Opasnost apstrahiranja zla | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Opasnost apstrahiranja zla

Ocrtavajući ksenofobiju koja poput zloćudnog micelija prodire u svaku poru života, predstava 6 progovara i o alarmantnoj temi uloge medija u širenju društvene nesnošljivosti.

Piše: Nika Krajnović

FOTO: Tanja Kanazir, Drugo more / Facebook

Ovogodišnje izdanje Zoom Festivala, kojeg već devetu godinu zaredom organizira udruga Drugo more, kao svoj tematski okvir postavilo je seksualni, odnosno nematerijalni rad u kontekstu promišljanja rada u suvremenom društvu, te riječkoj publici predstavilo niz kako domaćih, tako i međunarodnih autora i izvođača koji su ovoj temi pristupili kroz različite medije i aspekte, ostavši uvijek u domeni tijela i tjelesnog. Dodatni program ovog festivala izvedbenih umjetnosti otvorilo je prostor i nekim drugim temama, a u sklopu njega prikazana je i predstava 6 slovenskog redatelja Žige Divjaka, nastala u koprodukciji ljubljanske Maske i Slovenskog mladinskog gledališča, premijerno izvedena u ožujku ove godine.

Iako se ne bavi seksualnim radom, može se reći da se i predstava 6 u nekoj mjeri tematski uklapa u koncept rada kao djelovanja vanjske sile na (neautonomno) tijelo. U ovom slučaju radi se o tijelima šestorice mladih migranata, maloljetnih izbjeglica bez roditeljske pratnje; pod utjecajem vanjske sile okolnosti u kojima su se našli kao tražitelji azila u Sloveniji. Naime, predstava gotovo kirurški precizno dokumentaristički uprizoruje događaje iz 2016. godine kada plan smještanja šestero dječaka u Đački i studentski dom Kranj nije sproveden zbog pritiska lokalne javnosti i negodovanja roditelja čija djeca u domu borave.

Ravnateljica doma Judita Nahtigal donijela je odluku da se maloljetnim tražiteljima azila ustupi ionako prazni prostor potkrovlja doma, a ta je odluka, prije nego što je do nastanjivanja uopće došlo, pokrenula lavinu protestnih ksenofobnih reakcija mještana te roditelja đaka i studenata. Uz pomoć novinarke Maje Ave Žiberna prikupljeni su materijali i dokumentacija događanja u obliku pisama, mailova i dopisa koji zorno prikazuju negativni stav roditelja, koji na trenutke pokušavaju "racionalno" razložiti problematiku zaogrnuvši se strahom i brigom za vlastitu djecu, dok ima i primjera prijetnji ispisivanja djece i agresivnih napada na ravnateljicu. Reakcije nadalje poprimaju izopačen, gotovo distopijski diskurs u pokušaju da se tobože opravdaju, naglašavanjem "vrijednosti" sadašnjih stanovnika doma navodeći njihove sportske uspjehe. Tako majka jedne učenice dopisom upozorava:

“Iz vašeg Doma dolaze zlatni olimpijci s Olimpijskih igara mladih, dobitnici nagrada na međunarodnim natjecanjima, sportaši koji će predstavljati Sloveniju na Svjetskom prvenstvu mladih sljedećeg tjedna u Rumunjskoj. To su naši najbolji i budući veleposlanici Slovenije u svijetu, pa vas molimo da se odlučite za premještanje djece migranata, kao što to žele roditelji i vaši stanovnici.”

Pritom se veličanjem nacionalnog "ponosa" i isticanjem mladih migranata kao kakve zaraze ili prijetnje blagostanju druge djece već nazire kulminacija rasizma, u jasnom odjeljivanju njih-i-nas, odnosno naše-i-njihove, čime se neki životi proglašavaju vrjednijima od drugih. No, ksenofobni vrtlog neopravdanog i iracionalnog straha ne dolazi samo od roditelja – predstava uprizoruje i burne reakcije javnosti kroz obavijesti o organiziranju prosvjeda protiv dolaska "pošasti" u obliku šestero djece, što, uz spoznaju da ovo nije samo fiktivna predstava nego prikaz stvarnih događaja, nedaleko i nedavno od ovdje i sada, priču nikako ne smješta u tragikomično ili ironično nego jedino i isključivo u užasno. Šestero mladih – koji su povod, a ne i uzrok nastaloj halabuci – prisutno je svojim neprisustvom, a lokalna politika, umjesto da zauzme glas razuma i humanosti, zapada u populizam čime podcrtava strašnu realnost i ozbiljnost ove polemike.

Tekstualno bogata, predstava balansira minimalizmom u izvedbi kojeg zadržava i na razini rasvjete i glazbe, a koncipirana je na dva plana –  na pozornici je poredanih pet mikrofona pred kojima stoji pet stolica. Cjelokupan dokumentaristični dio iznesen je čitanjem stojećki, dok se premještanjem na stolice u prvom planu glumci preobražavaju u likove direktno i osobno vezane uz događaj: ravnateljicu doma, kućnog majstora, odgajatelja, kuharicu i vratara. Nasumično se izmjenjuju u kratkim monolozima, u kojima, gotovo kronološki, iznose osvrte na događaje iz vlastite perspektive, isprva pružajući kontrast drugom planu svojim otvorenim, toplim stavom naklonosti i dobrodošlice prema imigrantskoj djeci.

