Ono što moramo, često ne želimo | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Ono što moramo, često ne želimo

S umjetnikom Vanjom Babićem razgovarali smo o njegovom boravku na Akademie Schloss Solitude, važnosti slobodnog vremena za radni proces i prikupljanju otpada u svrhu umjetnosti.

Razgovarala: Martina Domladovac

Zagrebački umjetnik Vanja Babić rođen je 1984. godine. Pohađao je Strojarsku tehničku školu Fausta Vrančića i Fakultet elektrotehnike i strojarstva nakon čega upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 2011. završio je dodiplomski, a 2013. godine diplomski studij na Odsjeku za nove medije. Radi kao asistent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Na prošlogodišnjoj rezidenciji Akademie Schloss Solitude u Stuttgartu bavio se pitanjem otpada i recikliranja te propitivanjem društvenih i kulturnih pretpostavki, različitim vrstama rada i  ljudima koji nalaze svoje mjesto u i među dijelovima tog sistema. Svoj rad nedavno je prezentirao u sklopu pogonovog poziva na novi krug prijava na rezidencije, nakon čega smo s umjetnikom razgovarali o njegovim iskustvima boravka na Akademiji i inspiraciji za rad.


Prošle godine sudjelovali ste na rezidenciji Akademie Schloss Solitude. Koliko dugo je trajao vaš boravak na rezidenciji i što je on uključivao? 

V.B.: Prošlo je više od pola godine od kad sam se vratio s rezidencije koja je trajala tri mjeseca i moram priznati da mi je bilo teško vratiti se u realnost. Akademie Schloss Solitude je smještena izvan grada, okružena šumom. Rezidencija okuplja između 15 i 25 umjetnika iz različitih područja rada, osigurava smještaj u studiju opremljenom u skladu s individualnim potrebama, svakodnevni ručak u 12 sati na kojem se svi okupljaju, stipendiju uz koju možeš uštedjeti za život u Hrvatskoj i slobodno vrijeme za druženje i rad. To su idealni uvjeti da se jedno kreativno biće usredotočeno bavi s onim što ga najviše u tom trenutku inspirira. Oduševile su me sve mogućnosti za rad koje su ponuđene, od audio i video opreme, prostora za montažu, radionu za drvo i željezo, velike knjižnice, do pristupačnih tehničara i drugih zaposlenika akademije na kojima se vidi da uživaju u tome što rade. Hvala Pogonu što uspijeva već osam godina surađivati s Akademijom jer je sjajna prilika za umjetnike da budu u mogućnosti sudjelovati i stvarati u tom okruženju.

Vanja Babić, Mapa sakupljanja

Posebnost ove rezidencije je inzistiranje na slobodi rada bez produkcijskog pritiska. Utječe li takav pristup na osobnu motivaciju i kvalitetu produkcije? Koliko je slobodno vrijeme važno za radni proces?

V.B.: Puno je lakše raditi bez osjećaja prisile da se nešto mora producirati i izložiti u određenom roku. Iako su puno puta rokovi ti koji nas natjeraju da nešto završimo, bez takvog pritiska umjetnik može razvijati rad na način koji njemu najviše odgovara, kroz vrijeme koje mu je potrebno. Tek tada dolazi do iskrenih, osobnih i kvalitetnih radova. Kada nešto moramo, često to i ne želimo. U Schlossu su pružene mogućnosti i radno kreativna atmosfera toliko inspirativne da je samo to što si tamo već motivirajuće. Što se tiče slobodnog vremena, to je možda najvažniji dio radnog procesa jer u tom trenutku kreiraš vlastiti raspored s aktivnostima koje su ti potrebne u tom trenutku, a blizina šume i šetnje dopuštaju ti da razbistriš misli. 

 

Akademie Schloss Solitude ugošćuje autore iz različitih umjetničkih polja, od vizualnih i izvedbenih umjetnosti, do glazbe, književnosti i arhitekture pa čak i humanističkih znanosti. Surađuju li umjetnici na rezidenciji na međusobnim projektima? Doprinosi li raznovrsnost polja djelovanja poticajnom stvaralačkom okruženju?

V.B.: Na tjednoj bazi prisutni umjetnici održavaju prezentacije svojih radova kroz koje je pružena mogućnost da se svi upoznaju, komentiraju međusobne ideje i pomažu u razvijanju projekata. Neki od umjetnika surađuju ili reagiraju na nečiji rad, kao što je to učinio pisac Zoltán Lesi koji je napisao fiktivnu priču inspiriranu odbačenim predmetima u šumi koje sam sakupio. 

Paralelno se uvijek odvija više grupnih projekata, izložbi i radionica na koje su pozvani svi koji žele sudjelovati. Primjerice, Elmar Mellert je kustoski postavio izložbu s idejom nedovršenih radova na kojoj su zajedno izlagali umjetnici iz Stuttgarta i s Akademie, gdje sam izložio video instalaciju pod nazivom Split. Clare Wigfall i Ricardo Portilho su osmislili radionicu na kojoj smo kroz grupni rad napravili umjetničku knjigu, a Schloss Ghost je online projekt koji svake godine poziva umjetnike da reagiraju na zadanu temu. Program Akademije je koncipiran tako da ljudi kroz razna događanja, seminare, predavanja i druženja mogu razmijeniti iskustva, povezati se i surađivati, i naravno da takva atmosfera doprinosi poticajnom stvaralačkom okruženju.

