Onkraj staklenog zvona tradicije | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Onkraj staklenog zvona tradicije

S Krešimirom Purgarom, profesorom i znanstvenikom koji u svom radu upozorava na učmalost disciplinarnog zatvaranja i kulturalnog elitizma, razgovaramo o (ne)disciplini vizualnih studija.

Razgovarala: Tihana Bertek
  • A
  • +
  • -

Ove jeseni na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu započeo je s provedbom diplomski studij pod nazivom Vizualni studiji, kritika i teorija umjetnosti (namijenjen onima "koji vjeruju da Caravaggio može biti jednako zanimljiv kao i Tarantino," kako stoji u teaseru studija) – prvi takve vrste u Hrvatskoj. Otprilike u isto vrijeme, britanska izdavačka kuća Palgrave Macmillan objavila je pozamašni zbornik The Palgrave Handbook of Image Studies koji je uredio Krešimir Purgar, izvanredni profesor na spomenutoj Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Pratiteljima i pratiteljicama (kod nas još uvijek prilično opskurnog) područja vizualnih studija Purgar je zasigurno poznat kao jedan od njegovih pionira te kao osnivač Centra za vizualne studije, prve institucionalne platforme za promicanje i interdisciplinarno proučavanje vizualnosti i slika u Hrvatskoj. Sve navedeno iskoristili smo kao povod za razgovor s profesorom i znanstvenikom koji u svom radu upozorava na (akademsku) učmalost koja proizlazi iz disciplinarnog zatvaranja i kulturalnog elitizma.

Za početak, možete li nam ukratko ispričati kada i kako su nastali vizualni studiji kao područje istraživanja? Kako biste pozicionirali vizualne studije u odnosu na povijest umjetnosti – disciplinu koja je tradicionalno polagala primat na tumačenje slika?

U kratkoj "službenoj" historiografiji vizualnih studija smatra se da je institucionalizacija ove nove (ne)discipline započela sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, a kao glavni orijentiri poslužilo je nekoliko događaja koji su se neovisno jedan o drugome događali između 1993 i 1995. godine: otvaranje doktorskih programa iz vizualnih studija na sveučilištima u Californiji (u gradu Irvineu) te u Rochesteru, u državi New York. Tome valja dodati i dva autora koja su upravo u to vrijeme počela govoriti o slikovnom zaokretu: Amerikanac W.J.T. Mitchell otvorio je raspravu o Pictorial Turnu, a Nijemac Gottfried Boehm uveo je imenom sličan, premda interpretacijski drugačije izveden, pojam Ikonische Wende (zaokret prema slici). U to vrijeme još nije bilo posve jasno na koji način će se vizualni studiji odrediti prema povijesti umjetnosti jer ni oni sami nisu još postojali kao praksa sa zaokruženim disciplinarnim pojmovnikom. Danas znamo da taj pojmovnik nikada ni neće postojati jer su vizualni studiji znatno više definirani odnosom prema vizualnim fenomenima negoli unaprijed definiranim, specifičnim pravilima postupanja toliko karakterističnima za ostale humanističke discipline.

Druga, "neslužbena" historiografija vizualnih studija ide mnogo dalje u povijest i zastupa tezu da su vizualni studiji zapravo disciplina povijesti umjetnosti koja se nikada nije dogodila. Naime, njemački povjesničar umjetnosti Horst Bredekamp objavio je 2003. godine tekst pod naslovom Art History as Bildwissenschaft u kojemu tvrdi da je sve ono za što se zalaže znanost o slici (a to je, znatno pojednostavljeno rečeno, njemačka verzija vizualnih studija) već prisutno kod ranih povjesničara umjetnosti poput Hermanna Grimma, Heinricha Wölfflina, Jacoba Burchardta i Erwina Panofskog. Naime, ono što je karakteriziralo pristup ovih autora umjetničkim djelima nije bila samo fascinacija originalnim umjetničkim djelom, a posljedično i likom umjetnika, nego i načinom na koji neko djelo postoji unutar tehnoloških i svjetonazorskih okvira vremena u kojemu ga promatramo. Nešto slično danas pokušava učiniti tzv. digitalna povijest umjetnosti, no uz pretjeranu fascinaciju podjednako novim tehno-determinizmom kao i starim connoisseurshipom. 