Na početku potpuno sigurni u svoje stavove praktički ismijavaju iracionalne reakcije svojih sugrađana, da bi se do kraja predstave i oni postupno priklonili većini, svatko u svom tempu i na svoj način. Rast i širenje društvenog pritiska izneseno je suptilno kroz njihove monologe, dok detalji iz svakodnevice grade atmosferu punu predrasuda i netrpeljivosti, ocrtavajući portret ksenofobije koja prodire u svaku poru života kao kakav zloćudni micelij. Nadalje, nije slučajno da se prvi plan odvija sjedećki-pasivno i "raspada" u procesu, dok se drugi gradi, nadima i naglašava sve brže, dok nas ne zapljusne buka i polifonija izmiješanih napada, informacija prosvjednika i mailova, dopisa, dogovaranja oko sastanka roditelja s upravom Doma. Ton se povisuje i sve kulminira u nemogućnosti uspostavljanja razumnog dijaloga, pri čemu je iracionalni strah glasniji od razuma i oglušuje se na ljudskost. Trenutak je to u kojem jasno spoznajemo konačnost i jednosmjernost fašizma koji nas podsjeća da, riječima Aleksandra Hemona, on nije "ideja o kojoj se može debatirati, nego niz akcija protiv kojih se treba boriti". Fašizam briše mogućnost Drugosti da koegzistira u svojoj različitosti i prilično je konkretan u svojim nakanama. 

Kranjski primjer funkcionira kao simbol onoga što se dešava diljem Europe i zapadnog svijeta – isprva tobože bezopasno i postupno gomilanje straha i osuda, koji u konačnici mogu dovesti i do masovnih stradanja. Gorivo koje pritom potpaljuje mržnju u europskom čovjeku 21. stoljeća svakako je medijska propaganda. Prema već ustaljenoj praksi, širenje netolerancije i straha od različitoga koji je "potencijalno opasan"  gradi se na temelju bezuvjetne vjere u izvor informacija i nedostatak kritičkog propitivanja. Zaoštravanje prirodnog straha od različitosti i širenje rasizma proces je koji je već viđen pa bi trebao upozoravati na opasnost apstrahiranja imaginarnog zla i na psihičku uvjetovanost medijskim sadržajima. Stvarajući neprijatelja koji je nepoznat, ali imenovan, stvara se i vanjski akter kojega je moguće okriviti za sve što "ne valja". Negativna slika koja se pritom stvara širi se eksponencijalno i danas je dodatno pomaže uobličiti glad za spektaklom koja se želi zasititi na krivom mjestu, u informativnom sadržaju, nerijetko praćena fetišiziranjem nasilja koje odmiče od biti i stvarnih uzroka prikazane situacije.

Prizori na Divjakovoj sceni postaju gotovo groteskni kada se ta "mitologizirana prijetnja" konkretizira u projiciranim video snimkama dječaka – apstrakcija je napokon dobila lice. Naime, radi se konačno o šest mladih života o kojima se odlučuje, o šest života koji bivaju objektivizirani i dehumanizirani kroz razne aluzije. Problem na koji ukazuje predstava leži upravo u tome što kranjska javnost nije u "6" vidjela šestero dječjih lica i šestero sudbina, nego brojku koja potencijalno može rasti i koja prijeti komforu svijeta kojega poznaju.

Na tezu Phillipa Auslandera da su kazalište i masovni mediji rivali, ova predstava odgovara kao mala pobjeda nad rijekom informacija kojima smo svakodnevno izloženi, pa iako ne izgovara direktnu kritiku, sam način na koji je koncipirana iznosi glasnu poruku. Operirajući na afektivnom nivou kod gledatelja, predstava raskrinkava jedan iracionalni ksenofobni proces nudeći mogućnost da se zapitamo o vlastitoj širokogrudnosti kada se radi o ovoj temi. Zanimljivo je da je baš na dan riječke izvedbe predstava 6 nagrađena Velikom Borštnikovom nagradom – priznanjem koje skreće pažnju na moć društveno angažiranog kazališta koje su u Mariboru (u ime autora i izvođača koji su bili u Rijeci) preuzeli upravo dječaci protagonisti "kranjskog slučaja". 
 
Predstava 6 uspješna je ne samo zbog svoje kvalitetne izvedbe i forme u duhu Divjakovog eksperimentalnog kazališta, nego i zato što jasno progovara o alarmantnoj temi ksenofobije i medijske hajke, usko vezane uz aktualnu krizu europskog liberalizma. Kao apel na humanost, ona adresira jedan od najvažnijih problema našeg društva u kojemu se odnosi zaoštravaju i napetosti rastu, te prije svega ukazuje na promašenost binarne kategorizacije svijeta, na opasnost simplifikacije kompleksne situacije i na krivu, "statističku" interpretaciju ljudskih životâ. 
 
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 13.11.2018

VEZANE VIJESTI

Smrtonosne mjere odvraćanja dolazaka

Piše: Martina Domladovac
Između redaka grafičke reportaže Moha u Tritonu nazire se brutalnost izbjeglištva i rizika koje su ljudi primorani poduzeti da bi se domogli prividne sigurnosti koju pruža Tvrđava Europa.

Prazan prostor praznog čekanja

Piše: Anamarija Žugić

Čvrsto zagovaranje intimnog plana i vrlo uopćena ideja ljubavi te istodobno ograđivanje od angažiranosti u širem smislu temeljna je problematika predstave Čekanja.

Solidarizirajuća zrcaljenja

Piše: Lujo Parežanin

Novi broj Života umjetnosti pokazao se kao važan, višeglasan izbor uvida, ali i vrijedan dokument umjetničko-istraživačkog angažmana na temu migranata i izbjeglica.