Odrastanje, odustajanje, odumiranje | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Odrastanje, odustajanje, odumiranje

Iako konkretno upisana u vrijeme i prostor, predstava (Pret)posljednja panda ili statika događa se (i) u svevremenu, i u tome je njezina ljepota ali i užas.

Piše: Igor Ružić
  • A
  • +
  • -

Među svim zanimljivim, duhovitim ili bizarnim zagrebačkim grafitima, a ima ih i takvih unatoč uvriježenim procjenama ovdašnjeg stupnja duhovitosti, u sasvim osobnom izboru jedan je pri samom vrhu. Na zidu Botaničkog vrta, pored ulaza u ono što je nekad bio kultni klub a kasnije i kultna birtija, velikim crnim slovima piše: "Jebi se Daruvare". Sasvim jednostavno, s jasnom porukom vjerojatno rodnom gradu, ali i cijelom kompleksu onoga odakle se dolazi ili otkuda se bježi, navodno u nešto veće i bolje. Grafiti, pogotovo tako emotivni, obično se pišu u brzini i afektu, pri čemu su grafički stil i font plod trenutka i inspiracije. Međutim, ova ljubavna (p)osveta začuđuje svojom vizualnom preciznošću i čini se kao da ipak nije pisana iz trenutnog bijesa i frustracije, potaknutog zagrebačkim a ne više daruvarskim pivom ili trenutnim ushitom ostatkom takozvane velegradske ponude. Ubojitost i značaj napisanoga upravo je u stamenosti i snazi onoga kako je napisano: precizno, jasno, kao osveta koja se servira hladna, zločin s predumišljajem i pomno planirana spletka. Autor je podigao spomenik svom nepripadanju i odlasku, možda zauvijek, možda tek privremeno. 

Na toj opreci odlaska ili ostanka, i iluziji jednog i drugog u rasponu od dva i pol desetljeća navodne hrvatske samostalnosti, Dino Pešut bazirao je svoj 2013. godine Nagradom Marin Držić ovjenčani tekst (Pret)posljednja panda ili statika, koji je u Zagrebačkom kazalištu mladih postavio Saša Božić. Mladi autor već se proslavio kad je splitski HNK prvi put u povijesti na repertoaru imao rad studenta, pritom još i znakovitog naslova Pritisci moje generacije. Pešut piše iz osobne vizure, o sebi, poznatima i sličnima u zajedničkoj kupki konteksta, pa su njegovi protagonisti, ukoliko je moguća generalizacija samo na temelju dva teksta, generacija rođena u ratu ili oko njega koja je danas već prešla stepenice ulaska u profesionalni život i može se s nešto gnjeva i još više tuge početi i osvrtati. Struktura teksta naizgled je jednostavna i pravocrtna, preskakanja se događaju gotovo bešavno, a padovi u prošlost ili kratkotrajni izboji ispovjednog samo su dio cjeline koja logično ide svome kraju. Kratkih i jasnih replika, na granici potrošenog dijaloga i prezrenog solilokvija, Pešutov je tekst nabijen i brz, ali ostavlja mogućnost intimizmu, pa mu konkretnosti društvene zbilje služe prije kao markeri kronotopa nego žalci satire, dok potonuće u gnjecavu nostalgiju traje dovoljno nesentimentalno kratko. (Pret)posljednja panda prati četiri protagonista i njihov razvoj od zajedničkog, sretno-nesretnog odrastanja u ratnom i poratnom Sisku, preko odlaska nekih od njih u Zagreb i još dalje u svijet jer, kako kaže pjesma, "samo se hrabri dokopaju slave". Oni drugi ostaju na marginama, na kolodvoru i kukuruzištima malog grada uništene industrije, zdravlja i perspektive. A svi su bili dio iste srednjoškolske bande...

Iako naizgled isti i kao djeca, pa nešto starija djeca a onda već razulareni ali i načeti adolescenti, ova "četveročlana banda" daleko je od homogenosti. Osnovni osobni principi, nagnuća i slabosti postaju kratkim i konkretnim replikama jasni već u poslovično nježnom uzrastu, te se dalje samo profiliraju u metafore društvenih skupina, ovisno o opredjeljenjima i osobnim/poslovnim/moralnim odlukama. Na koncu čine gotovo panoptikum određenog generacijskog sloja društva, bez potrebe za kopiranjem sociološkog uzorka, ali s punom sviješću o mogućnosti (i) takve vrste čitanja. Neodvojivi od konteksta, koji je dan konkretnostima iz suvremene povijesti i sadašnjosti, četiri Pešutova lika rezultanta su akcije i reakcije – rasparanog društva i gotovo nespojivih, a prirodnih, potreba za samorealizacijom i uklapanjem. Rezultanta njihovih različitih genotipski zadanih vrijednosti čine četiri sasvim različite sudbine, istodobno individualne i posebne ali i sasvim shematične. No, umjesto studije, ovaj tekst nudi dijagnozu, i postavlja granice između ispravnog i onog drugog, i igra se sterotipijama na način koji bi mogao, jer to i želi, biti provokativan. Nažalost, provokacija u današnjem domaćem glumištu drugih je predznaka i funkcionira na snažnim slikama, dok tekst uglavnom može prenositi svoje istine tako da ga se gromoglasno prešućuje, izvana i iznutra.   