S treće strane, Bredekamp podsjeća i na nezaobilazno djelo Abyja Warburga na početku dvadesetog stoljeća, autora kojeg povjesničari umjetnosti smatraju "svojim", premda je on sam sebe smatrao povjesničarem slika, dakle fenomena i artefakata koji obuhvaćaju popularnu vizualnu kulturu i izvanumjetničku sferu u najširem smislu. Povijest umjetnosti odnosi se prema vizualnim studijima kao prema mlađem bratu za kojeg misli da mu roditelji previše toga dopuštaju, da je nediscipliniran (pardon, nedisciplinaran) i da će profućkati teško stečeno nasljeđe visoke kulture. Kad već koristim ovu figuru, vizualni studiji kao mlađi brat prepuštaju starijoj sestri sve neprocjenjivo umjetničko blago i odlaze u nepoznato. 

Kako je došlo do suradnje s Palgraveom na ovom zborniku? Čime ste se vodili pri odabiru autora/ica i tema?

Suradnja s komercijalnim izdavačima u doba spektakularne znanosti je vrlo jednostavna. Naime, znanstveni rad danas se procjenjuje više prema kvantiteti nego kvaliteti. Izdavači su toga itekako svjesni i zato danas praktički bilo tko može objaviti nešto u Palgraveu, Routledgeu, Bloomsburyju ili DeGruyteru. Ako vas odbije jedan, prihvatit će vas drugi ili treći. Posve je drugačija situacija ako želite objaviti nešto u nekoj od prestižnih naklada američkih sveučilišta: Chicagu, Columbiji, Californiji, Minnesoti, Yaleu, Cambridgeu ili MIT-u. U slučaju takvih izdavača primjenjuje se već pomalo zaboravljeno načelo klasične segregacije prema podrijetlu, jeziku, klasi i sl. Naravno, nije to samo zbog kolonijalnog odnosa prema kulturama koje ne pripadaju angloameričkom krugu, nego zato što sveučilišne naklade objavljuju neusporedivo manje knjiga od velikih komercijalnih izdavača i stoga je pritisak potencijalnih autora puno veći. Paradoksalno, znanstveni neokolonijalizam posljedica je spektakularizacije, tj. sveprisutnosti znanosti.

Kada je riječ o priručniku o znanosti o slici koji sam uredio za Palgrave, trudio sam se s jedne strane postići balans između etabliranih autora i onih koji su u ranoj akademskoj fazi, a s druge između angloameričkih, njemačkih, zapadnoeuropskih i istočnoeuropskih autora. Naime, kada počnete raditi takvu knjigu koja na tisuću stranica uz pomoć 57 autora/ica želi dati pregled znanosti o slici, brzo dođete do zaključka da to možete posve dobro napraviti samo s Nijemcima ili Amerikancima, pa čak i samo s Talijanima, što nisam htio, možda zato što smo mi s rubova Europe navikli ići težim putem. Ali ipak želim vjerovati da je to zato što sam mnogim marginalcima (poput sebe) htio dati priliku koju inače ne bi imali.

Koncept knjige slijedi nekoliko paralelnih načela od kojih svako ima svoju vlastitu logiku i opravdanje. Naime, htio sam obraditi sve najvažnije povijesne aspekte razvoja slikovnih vizualizacija, zatim najvažnije teme o kojima se danas raspravlja, najvažnije discipline kojima se znanost o slici služi te, naposljetku, predstaviti ključne suvremene autore čiji su prijelomni radovi, uz neke iznimke, uglavnom nedostupni na engleskom jeziku.

Zašto u naslovu zbornika koristite termin image studies (studiji slika), a ne, recimo, vizualni studiji? Jesu li to sinonimi, ili postoje određene razlike ili razilaženja?

U knjizi govorimo o povijesnom usudu, tumačenjima i različitim disciplinarnim pristupima slikama. Htio sam da naslov što preciznije odredi ono čime se knjiga bavi. Image studies je engleski termin koji odgovara njemačkom pojmu Bildwissenschaft; dakle znanost o slici, kako je uvriježeno na hrvatskom. Slijedimo li takvu terminologiju, vizualni studiji obuhvaćaju ne samo slike, dakle materijalne predmete koje Mitchell naziva pictures i predodžbene slike koje naziva images, nego i sve ostale vizualizacije koje jesu tehnički vizualni fenomeni – dakle vidimo ih, a nisu posljedica djelovanja prirode. U takve tehničke vizualizacije ubrajamo proširenu i virtualnu stvarnost, hologramske projekcije, tehnologije imerzivnosti, kao i vidna osjetilna iskustva za koja još ne znamo kakvu će tehničku osnovu imati niti u doglednom a kamoli nedoglednom vremenu. Utoliko će pojam vizualnih studija tek u bližoj budućnosti dobiti svoje puno opravdanje.

