Ono što radimo afirmativnog je karaktera | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Ono što radimo afirmativnog je karaktera

Niz otvorenih strukturnih problema unutar kulturnih institucija i politika potaknuo nas je na razgovor s pokretačima AntiSalona Stipanom Tadićem i Vladimirom Tatomirom.

Razgovarala: Martina Kontošić

Foto: Nives Milješić

  • A
  • +
  • -

AntiSalon je od 2012. godine događanje koje inkluzivnim i otvorenim pristupom nudi alternativu selektivnom pristupu organizacije i provedbe Salona mladih, čija je 36. iteracija do sredine lipnja otvorena u HDLU-u. Iako je AntiSalon u 2022. planiran tek za rujan, niz otvorenih strukturnih problema unutar kulturnih institucija i politika, a kojima se ne nazire rješenje, potaknuo nas je na razgovor s njegovim pokretačima umjetnikom Stipanom Tadićem i kustosom i radnikom u kulturi Vladimirom Tatomirom, pri čemu smo se dotaknuli i pristupa organizaciji neformalnih izvaninstitucionalnih događanja te mogućnosti poboljšanja statusa umjetnika i umjetnica i kulturnih radnica i radnika.

 

AntiSalon je pokrenut 2012. kao opozicija Salonu mladih. Podsjetite nas na sam početak ove paralelne manifestacije.

Vladimir: AntiSalon je nastao kao posljedica druženja i shvaćanja potrebe povezivanja različitih dionika kulturno-umjetničke scene – posebno one manje zastupljene i introvertnije. Željeli smo stvoriti neku opuštenu atmosferu za umjetnike u kojoj autori mogu slobodno izlagati i neposredno komunicirati svoje ideje i radove. Shvatili smo i da je umjetnicima potrebna sigurna sredina, neopterećena društvenim formama i izlagačkim konceptom poput one "salonskog" tipa.

Nekritički karakter izložbe nametnuo se kao koncept koji umjetnicima otvara vrata prema širokoj publici, nekima i prvi put. Istovremeno volimo misliti kako AntiSalon publici omogućava širi i realniji uvid u umjetničku scenu, onu koja nije filtrirana kustoskim konceptom ili prestižom godišnjih događanja isključivog karaktera, poput Salona mladih. Volimo misliti kako AntiSalon time nudi najširi pregled ukupne umjetničke scene.

Govorite o izbjegavanju filtriranja radova kustoskim konceptom. Kako biste ipak opisali pristup izlaganju takvog neselektiranog korpusa heterogenih radova?

Stipan: Pristup je jako jednostavan. Svi koji nisu prošli su pozvani da pokažu svoj rad na AntiSalonu. Najveći dio kuriranja je održavanje te jednostavnosti, kao i sama organizacija eventa. Svaki AntiSalon više manje nalikuje pop-up izložbi – brzo se postavi i brzo skine. Mi kao organizatori najviše sudjelujemo u samom postavljanju radova na zidove i komunikaciji s umjetnicima i medijima.

Vladimir: Kustoski koncept je vrlo otvoren i slobodno shvaćen. AntiSalon je prije svega platforma za prezentaciju na Salonu nedoživljenih autorica i autora. Konačno, AntiSalon želimo koristiti kao komentar i neizravan kritički osvrt na situaciju na umjetničkoj sceni. Koncept izložbe temeljen je na izlaganju radova što većeg broja autora odbijenih na aktualnom Salonu mladih. Cilj nam je inicijalno bio prikazati najširi spektar ukupne umjetničke produkcije, ali ne ponavljanjem afirmiranih imena, već predstavljanjem autorica i autora koje kustoske koncepcije zaobilaze. Svake godine u predgovoru nastojimo dobiti jedinstven osvrt na aktualnu situaciju s margine, od autora različitih umjetničkih i drugih srodnih grana. Želimo da jedinstvenom perspektivom daju opći dojam o umjetnosti i životu u umjetnosti, kao i da povežu teme umjetničke teorije i estetike (kroz prizmu Salona mladih) s onim banalnim i rijetko adresiranim temama profesionalne egzistencije.