Redatelj Saša Božić toga je potpuno svjestan, te stoga nije ni želio od Pešutovih sasvim konkretnih replika učiniti ništa više od onoga što govore. Bez ilustrativosti bilo koje vrste, jer predstava je, iako na velikoj pozornici ZKM-a, gotovo podigrana u smislu pozorničke pirotehnike, Božić kao da je želio dodatno smanjiti napetost generacijske priče i svesti svođenje računa na ono što zapravo i jest: tiho, nostalgično jecanje na pragu zrelosti s pogledom na ono nakon njega. Tragom osobne poetike predstavljene u mnogobrojnim i vrijednim autorskim projektima, ostavio je naglasak na izvođačima, ali se i hrabro suočio s prazninom pozornice odlukom da joj ne dopusti inzistiranje na njezinom popunjavanju. Naprotiv, scenografija koju potpisuju Bruno Pocheron i Claire Terrien svodi se na četiri L elementa, a kostimi Zdravke Ivandije Kirigin na nekoliko kvalitetnih ali svakodnevnih promjena, sa svečanijom iznimkom za godišnjicu mature. Redatelju koji je uglavnom radio na manjim pozornicama prostornost ZKM-ove dvorane Istra svojevrsni je izazov na koji je odgovorio istom mjerom jer nije bitno kolika je pozornica ukoliko je punjenje kvalitetno, čak i ukoliko se zanemari ipak očigledna želja za konkretizacijom metaforike izgubljenosti Pešutove "djece". Umjesto scenografijom, ambijenti su, kao i atmosfera, nedvosmisleno zadani raznolikom a opet prepoznatljivom glazbom Alena i Nenada Sinkauza, čiji glazbeni potencijali u domaćem kazalištu još nisu potrošeni unatoč činjenici da se na tome ubrzano radi. Ovdje su ipak pokazali, u jednom potezu, koliko su zaista upotrebljivi – bez obzira treba li prizoru atraktivnost razuzdanog ravea, utišana razlivenost nostalgije ili agresivna podloga dramske napetosti, oni zadatak obavljaju besprijekorno, uvjerljivo i nenametljivo.

Dopustio si je Saša Božić ipak skok u poznato s dvije tek rubno motivirane plesne sekvence, dovoljno nakon što je uveo osnovni interpretativni zahvat svoje režije – udvajanje likova kroz stariju i mlađu generaciju izvođača. I taj je postupak, nasreću, dovoljno zamućen ne samo godinama izvođača i njihovim scenskim osobnostima, da nije riječ tek o pukoj aritmetici nego je prilog za tezu o višeslojnosti karaktera koje tumače. Dihotomija mladi/stari, ili poletni i puni života s jedne, a razočarani i umorni s druge strane, ionako nema uporište u tekstu, pa ni ne treba tražiti jasne granice između papirnatih Luke, Marije, Ane i Marina i onoga što igraju Frano Mašković/Adrian Pezdirc, Doris Šarić Kukuljica/Milica Manojlović, Katarina Bistrović-Darvaš/Hrvojka Begović ili Rakan Rushaidat /Slaven Španović. Jednu od temeljnih neuroza ovog teksta Božić je zato točno pročitao takvim udvajanjem, jer opravdanje o višestrukim životima iste osobe uvijek je tek samozavaravanje. Riječ je o segmentima likova, koji scenski dobivaju različite manifestacije: u jednom trenutku je tijelo mlado i podatno, sklonije pokretu nego dramskom izrazu, u sljedećem prizoru situacija je već obrnuta pa rasplesano, oslobođeno tijelo dobiva mutni pogled iskustva a vilice karakteristično ambiciozni grč. Kvaliteta uparenosti ipak varira, jer dok Doris Šarić Kukuljica i Milica Manojlović čine jasnu i logičnu kombinaciju, Frano Mašković i Adrian Pezdirc imaju posebnu kvalitetu u kojoj se gotovo izbjegavaju. Par Španović/Rushaidat može se shvatiti i kao sarkazam ili barem humorni odmak od naizgled najnegativnijeg lika koji kao da je napisan da bi bio magnet za kolektivnu osudu, dok zapravo najviše iznenađuje spoj Katarine Bistrović-Darvaš i Hrvojke Begović, čije se scenske energije gotovo uopće ne poklapaju. Možda je to bila i namjera, jer upravo je Ana ipak donekle stožerni lik komada, onaj u kojeg se i autor i redatelj najviše pouzdaju i koji jest spektakularni model spreman za gledateljsku herojsku identifikaciju, pa zaslužuje više prostora i psihološku širinu kako bi zahvat bio obuhvatniji. 

Zbrajanje života samo po sebi nužno daje minus, što je i logično jer onda kada bi dalo plus nitko za svođenjem računa, pa makar i tek prolaznog vremena, nema potrebe. Možda ni Pešutovi Ana, Marija, Marin i Luka nemaju pravu potrebu za tim, ali se logikom samog teksta upravo to nameće kao jedinstveni nazivnik. Kvaliteta ovog teksta i nije u načinu obrade pojedinog karaktera, iako i sjenčanju osobnosti dramskih likova ima zanimljivih i duhovitih mjesta, nego kako uspijeva sabiti vrijeme i prostor u kroniku koja to ipak nije. Iako konkretno upisana u vrijeme i prostor, predstava se događa (i) u svevremenu, i u tome je njezina ljepota ali i užas. Između ključnih replika "Mi nismo odavde, mi smo s interneta" i "Ljudi se možda i promijene ali društvo nikad" leži paradoks komada koji se svodi na jedinstven porazni opis: odrastanje, odustajanje, odumiranje.  Ono malo perspektive koju nudi svodi se na žuđeni bijeg ili prkosni o(p)stanak, statistiku i statiku. Dubravka Ugrešić jest preživjela, ali s cijenom koju plaćaju pande i u Berlinu, gdje je posljednja umrla, i u Kopenhagenu, gdje ih zapravo nije ni bilo. Kolika je cijena života rijetkosti u Sisku ili, na primjer, Daruvaru, ova predstava ni ne mora odgovoriti. 

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 27.05.2015