U današnje vrijeme, kako navodite u uvodu zbornika, slike sve više zamjenjuju "vizualni fenomeni" koji zamućuju granicu između fizičkog i virtualnog svijeta. Kako se vizualni studiji odnose prema razvoju tehnologije, prema digitalizaciji i dematerijalizaciji slika? 

Vizualni studiji imaju, ako ništa drugo, terminološki legitimitet da se bave vizualnim fenomenima koji nisu samo slike. Znanost o slici taj legitimitet nema jer su slike onaj oblik fizičkog ili mentalnog realiteta koji je jasno razdvojiv od nekog drugog realiteta kojemu je upravo cilj brisanje granica između različitih razina stvarnosti. Namjerno govorim o različitim razinama stvarnosti, a ne o razlici između stvarnosti i mašte, jer virtualna stvarnost nije u kategoriji imaginacije nego realiteta, samo drugačijeg. 

Etimološki gledano, engleski pojam image (slika) vuče porijeklo od latinske riječi imago koja je značila reprezentaciju, refleksiju, kopiju ili pojavljivanje nečega u nekom drugom obliku. Dakle, slika se odnosi na neku ishodišnu realnost, ona samo podsjeća na nešto što ona sama nije, i utoliko sliku ne možemo pobrkati sa stvarnošću. Kod spomenutih vizualnih fenomena iz domene virtualne stvarnosti upravo je cilj izbrisati granicu između različitih razina stvarnosti, dok je funkcija slika da tu granicu uspostavi i trajno održava. Sve znanstvene discipline koje se bave virtualnom stvarnošću kao fenomenom vidljivosti pridonose teorijskoj relevantnosti vizualnih studija. Utoliko je povezivanje vizualnih studija samo s materijalnim fenomenima, poput tradicionalne umjetnosti i vizualne kultura slika, već zastarjelo.

Novoosnovani diplomski program posvećen vizualnim studijima, u čijem ste pokretanju sudjelovali, ove je jeseni upisao svoje prve studente/ice. Kako je izgledao proces pokretanja novog studija, i zašto baš na Akademiji u Osijeku? 

Dobro pitanje. Krenimo od najjednostavnijeg: novi diplomski program Vizualni studiji, kritika i teorija umjetnosti pokrenut je na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu zato što je riječ o najnaprednijoj visokoškolskoj instituciji tog tipa u Hrvatskoj čije je vodstvo bilo dovoljno otvoreno da pokrene jedan takav studij. Nemojte me krivo shvatiti, nije to nikakav rocket science, ali nešto što postoji čak i u Srbiji (doduše, na doktorskoj razini) kod nas izaziva paniku na najvećem hrvatskom sveučilištu. Kad su me prije pet godina pozvali da u okviru doktorskog studija povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu održim gostujuće predavanje za njihove studente i nastavnike, moj je nastup izazvao sveopću sablazan, pogotovo kod nastavnika. Tada im je valjda postalo jasno da je sigurnost života pod staklenim zvonom tradicije važnija od suočavanja sa stvarnošću. Dobra je stvar kod manjih sredina, poput Osijeka, ta što vas nitko (ili skoro nitko) ne doživljava kao da ćete im uzeti kruh nego prepoznaju u vama ambiciju da se stvori nešto novo i vrijedno što će koristiti svima.

Inače, proces osmišljavanja novog studija razvijao se dobro i pravocrtno uz očekivane klipove pod nogama koji su uvijek rezultat straha, ali ništa ozbiljno. Proces je započeo krajem 2017. i dovršen je pokretanjem studija u ovoj akademskoj godini. Na osmišljavanju programa radila je skupina od pet nastavnika Akademije sa mnom kao voditeljem.

Kao što je razvidno iz samog naziva programa, ovaj studij objedinjuje one segmente koji su, po mome mišljenju, nedovoljno zastupljeni na drugim sličnim institucijama. Prvenstveno je riječ, naravno, o kod nas marginalno prisutnoj paradigmi vizualnih studija i znanosti o slici, ali i o podučavanju teorije i kritike suvremene umjetnosti. Vjerojatno to niste znali, ali na umjetničkim akademijama u Hrvatskoj nalaze se daleko bolji stručnjaci za suvremenu umjetnost i teoriju nego na filozofskim fakultetima. To je zanimljiv fenomen koji govori o tome da je disciplina povijesti umjetnosti kod nas pretvorena u institucionalnu utvrdu koja se brani od "barbara" koji stižu s novim teorijama i drugačijim znanjima. 

