Okupljanje filmofilske zajednice | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Okupljanje filmofilske zajednice

Kino emancipacije novi je filmski program kojemu je želja, na što upućuje i sam naziv, emancipirati mišljenje o narativnom filmu od razmišljanja o filmskoj naraciji.

Razgovarao: Vatroslav Miloš

Anđeosko lice, režija: Otto Preminger, 1956.

Kino emancipacije novi je filmski program Multimedijalnog instituta koji vode kritičari kulture i filmofili Ante Jerić i Tomislav Šakić. Trebao bi to biti, kako nam je u kratkom razgovoru rekao Jerić, “kontinuirani program tijekom kojeg bi se pokušalo osporiti i napustiti neke od pretpostavki s kojima prilazimo filmovima, a potom ih i zamijeniti novima”. Ciklus započinje 20. siječnja projekcijom filma Anđeosko lice Otta Premingera i posvećen je razmatranju pojma mizanscene, a što nas očekuje dalje - možete doznati u nastavku teksta.

 

KP: Možete li predstaviti program Kina emancipacije i kako je uobličen? 

A.J.: Možda je nabolje krenuti od samog imena: Kino emancipacije nadahnuto je radom Jacquesa Rancièrea, mislioca emancipacije i filmofila čiji su tekstovi značajno utjecali na način na koji gledamo i razumijemo filmove (pritom ne mislim samo na organizatore programa, već na MaMinu širu obitelj). Zajednička težnja bila je emancipirati naše mišljenje o narativnom filmu od razmišljanja o filmskoj naraciji. To nagnuće poželjeli smo kanalizirati u kontinuirani program tijekom kojeg bismo pokušali osporiti i napustiti neke od pretpostavki s kojima prilazimo filmovima, a potom ih i zamijeniti novima - i to ne onima koje nas čekaju unaprijed dane, gotove i spremne za uporabu, već onima koje tek trebamo razviti.

U tom, vrlo uopćenom smislu, Kino emancipacije zamišljeno je kao svojevrsna antipedagogija filma – razodgajanje od gledanja filma kao naracije, audiovizualnoga pripovijedanja zavodljive moći identifikacije i eskapizma, pa makar i u nasilnom prekidu s reprezentacijskom moći filmske priče i otvaranje prostora nečemu novom. Način na koji pokušavamo ostvariti zajedničku težnju organizacija je estetičkog kolegija iz vizualne retorike filma: prvo smo definirali polugodišnju temu, zatim smo sukladno njoj po dogovoru odabrali niz filmova i sad planiramo svaki mjesec organizirati po jednu projekciju uz raspravu o pogledanom filmu. 

U razdoblju između dviju projekcija nadamo se da ćemo prevesti, pripremiti, pročitati i komentirati nešto od slabije recipirane i domaćoj filmologiji i kritici možda manje poznate literature te, još važnije, na pisanje vlastitih tekstova potaknuti filmofile koji prihvate naš poziv da filmove zajedno gledamo i o njima mislimo. Dakle, poseban naglasak bit će stavljen na pisanje koje je shvaćeno kao mišljenje filma, odnosno na pristupanje filmu putem pisanja o njemu.  

 

KP: Prva je na redu projekcija Anđeoskog lica Otta Premingera koja će poslužiti za teorijsko poniranje u pojam mizanscene, tog "velikog neodredivog pojma filmske kritike". O čemu je riječ? 

A.J.: Mizanscena je termin koji prethodi filmu, nije ograničen na film, ali opet je neraskidivo povezan s filmom od njegovih samih početaka:  upotrebe tog pojma moguće je pratiti u devetnaestostoljetnim kazališnim krugovima, francuskoj filmskoj kritici 1950-ih i 1960-ih koja je kulminirala autorskom teorijom filma, kao i u suvremenim raspravama o digitalnom pejzažu. Zanimljivo je da je ta riječ izvanfilmske provenijencije postala ona riječ kojom je određen višak značenja koji od nekoga filma čini upravo filmsku umjetnost. S obzirom da nas najviše zanima aspekt narativnih filmova koji se lako može emancipirati od diktata naracije, prepoznali smo u mizansceni pojam koji bi mogao poslužiti kao okosnica prvog ciklusa programa. Nerješiv teorijski problem ili izazov - ovisi koga pitate - jest to da značenje mizanscene nikad nije definirano i stabilizirano onako kako je to u većoj ili manjoj mjeri učinjeno s drugim pojmovima iz filmološke alatnice. Pod viškom značenja koji filmski postupak i ono što film prikazuje čini filmskom umjetninom neki su mislili na režiju, drugi na scenografiju, a treći na sve ono što je prikazano i kako je prikazano unutar pokretnoga okvira.