Vanja Babić, Forest

Možete nam reći nešto o projektu na kojem ste radili na rezidenciji? U kojoj mjeri je on bio inspiriran samom rezidencijom i njenim okolišem?

V.B.: Tijekom šetnje šumom u blizini Akademie primijetio sam iznenađujuće velik broj odbačenih boca što mi se nije uklapalo u priču o odgovornom odnosu prema otpadu i reciklaži u Stuttgartu koju sam istražio ranije. Odlučio sam sakupljati boce po uzoru na ljude koje sam primijetio u centru Stuttgarta kako skupljaju povratnu ambalažu. Nabavio sam isti specijalni alat za prihvat i kolica kao što i oni koriste i krenuo u sakupljanje po šumi. (Zanimljiv je podatak da u Stuttgartu plastična i aluminijska ambalaža iznosi 0.25 centi, što je skoro četiri puta više nego u Hrvatskoj, a ljudi mogu zaraditi na taj način i do 50 eura dnevno). U 1 sat i 24 minute, i prijeđenih od 3027 metara, sakupio sam 29 staklenih, 7 limenih i 19 plastičnih boca, 4 konzerve i 3 tenisice. To me potaknulo da nastavim sakupljati dalje, odlaskom dublje u šumu, gdje sam našao velike i davno odbačene predmete. Sve sakupljene objekte sam slagao u kolekciju na javnom prostoru ispred Akademije, što je potaknulo reakcije i razgovore ljudi.

Akademija mi je predložila da predstavim projekt uz izložbu Ane Hušman i izložbu Ane Kovačić koje su na rezidenciji bile godinu ranije. To mi je dalo poticaj da rad uobličim u instalaciju koju sam tada preselio u unutarnji prostor. Na zidu sam u obliku mape područja postavio grupirane fotografije predmeta u šumi (koje sam zabilježavao neposredno prije sakupljanja), a kolekciju predmeta kategorizirao po vrsti otpada i grupirao po danima u odnosu na mapu. Naziv rada Forest, happy birthday to you  bio je inspiriran pronalaskom 20 odbačenih platna u gradu s greškama u printu crteža drveta i natpisa "Happy birthday!". Detalje rada i procesa se može vidjeti na linku.

Vanja Babić, Forest

Projekt je završio izložbom Forest, happy birthday to you, a po njenom svršetku izlošci (komadi sakupljenog otpada), su vraćeni u proizvodni proces. Da li je to kraj ovog projekta ili ga još namjeravate oživjeti u nekom obliku? 

V.B.: Projekt je završio reciklažom sakupljenih predmeta u za to predviđenim kontejnerima. Neke zanimljivije i manje fragmente rada sam sačuvao, a u izradi je publikacija koja će projekt s cijelom dokumentacijom nastanka rada sažeti u oblik knjige. Osobno mi je iskustvo i rad koji sam ostvario na rezidenciji bilo jako inspirativno i kroz njega sam razvio određenu metodologiju procesa koju bi primjenjivao na razvoju novih radova na različitim mjestima. Imam nove ideje vezane za razvoj radova koje bi na sličan način, ali kroz nove situacije i u drugom kontekstu, prezentirao u budućnosti.

 

U svom dosadašnjem radu često se bavite ekonomijom čovjekove svakodnevice (kako je to u jednom tekstu opisao Bojan Krištofić). Koje vam druge žarišne točke suvremenog društva zaokupljaju pažnju? 

V.B.: Zanimljivo mi je primjećivati što se događa s ljudima, na koji način suvremeni život utječe na nas i koji su to međuprostori koje ljudi ignoriraju ili ne vide. Sve veći dio pažnje mi zaokuplja ideja samoodrživosti i permakulture, na koji način možemo novim alatima i znanjima pomoći sebi i okolini.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 25.07.2018

VEZANE VIJESTI

Umjetnici trebaju vrijeme i slobodu

Piše: Ivana Pejić

Podrška koju umjetnicima pruža rezidencijalni centar poput Akademie Schloss Solitude donosi dugoročne učinke, koji ne koriste samo umjetnicima i kulturnoj sceni već i široj zajednici.

Zemlja s viškom kruha

Piše: Bojan Krištofić

Vanja Babić u svojem se radu Kruh od jučer, predstavljenom na izložbi u obnovljenoj zagrebačkoj Galeriji Šira, pozabavio problemom viška kruha u lokalnim pekarama.

Uvježbavanje dokolice

Piše: Bojan Krištofić
Nepretencioznim prožimanjem fikcije i (auto)biografskih elemenata, rad Ane Hušman propituje motive dnevnog boravka povezane s odmorom, dosadom i neobaveznom interakcijom.