Opora rješenja oporih problema | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Opora rješenja oporih problema

Iako se u portretiranju životno vjerojatnih događaja koristi detaljna vizualna strategija, filmu o seksualnom odrastanju Beach Rats nedostaje hrabrosti i inovativnosti.

Piše: Luka Bolonić

Eliza Hittman, Beach Rats, 2017.

U Beach Rats Elize Hittman, kojoj je ovo drugi film tematike seksualnog sazrijevanja (debitirala je s It felt like love), pratimo Frankieja (briljantnog Harissa Dickinsona), mentalno krhkog adolescenta iz Brooklyna, dok pokušava shvatiti što mu se događa s umom i tijelom, ili kako on kaže, "što mu se sviđa". A da mu se više sviđaju (stariji) muškarci nego djevojke, gledatelju postane jasno relativno brzo, dok Frankieju ne smije postati previše jasno jer bi to značilo suočavanje i vjerojatnu osudu njegove ekipe slično nabildanih i preplanulih pastuha s kojima provodi dane vrzmajući se po plažama i zabavnim parkovima Coney Islanda (oni su beach rats iz naslova). Da situacija bude teža, otac mu umire od raka, a majci i sestri ne vjeruje dovoljno da bi im se povjerio. 

Zapravo, on nikome ne vjeruje, i jedna od stvari karakterističnih za ovaj film je manjak komunikacije među likovima, odnosno minimalistički scenarij sa svega nekoliko pamtljivih replika, što rezultira tišinom koja na klaustrofobičan i snolik način odražava skučenost sredine u kojoj je Frankie prisiljen pokušati odrasti. A da će mu to možda poći za rukom, daje naslutiti rana scena upoznavanja sa samouvjerenom i zrelom Simone (ona čak i radi!), u vrijeme dok još nije sasvim izvjesno da Simone kod njega nema šanse. Međutim, nakon što se Frankie izvuče iz neugodne situacije u krevetu tvrdeći da je predrogiran, naše navijanje za Frankiejevu gay emancipaciju u potpunosti se okreće ljubavnicima s internetske stranice za sparivanje Brooklyn boys, dok se Frankiejeva ekipa pokazuje očitom preprekom njegovu razvoju. 

Zapravo su ti kasnonoćni ljubavni susreti, osuđeni na opskurnost motela ili šume uz plažu, dogovoreni u jednako opskurnom mraku podrumske sobe, rijetki blagotvorni trenuci. Stariji muškarci s kojima se nalazi redovito su puni razumijevanja za njegovu nesigurnost, a te noći nisu lišene ni banalnih bliskosti i zezanja. Primjerice, jednom mu prilikom partner objašnjava svoju blesavu teoriju da se po omjeru duljina prstiju pokazivača i prstenjaka može sa sigurnošću zaključiti je li osoba gay. Suprotnost njihovom razumijevanju je strogost konvencija svuda oko Frankieja: njegova ekipa - za koju u nekoliko situacija ponovi da "mu nisu prijatelji" - nisu netko kome bi se mogao otvoriti. Sama Simone, njegova djevojka, također dijeli njihove predrasude, pa tako ističe da je seksi kada se dvije cure ljube, a kada to čine dva dečka - to je samo gay. On je tako osuđen skrivati od samoga sebe verbalizaciju onoga što osjeća, a gledatelj je o njegovim osjećajima obaviješten uglavnom putem rada kamere, ponekad funkcionalizirane kao produžetak njegova pogleda. 

I u tome je najzanimljiviji aspekt i inače vizualno vrlo upečatljivog filma, snimanog 16 mm kamerom, popraćenog neobičnim lo-fi zvukovima i gotovo neprestano zumiranog u lica protagonista, što sugerira sudioništvo i pouzdanost svjedočenja opisanim događajima. Tako će se u prizoru nadrogiranog plesanja u noćnom klubu i sama kamera tresti blizu Frankieja kao da je jedan od plesača, a nerijetko će fragmentirati tijela sukladno suvremenom pogledu, naviknutom na mišljenje u slikama i narcisoidni rad gledanja koji stvara vrijednost u gledanom objektu, kao što nas uči Jonathan Beller u Kinematičkom načinu proizvodnje.

Tako, minimizirajući razdaljinu između likova, mi kao gledatelji također se osjećamo pozvanima sudjelovati u tumaranju likova po manje ili više jednoličnim krajolicima Brooklyna, a iza svega se nazire čvrsta (zapravo prečvrsta) figura autora koji gotovo znanstvenom točnošću ocrtava protagonistovu sudbinu. Pritom, taktikom unošenja kamere u ekspresivno lice glavnog junaka dirljivo se dramatizira njegov unutarnji sukob, jer ono je uistinu najrječitiji rekvizit u filmu, stalno iznova tjerajući gledatelja da se ponada da je Frankie shvatio, samo da bi ga on nedugo nakon toga razočarao. Uostalom, Harris Dickinson je skoro odustao od glume da bi se posvetio karijeri vojnika, pa možda nije slučajno da je toliko dobar u ulozi nesigurnog ljepotana. 