U sklopu samog Salona mladih pokrenut je niz popratnih programa, kao i paralelni program Situacije koji donekle preuzima ulogu AntiSalona. Što se događa s otporom i koje su daljnje opcije kad reakcija na bunt postaje aproprijacija alata i modela tog otpora?

Stipan: Otkada smo pokrenuli AntiSalon, od prve godine pa nadalje, Salon mladih je pokušavao na razne načine uključiti koncept AntiSalona u svoju koncepciju. Mi nismo razumjeli zašto oni to uporno žele, jer bogatstvo scene baš i jest u tome da postoji više perspektiva na jednu temu. Mi smo se odlučili postaviti vrlo jednostavno i iz godine u godinu radimo po istom principu. Volimo činjenicu da uvijek dođe jako puno ljudi, da je izložba medijski popraćena te da uvijek bude dobra zabava. Ideja otpora radi samog otpora nam i nije cilj.

Već smo i nakon prvog Salona bili iznenađeni koliko nam se ljudi javilo, koliko smo novih umjetnika upoznali, pa nas je i to navelo da se više zalažemo za tu ideju šarolikosti i vidljivosti nekih koje ni sami nikad nismo upoznali i vidjeli. Otkrili smo kako postoji mnogo umjetnika koji ne odgovaraju kriterijima koje su nametnule institucije, ne samo HDLU, već i kroz povijest, povijest umjetnosti itd., a koji su zaista vrhunski i imaju odlične ideje. Ti umjetnici često i dolaze iz gradova koji nisu Zagreb ili Split, već iz manjih mjesta i znaju doći u Zagreb samo radi AntiSalona. U tom smislu se volimo prikazivati kao neki pokret otpora, možda iz zabave i imidža, ali ono što uistinu radimo je puno više afirmativnog karaktera – usmjereno na ljude koji su uzastopno odbijani od strane art svijeta.

Vladimir: Nekakvo osnovno nastojanje AntiSalona je na nepretenciozan i neposredan način ostvariti komunikaciju između mladih neafirmiranih umjetnika i publike – prvenstveno onih koji se ne uklapaju u tuđe partikularne kustoske kriterije vrednovanja i selekcije umjetnosti. Kada bi Salon mladih zbilja krenuo u kritičkom ili samokritičkom smjeru prezentacije najšire scene, time bi negirao svoj smisao i mi bismo bili najsretniji. Pozdravljamo širenje područja borbe Salona mladih, no bojim se da je ono potaknuto samo populističkim motivima. Nastojanja organizatora da posljednjih deset godina koriste različite modele interakcije i komunikacije s publikom nažalost nije doprinijelo rješavanju sistemskih problema te problema samih članova unutar Društva (HDLU).

Da budem iskren, AntiSalon je potpuna suprotnost HDLU-u, a usporedba prema djelovanju mi se čini potpuno promašenom. Ipak, dopada mi se zavisnost naših nekompatibilnih sustava. Spominjete izostanak adresiranja sistemskih problema.

Koliko se u tom smislu kontekst kulturne scene promijenio u posljednjih deset godina, osobito iz perspektive umjetnika i kulturnih radnika izvaninstitucionalne scene?

Stipan: Zagreb ima tu sreću što i dalje djeluju prostori kao što su Medika, Močvara, Pogon, a uz to nastaju i neki novi prostori, udruge i inicijative u istom stilu. Samo da se makne jedna od tih inicijativa iza koje često stoji samo nekoliko ljudi, scena bi bila jako osiromašena. Tako da mogu reći da mi je lijepo vidjeti da ljudi koji se bave time čime se bave ne posustaju i kontinuirano održavaju "alternativu" na životu. U Zagrebu se stvari dosta sporo miču i dugo treba da dođe do promjene. Isti ljudi stoje na čelu institucija, kao i prije deset godina. Jedino što se mijenja je to da dolaze novi mlađi ljudi, a novim idejama tako se penetrira u sustav. Ono što jest drugačije, a to je na svjetskom nivou, jest pojava društvenih mreža i interneta, kao platforme preko koje se ljudi mogu izraziti i objaviti bez institucionalnog odobrenja. U tom smislu, kada ih institucije odobre, umjetnici često već imaju neki "online following".