Kad se to uzme u obzir, onda se čini da je Rancière bio u pravu kad je ustvrdio sljedeće: filmofilija je  proklamirala da veličina filma nije u metafizičkoj uzvišenosti njegove predmetne materije ni u razvidnosti njegovih plastičnih učinaka, nego u neuočljivoj razlici u načinu na koji on tradicionalne priče i emocije pretvara u slike; filmofilija je pritom tu razliku nazvala mizanscenom bez da je doista znala što to znači. Želimo razumjeti razliku o kojoj priča Rancière i potražiti njena očitovanja, a da bismo je razumjeli i prepoznali čini nam se da moramo ispitati diskurzivne tragove koje je pojam mizanscene ostavio u prošlosti. To će ispitivanje uključivati projekcije niza filmova koji su bili bitni kritičarima čuvenog časopisa Cahiers du Cinéma kao i prijevode njihovih tekstova koji su posvećeni tim istim filmovima. Zašto otvaramo program baš s Premingerom? Možda najbolji odgovor na to pitanje dao je Jacques Rivette: "Ako se u filmu mizanscena ikad očitovala radi nje same, onda je to učinila tu." 


KP: Što nas očekuje u narednom periodu? Koji filmovi i koji pojmovi? 

A.J.Kino emancipacije zamišljeno je kao višegodišnji projekt pri čemu bi svaka godina bila podijeljena na dva ciklusa. U prvom, zimsko-proljetnom ciklusu bavit ćemo se isključivo pojmom mizanscene. Što se prikazivačkog dijela tiče, nakon Premingerovog Anđeoskog lica čekaju nas Dama u jezeru (Robert Montgomery), Osuđenik na smrt je pobjegao (Robert Bresson), Divlja rijeka (Elia Kazan), Dva tjedna u drugom gradu (Vincente Minnelli) i, na kraju, Prezir (Jean-Luc Godard). Osim prvoboraca autorske kritike i nekih poznatih filozofa i filmologa, čitat ćemo i, nadam se, prevoditi suvremene autore koji nastoje popuniti rupu u teorijskom promišljanju mizanscene poput Adriana Martina, Franka Kesslera i Toma Paulusa.

Pojmovi koji će biti u fokusu narednih ciklusa nisu definirani, ali ideja ne manjka. Ne manjka ni želja. Htjeli bismo kritičkim i diskusijskim radom stvoriti platformu za promišljanje filma kao i audiovizualnosti, vizualnih medija i emancipiranoga gledanja uopće, a jednom u budućnosti možda prerasti u internetski časopis koji bi objavljivao prijevode te priloge domaćih i stranih autora u obliku godišnjeg izdanja - u nešto nalik časopisima Lola, Rouge ili La Furia Umana. No zasad je najvažnije okupiti filmofilsku zajednicu kojoj bi takva platforma nešto značila. O onome što nas očekuje u narednom periodu odlučit će upravo ta nadolazeća zajednica.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 15.01.2016

VEZANE VIJESTI

Prazna mjesta sustava

Piše: Iva Rosandić
Zbog nespremnosti sustava da osigura efikasnu provedbu, medijska kultura u hrvatskim okvirima i dalje zauzima marginalan segment obrazovnog procesa.

Potraga za izgubljenim kinima

Piše: Neven Svilar
Razgovor o kinima i onome što su ona nekad predstavljala, ako nije u pitanju znanstveni rad, neminovno se pretvara u neku vrstu potrage za izgubljenim vremenom.

Sitni rad tolerancije

Piše: Silvestar Mileta
Program HRFF-a skrenuo je pozornost na raznolike, povremeno već viđene, a povremeno i previđene rukavce suvremenog i klasičnog, igranog i dokumentarnog art filma.