Slične programe imaju brojni fakulteti diljem svijeta, pa i u našem susjedstvu (spomenuli ste beogradski Fakultet za medije i komunikacije), no ovo je prvi takav u Hrvatskoj. S obzirom da je riječ o diplomskom studiju, i to vrlo interdisciplinarnom, zanima me kako ste definirali upisnu politiku – kome je studij namijenjen, koja predznanja zahtijeva?

Studij je prvenstveno namijenjen onima koji imaju određeno predznanje iz humanističkih znanosti, ali mogu se prijaviti i oni koji su, nakon završenog preddiplomskog studija, zaključili da ih biologija, matematika, strojarstvo ili povijest umjetnosti ne zanimaju kao neka vrsta apsolutnog znanja. Naš studij na Akademiji u Osijeku prvenstveno je osmišljen da stvara intelektualce koji će se suprotstavljati instrumentalnom umu čiji je cilj maksimiziranje profita i tehno-determinizam uvijen u sladunjavu oblatnu metaverzuma. Smatram da je studij postavljen tako da privuče sve one koji vjeruju da ima života izvan društvenih mreža i da su intelektualna radoznalost, umjetnost i humanistika, zanimljiviji od robotskog ponavljanja usvojenih vještina.

U programu studija obrazložena je, između ostalog, poveznica s tržištem rada, odnosno navedene su neke praktične primjene znanja i vještina koje će studenti/ce steći tijekom studija. Koji su potencijali "primjene" vizualnih studija izvan teorijskog diskursa ili akademskog okvira?

Ovaj studij ne nudi neke specifične vještine pomoću kojih možete ispeći kruh ili nekoga izliječiti od bolesti. Velika većina studijskih programa na umjetničkim akademijama to nikada neće nuditi. Ali mislim da je mnogo važnije znati razumijevati svijet koji se ubrzano mijenja nego vladati konkretnim vještinama. Ako će automobili uskoro sami voziti, ako će umjetna inteligencija uskoro nadmašiti čovjekovu i biti u stanju samu sebe reproducirati i poboljšavati, ako tehnologija sve više zamjenjuje čovjekov rad, ako se sam čovjek sve više pretvara u stroj (ovisnost o gadgetima tek je prva i vjerojatno najzabavnija razina kiborgizacije), zašto ne bismo ponudili jedan studij na kojem se uči kako ostati human? Ne mislim da je sudbina čovjeka nužno određena time da on mora ostati humanim bićem, ali oni koji to žele ostati sada imaju još jednu mogućnost. 

Kao bivšoj studentici povijesti umjetnosti na FFZG-u, taj mi se program oduvijek činio prilično konzervativnim i zastarjelim. Vera Horvat Pintarić još je 1960-ih pisala kako bi u njega trebalo inkorporirati vizualne studije, a i vi ste se u prethodnim odgovorima već dotakli kritike postojećih programa povijesti umjetnosti na hrvatskim fakultetima. Možemo li reći da vizualni studiji kao takvi podrivaju postojeću disciplinarnu organizaciju znanja? Je li došlo vrijeme za neke nove, drugačije institucije?

Naravno da je došlo vrijeme za nove, drugačije institucije. One već postoje, samo ih treba znati izabrati. Vizualni studiji ništa ne podrivaju nego nas informiraju o tome da ne postoje apsolutna znanja. Ključ razumijevanja svijeta je u samim vizualnim ili umjetničkim fenomenima, a ne u različitim varijantama disciplinarnog zatvaranja i kulturalnog elitizma. Tradicionalne humanističke discipline uče nas da svijet moramo tumačiti kroz njih, a vizualni studiji kao notorna "ne-disciplina" samo nas podsjećaju da je toj zabludi možda ipak došao kraj.

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 30.11.2021

VEZANE VIJESTI

Stvarati vlastite institucije

Razgovarala: Martina Kontošić
S kustosom Adamom Szymczykom razgovarali smo o profesionalnim izazovima, neformalnom obrazovanju i potencijalima suvremenih izložbenih koncepata.

Praćenje traga ulaska žena u fotografiju

Razgovarala: Tihana Bertek

Povodom izložbe "Meko" okidanje?, s voditeljicom Ureda za fotografiju Sandrom Križić Roban razgovorali smo o zanemarenoj povijesti ženske fotografije u Hrvatskoj.

Digitalno znanje u doba korone

Razgovarala: Josipa Lulić
S teoretičarom, urednikom i profesorom Petrom Jandrićem razgovarali smo o kritičkoj pedagogiji, filozofiji, umjetnosti, znanosti i medijima u "digitalnom dobu" i kontekstu pandemije.