Vladimir: Otkako je AntiSalon prvi put otvorio vrata u Medici, prošlo je deset godina. Iz pozicije kulturnog radnika, osjećam da je mnogo vrijednih inicijativa s vremenom atrofiralo i ugasilo se, potaknuti nebrigom nadležnih gradskih i državnih ureda o čijem su patronatu ovisili. Ministarstva i gradovi (čast rijetkim iznimkama) zanemaruju vrijedne proaktivne i regenerativne inicijative. Društveni prostor je osiromašen za mjesta slobodnog komuniciranja i izlaganja. Subjekata koji su grassroot inicijativama i mladim autorima nudili potporu, poput Kulture promjene i galerije Greta, više nema ili su na marginama, a razlozi su brojni i nažalost dobro poznati. Pojedine vrijedne inicijative i organizacije uspjele su se održati zahvaljujući inozemnim financijskim poticajima, a prije svega nesebičnim radom članova (poput Saveza udruga Klubtura, Pogon, ATTACK, Ateljei Žitnjak…)

S AntiSalonom nismo željeli ovisiti o uvjetima grada države, kao ni o uvjetima HDLU-a, te smo se priklonili drugoj opciji, radi čega inzistiramo na slobodnom, no-budget principu. Ovogodišnji AntiSalon će se dogoditi u rujnu, u Medici, a na njemu ćemo moći vidjeti radove autora koji nisu prošli selekciju ovogodišnjeg Salona mladih.

Stipan: I moram naglasiti da nismo samo Vlado i ja radili na AntiSalonu, već da su nam svake godine pomagali i sami izlagači sa slanjem svojih radova i postavljanjem izložbe. Svake godine novi dizajner sudjeluje sa svojim rješenjem vizualnog identiteta (Andro Giunio, Dina Karadžić, Marin Nižić, Nikola Križanac), a jedne godine je Kolektiv EMGE preuzeo organizaciju, također Tena Bakšaj, Dina Karadžić (Format C) su na zadnjem AntiSalonu pomogli u organiziji, i uključit će se i ove godine. Kao fotografi nam uskaču razni prijatelji AntiSalona (Nives Milješić, Vladimira Spindler,  Ana-Marija Petričević...), prijatelji i kolege koji su svojim volonterskim radom i doprinosom pomogli u stvaranju AntiSalona. Iz te perspektive, AntiSalon nastaje iz komunikacije s prijateljima i uz kolaborativni rad s dosta širokom zajednicom. 


Imate bogato iskustvo sudjelovanja u drugim većim projektima i organiziranja izložbi i događanja. Možete li se, polazeći od toga, osvrnuti na neke sistemske manjkavosti aktualnih kulturnih politika i opisati svoju viziju poboljšanja statusa umjetnika i radnika u kulturi?

Stipan: Kroz iskustvo rada s mnogim institucijama u Zagrebu, shvaćam da svaka ima svoje probleme i da zaista rade najbolje što mogu da odrade svoj posao. Često su ukopani duboko u svoje interne probleme i sakupljanje sredstava, a svaka izložba na kojoj sam sudjelovao je nastala iz potpunog kaosa. Baviti se kritikom tih većih institucija je dosta teško, i ne znam što bih istaknuo da bi oni mogli raditi bolje. U neku ruku ne bih ni tražio od njih da rade išta bolje nego što rade. I u smislu kritike, radije bih se oslonio na manje, paralelne inicijative koje komentiraju stvari iz druge perspektive. Naveo bih primjer galerije Greta, kao jedan od prostora s kojim je zaista bilo ugodno raditi, s obzirom da to da vodi samo jedna osoba, po principu dobre volje. Mislim da u Zagrebu treba više takvih prostora, iako se stvari kreću nažalost u suprotnom smjeru.

