Opća mjesta | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Opća mjesta

Impotentno općenje hrvatskih kulturnih vertikala od sada redovito u HTV-ovom Prime-timeu!

Piše: z.B.
  • A
  • +
  • -

Oduvijek sam mislio da je najlakše kritizirati i komentirati televizijski program i da iživljavanje kritičara nad produkcijama HTV-a, naše najbogatije javne institucije, daje posebnu satisfakciju svima onima koji to redovito rade.
U traženju jednakog užitka i zadovoljenja potrebe za osvetom zbog uludo bačenog mi vremena, okušao bih se u ovoj plemenitoj disciplini, nakon što sam par večeri bio osuđen na televizijski program.

Sadržaji iz kulture ne dobivaju baš često prime-time termine te me kombinacija dokolice i radoznalosti potakla da pogledam novu emisiju HTV-a, pod nazivom Emisija opće prakse (ili Opća praksa). Subotnja večer je trebala tako proći u društvu 4 eminentna hrvatska kulturnjaka, ali gle ti čuda, u produkciji redakcije informativnog programa?!?

Crni plexi namještaj u ambijentu dizajniranom po futurističkim vizijama iz ranih 80-tih (neodoljivo podsjeća na ambijent sa suđenja neprijateljima Supermanovih roditelja s planeta Kriptona) bio je postav za goste koji su trebali učiniti ovaj program opravdanim. Četiri (ne)radna stola okrenuti jedan drugom u osnoj simetriji čine križ, tek tako da naglase  simboliku trenutka ili da se smanji izbor zanimljivih kuteva za kameru?

Nevješti voditelj Branimir Pofuk, impresioniran činjenicom da ravnopravno sjedi s ovim imponirajućim mu hrvatskim kulturnim vertikalama - predstavio je sastav: Igor Zidić, Zvonko Maković i Igor Mandić. Jedva suzdržavajući svoju usplahirenost, voditelj je bezuspješno pokušavao uraditi nešto više od konstatiranja općih mjesta - izvodeći prerano zaključke tamo gdje nije bilo ni diskusije (Mandić ga je zbog toga čak i opominjao tijekom emisije).

Ova nesuđena kulturnjačka wrestlemania, koju nismo imali prilike i vidjeti, sastojala se od banalnog koncepta kako će Igor Zidić kao valjda nacional-liberal, Zvonko Maković-ljevičar (sklon politikanstvu) i Igor Mandić kao samoprozvani anarhist, već pri samom susretu, stvoriti televizičan konflikt te da će davati društvene komentare kao uvide u stajališta oprečnih političkih opcija.

Kakve li zablude! Tri stara gospodina/druga/suborca kulturnjačke scene sukobili su se ili bar mimoišli u mišljenjima nebrojen broj puta, pa među njima nije ostalo ništa od antagonističkog naboja suprotnih polariteta. Oni se čak u većini stvari slažu, a i kad se ne slažu potpuno, onda je to samo stvar mjere i njihova trenutnog fokusa, ali nikako bitno više - diferentia separabile skoro nula pa i potencija teži nuli.

Tko ih ne zna rekao bi da je njima priznanje pozicije autoriteta u udarnom terminu HTV-a, kao prvih kulturnih ličnosti Hrvatske, važnije od potencijalno razmimoilazećih mišljenja, no tko ih zna šutio bi jer zna kako funkcionira kulturna scena u Hrvata. Umjesto konfliktno-konfrontirajuće situacije "Opća praksa" je bila emisija za "Opća mjesta".

Bjesomučno potpisivanje govornika imenom i prezimenom bez titule ili institucionalne reference odalo je da ni u redakciji i režiji u stvari ne znaju kojoj se publici obraćaju, jer tko ih do sada ne zna u hrvatskoj kulturi likom i dijelom - vjerojatno ih neće zapamtiti niti nakon ove emisije.

Televizičnost četiri starija muška lika koji sukcesivno govore okrenuti jedni drugima čak su još i manje zanimljiva (vjerojatno skala sad mora pokazati negativan predznak) ako ih ne znate od prije:

* kontroverznog Zvonka Makovića, povjesničara suvremene umjetnosti, koji je "prokurirao" posljednjih godina i koji proziva loše stanje likovne publicistike iako je sam vodio katedru na Filozofskom fakultetu; Maković u struci ima neprijatelja bar koliko i prijatelja (jer njegovi odnosi prolaze Love-Hate faze) i kontinuirano koketira s političkim prozivanjem iako je sam redovito u sukobu interesa zbog kolizije svojih funkcija...
* odrješitog Igora Zidića koji je kao kustos i ravnatelj Muzeja moderne umjetnosti i ravnatelj Matice Hrvatske često osobno u javnosti zauzimao radikalnije stavove od institucija koje je zastupao te upravo oko nacionalnih pitanja kulture dolazio u sukobe s Makovićem, i naposljetku -
* Igora Mandića koji je kao redovito "radikalni" komentator mainstream kulture bio medijski usual suspect, neprestano elaborirajući svoje opozicijske stavove kao suvremene, bez da je zamijetio da se diskurs (barem izvan hrvatskih okvira) bitno pomaknuo od njegovog popularnog radikalizma.