I dok je tjelesnost ostalih likova naizgled neproblematična, Frankiejeva je poprište raznih unutarnjih sukoba prouzrokovanih manjkom slobode, često poprimajući agresivne i sumanute izraze, kao u situaciji bijega iz zahoda za vrijeme seksa s djevojkom, iza čega se upušta u bezrazložno i nasilno naguravanje s ostalim plesačima. Nekoliko je situacija podložnih sličnoj karakterizaciji, a upečatljiva je ona u kojoj Frankie zbunjeno zuri u majčinu nogu dok popravlja najlonke, ili dok na pogrebu gleda sličicu Isusova (dakle, muškog) tijela – time dajući na znanje gledatelju da su problemi junaka gotovo dualistički, i mnogo obimniji od kapaciteta njegove svijesti da ih simbolički obradi.  

Definitivno, ovaj film je veoma precizno napravljen, vizualno uvjerljivo ilustrirajući oporu svakodnevicu besposlenih bruklinskih mladića iz radničke klase koji provode dane u potrazi za opijatima da zaborave istu, ili pak u sitnim narcisoidnim zadovoljstvima koje nudi njihova macho kultura. Gotovo ritualno, ponavljaju se Frankiejevi tajni ljubavni susreti, izlasci u Coney Islandu, neuspjesi sa Simone, u loopu diktiranom polusvjesnim problemima glavnog junaka, a dočaranim veoma primjetnim radom kamere koja se ne odvaja od likova, osim da bi popratnim motivima podcrtala svoje mikro-uvide. Tipičan je primjer vatromet na početku filma, prilikom kojeg Frankie upoznaje Simone, da bi film i završio vatrometom, no bez završne velike eksplozije, umjesto toga prigušeno rasplinjujući se u dim – naglašavajući veličinu izazova pred Frankiejem, u velikoj mjeri čineći uzaludnim strpljivost gledatelja koji se nadao emocionalnoj ili intelektualnoj naknadi za mučan tempo kretanja filma prema nekom zaključku. Još kada se sjetimo da mu otac umire od raka, a djevojka ga pri kraju filma nazove oštećenom robom, film u sve većoj mjeri prestaje biti vizualna analiza višeslojne podjarmljenosti siromašnih građana i načina na koje zaglibe u unaprijed pripremljene represivne identitete, a postaje promašena lamentacija o mentalnim problemima.  

Ostaje dojam da se u pokušaju da se ostane vjeran (životno) vjerojatnom razvoju događaja, koristila veoma promišljena i detaljna vizualna strategija, ali da je zahtjev za uvidom i inovativnošću ostao nezadovoljen. Do toga zaključka vodi i predvidljiv rasplet u kojem će Frankie pokleknuti pred vršnjačkim pritiskom, a nas ostaviti da kontempliramo žilavost duševnih sukoba i mrljamo o društvenoj nepravdi. Beach Rats je u konačnici manje provokativan i hrabar od npr. filmova Larryja Clarka ili Gregga Arakija, dok njegovi pokušaji da ponekim autorskim kadrom pruži komentar i smisao ispadaju malodušni i sporadični. Ne smatram simbolizam preduvjetom umjetnosti, ali mislim da ovom filmu ne bi škodilo, osim hrabrosti provokacije, i malo dobrog starog platonizma, odnosno hrabrosti mišljenja, koji nisu bez razloga koristili talijanski neorealisti ili iranski filmaši poput Abbasa Kiarostamija. Ovako gledatelju ostaje tek osjećaj zasićenja senzornim fragmentima, potpuno u skladu s mainstream kulturnom strategijom, između ostalog i uzrokom narcisoidnog otuđenja Frankieja i ostalih.  

Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 20.12.2017

VEZANE VIJESTI

S onu stranu američkog sna

Piše: Zoran Adžić

Zahvaljujući prožimanju fikcije i zbilje, Projekt Florida donosi intrigantan, dječjom perspektivom zašećeren pogled u utopijske fantazije Walta Disneyja i naličje SAD-a.

Borba za značenje demokracije

Piše: Zoran Adžić

Konferencija Neliberalne demokracije – Europa između demokracije i autokracije u sklopu Human Rights Film Festivala posvećena je krizi liberalnih demokratskih sustava.

Stvarna prijetnja iz Kekistana

Piše: Zoran Adžić

Film Moja godina u Kekistanu Patrika Hermanssona, prikazan u sklopu Human Rights Film Festivala, daje zabrinjavajući uvid u alt-right pokret.