Vladimir: Nabrajanja manjkavosti zbilja nema mnogo smisla, no moj je dojam da strategije kulturnih politika posljednjih 30-ak godina nije bilo. Postoje nekakve paušalne smjernice koje se tiču javnih izvora financiranja. Pri tome stručna vijeća nemaju konačnu riječ nego često neke ispolitizirane instance. Često se dogodi da nevladin nezavisni sektor kreira interesantna društveno orijentirana rješenja i kulturne programe sa skromnim sredstvima, da bi ubrzo doživio burn-out nakon čega ih u kratkom roku slijede javne institucije s identičnim, ali obilnije financiranim programima. Konkurentnost u tom slučaju ne vidim kao problem, koliko neosjetljivost javnih institucija i lokalnih vlasti prema inicijalnim autorima. Kulturne politike vaninstitucionalnih programa bazirane su na progresivnom iscrpljivanju udruga sustavnim reduciranjem godišnjih sredstava, kao i činjenici da se ne omogućava dugoročnije planiranje, dok javne institucije raspolažu s izravnijim oblikom financiranja, istovremeno raspolažući postojećom infrastrukturom.

Primjera radi, festival Mjestimice svjetlo pokazao se kao izvrsna platforma za nove oblike umjetničkih praksi u javnom prostoru, kao i vrijedna gradska atrakcija koja okuplja šaroliku publiku. Dogodilo se da je nekoliko godina nakon te inicijative nastala gradska manifestacija Festival svjetla. Jednaku sudbinu smo i sami doživjeli s projektom Muzej kvarta koji sa svojim skromnim produkcijskim sredstvima nije mogao konkurirati kasnijim inicijativama jedne gradske institucije koja je raspolagala s drastično većim budžetom i snažnom infrastrukturom.

U takvim situacijama je jasno da tzv. kulturne politike u Zagrebu nisu postojale kako bi očuvale i razvijale postojeće inicijative ili umrežavale razne dionike kulturnog i društvenog djelovanja. Pokazalo se da se kroz postojeći sustav financiranja tzv. kulturne politike slijede praksu isključivih monolita koji potiče nekritičke i regresivne ideje. Konačno, najizdržljivijima su se pokazale inicijative koje su se uspjele osloniti na izvore financiranja iz inozemnih fondova i zaklada, što samo potvrđuje manjkavost domaćih kulturnih politika.

Stipan: Tako je i u Americi, gdje trenutno boravim. Scena je velika, a institucije rade svoje megalomanske projekte koji su često čista aproprijacija. Najbolja iskustva sam imao s manjim galeristima, s kojima se povezujem preko zajedničkog ukusa. Mogao bih te galeriste svrstati u nešto poput nezavisne scene koja s namjerom drži taj razmjer. Ali, to je skroz druga priča.

Vladimir: AntiSalon nismo htjeli vezati uz ičije financije ili pravne okvire (poput udruge), kako bi se uspio očuvati u svom neformalnom obliku i kako ne bi zastranio od ideje povezivanja neafirmiranih umjetnika. Pomaci će se dogoditi tek kada će u kulturne politike biti utkane vrijednosti solidarnosti, inkluzije i komunikacije, pri tome se principijelno i nezavisno vodeći jasnim smjernicama pri valorizaciji pojedinih ideja i rezultata. Ali, to je samo moja idealizirana i, bojim se, naivna slika svijeta kojeg je katkad lakše naći drugdje nego dočekati tu u kroacijani.

 

Tekst je dijelom suradničkog temata Kulturpunkta i programa Inquiry Inc. [2022] umjetničke organizacije Format C.

Objavio/la martina.kontosic [at] kulturpunkt.hr 27.05.2022

VEZANE VIJESTI

'Institucionalna pobuna' umjetnika nije moguća

Piše: Bojan Krištofić
Većina izlagača na 31. Salonu mladih, nevezano uz estetske kvalitete radova, postavljeno pitanje Postoji li uopće mogućnost institucionalne pobune umjetnika? gotovo da je ignorirala.

Komu, čemu umjetnost?

Piše: Ivana Pejić
Gubitak kritičke pozicije ukazuje na dublji problem umjetničkog polja koji se sve više zatvara u uske sektorske krugove, ostajući tako gluh na svijet izvan sebe samoga.

Institucije i kako ih mijenjati

Piše: Martina Jurišić

Ideja seminara Kuća od karata: umjetničke institucije danas bila je preispitati institucije te položaj i shvaćanje umjetnosti u izmijenjenim društvenim odnosima.