No što je to što muči ovih tjedana "naše vertikale":
Tko je, kako i zašto predstavljao Hrvatsku na sajmu knjiga u Frankfurtu? Tko je odnio/otuđio kip Antuna Mihanovića 1200kg težak (s postoljem) kipara Kuzme Kovačića... Zašto je premijer išao u/na koju operu/predstavu, a ne na koncert Nicka Cavea?

Taj katastrofalan sinopsis emisije, s jedva par vizualnih priloga u obliku fotografija jedva dostatnih za novinski, a ne TV format, postao je dodatno neumjesan kada su naša 3 mušketira počela "polemizirati".
Tako Maković potpuno predvidljivo optužuje ministra kulture za autarhiju, bez da išta bitno argumentirano kaže, a kamoli ponudi alternativu koja zvuči kao sustavno rješenje, a ne prilika za njega i slične "figure" da ponovno zasjednu u još jednu komisiju/vijeće. Zidić se pak osjeća nemoćno ispred Matice da uradi nešto po pitanju pritiska da se istraži nestanak skulpture iako ima na raspolaganju najrazgranatiju mrežu kulturnih punktova po Hrvatskoj i to upravo kroz ogranke Matice Hrvatske. Maković usmjerava temu u nastavku prema problemu uništavanja skulptura modernističkog (/režimskog?) kipara Vojina Bakića i podsjeća na svoj protest (iz kolovoza 1995.) za uništenje skulpture u Slavoniji. Tvrdi da je poznat krivac, ali onda odaje da ne prati šta se dalje dešavalo s tim, te time i ovaj deklarativni protest dodaje na već veliku hrpu svojih poznatih promotivnih javnih istupa.

Mandić se kao pravi outsiderski radikal iz 70-tih zalaže da se buduće skulpture prave od blata (kao da ovo nije 2006.), dok Maković-Zidić sinhroniziraju svoje stavove na opće mjesto da sve skulpture i spomenike treba štititi, jer kako bi to bilo da se uništavaju sa svakim novim režimom - stalno bi bili na početku.

Jedan od vrhunaca emisije je bilo voditeljevo euforično prepričavanje svog posjeta Milanskoj Scalli gdje je vjerojatno na račun press iskaznice dobio besplatnu impresivnu programsku knjižicu i jastučić za sjedenje (u protuvrijednosti od nekoliko eura), potvrđujući i tu da ga efemerni formalni, a ne ključni sadržajni aspekti kulture trajno i privatno okupiraju.

Uglavnom, da televizijsko vrijeme nije novac ili bar ne njihov novac, već novac poreznih obveznika, dokazivala je ta mučna, neatraktivna i besciljna agonija od emisije, koja je zbog samodopadnosti autora i gostiju možda mogla potrajati još i duže, ali srećom da ih je fiksna shema u tomu spriječila (hvala Tanji Šimić, direktorici programa i njenoj strogoći - bar na tome).
Voditelj je tako zaključio da mu je drago da su "preživjeli nekako prvu emisiju", ali je nezadovoljan da nisu objasnili pojam "opća praksa".

Večer prije sam gledao gotovo pa jednako loše putešestvije Gorana nam Milića po SAD-u, no nažalost sam brže bolje zaboravio aforizme i citate hrvatskih nacionalista i njegove populističke komentare i broken english pitanja upućena Amerikancima. Prijatelj me uputio na jednu navodnu Milićevu izjavu koja glasi "Nisam ja toliko dobar koliko su drugi loši". S ovim se potpuno slažem te bih zaključio da je Milić vjerojatno mislio na kolegu Branimira Pofuka koji granice pomiče tako daleko da je čak lakše gledati ostale emisije televizijskog programa.

HTV nezaustavljivo gubi primat najgledanije televizijske kuće u Hrvatskoj, a umjesto profilacije prema specifičnijim sadržajima ne slijedi ono što su europske norme za nacionalne televizijske kuće (viša kvaliteta za ciljanu publiku), bezglavo se osipa i dalje u svim smjerovima... Ovaj pokušaj je možda najtužniji i ovom komentatoru najžalosniji jer radi u sektoru kulture, pa su mu poznate produkcijske opcije i moguće teme za popunjavanje rijetkih kulturnjačkih termina. Međutim, lako je za zamisliti da će slične eksperimente prakticirati i druge redakcije koje će morati pronaći nove formate emisija. Nažalost čini se da će se HTV morati srozati i financijski, a ne samo intelektualno, kako bi oslobodio prostor i kapacitete za mlađe, zanimljivije, agilnije i privlačnije snage za smislenije sadržaje. No dok razne Špice, Sapunice i ex-OTV show programi pune eter HTV-a mislim da nitko neće odgonetnuti što je programska koncepcija nacionalne slabovidnice.

Da moje viđenje nije bilo samo osobna frustracija, već da ga dijele i druge kolege iz kulture koje nisu uspjele dočekati ni kraj emisije ukazuje i komentar:
http://www.kulturpunkt.hr/index.php?page=kulturpress&topic=home&id=290

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 03.11.2006