Osobno je najmoćnije | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Osobno je najmoćnije

Recentni kratkometražni dokumentarci Sunčice Ane Veldić, Marka Bičanića i Tihane Martinjak uspješno savladavaju zadatak pretvaranja vlastite intime u kontroliranu umjetničku formu.

Piše: Tibor Đurđev

Precijenjena dramaturgija, r. Sunčica Ana Veldić (2017.) / Foto: kkz.hr

  • A
  • +
  • -

"Dokumentarni film može biti umjetnost jedino ako nadvlada pojedinačno i krene prema općem" filmološka je mantra koju Sunčica Ana Veldić spominje, a onda i opovrgava svojim filmom Precijenjena dramaturgija, dokazujući da bit dokumentarnog filmskog roda može biti upravo u autobiografskom uvidu koji se zadržava na ovom dijelu savladavanja pojedinačnog. Šarenilo načina na koje se može pristupiti dokumentarnoj autobiografiji dodatno potvrđuju da se elementi kreativnosti unutar umjetnosti mogu nalaziti u autorovom samoportretu. I to bez potrebe za poistovjećivanjem s prikazanim, već upravo u procesu "razgolićavanja" autora koji pušta gledatelja u svoje intimne sfere. Primjerice, Marko Bičanić autobiografskim filmom Imaš još nade za pobjedu tematizira suočavanje s teškom bolesti i gubitkom majke. Bičanić nas pušta u svoje privatne sfere dijakronijskom kombinacijom snimaka intimnih i značajnih trenutaka svoje obitelji, koji zasigurno nisu ni intimni ni značajni za mnoge, a opet bude jaku emociju i naizgled bivaju relevantnim za svakoga. Isti efekt, ali drugačijim pristupom ostvaruje i Tihana Martinjak filmom Pljunuta replika, u kojem nastoji riješiti veliko obiteljsko pitanje upoznavanja polubrata i polusestre. Ta je pak tematska struktura opet specifična i relevantna za njezin identitet, s tom razlikom da ovdje autorica gleda unaprijed. Drugim riječima, gdje se Bičanić osvrće retrospektivno, a Veldić pak unutar sebe, Martinjak tek filmskim medijem želi istražiti. Iako, motiv istraživanja specifičan je za Pljunutu repliku isključivo u doslovnom, dramaturškom smislu jer je svaki autoportret istraživanje sebe samoga zapakirano u filmski izražaj koji onda nije rezerviran samo za autorove oči, sa svrhom objektivnijeg pogleda na vlastitu personu, već je umjetnički čin koji ima sljedeću ulogu –  spoznati srž vlastite, pojedinačne moći stvaranja kroz eksponiranje anonimnom promatraču. 

Forma i sadržaj ovih triju filmova ne ostavljaju mnogo prostora za preispitivanje pripadnosti rodu dokumentarne autobiografije. Uključenost autora ispred i iza kamere, osobna tema, naglasak na uspomenama i osjećajima itd. elementi su zbog kojih bi mogli etiketirati ove dokumentarne filmove u određene varijante ili tipove. No, ovdje je radije važno istaknuti kako je način na koji se grade ovi elementi u spomenutim filmovima drugačiji i ukazuje na nužnost kreativnog postupka kod autoportretiranja. Bičanić nas sa sobom upoznaje snimkama iz djetinjstva kroz koje nas vodi svojim glasom, odnosno naracijom u offu i razgovorom iza kamere. Sebe u sadašnjosti prikazuje tek polovicom filma, dopuštajući tako gledatelju da na temelju njegovog glasa te starih snimaka stvori zasebnu sliku njegovog izgleda. Martinjak uzima posve drugačiji pristup – otvara film ekspozicijom sebe i onoga što će "pokušati" u filmu, pozivajući tako gledatelja da ju prati na tom putu. Veldić pak od početnog kadra koji se odvija unatrag najavljuje preispitivanje formativnog procesa kojim će se baviti. Ti različiti stilski odabiri svoj korijen imaju i u motivacijama snimanja ovih filmova. To je, barem na površini, režijska vježba u sklopu studija na akademiji, a ispod nje se zapravo nadzire istraživački i terapijski učinak koji film kao medij nudi ovim autorima u procesu kreativnog izražavanja. 

Svi ovi elementi, od pristupa, motivacije pa sve do stilskih postupaka ukazuju na potrebnu stvaranja čak i u formi dokumentarne autobiografije, koja naizgled treba samo prenijeti objektivnu stvarnost pojedinca. Međutim, u prethodnoj rečenici ne bi trebala stajati čestica "čak", već "naročito" jer se upravo u stvaranju ideje kako prikazati sebe i svoje najosobnije dijelove krije čista kreativnost. Puno je jednostavnije intimne dijelove svog života uklopiti i adaptirati unutar fikcije, tj. u igranoj formi, s jasno orkestriranim likovima, motivima i razinama njihove naglašenosti, kao što to primjerice radi Josip Lukić u Južnom Voću. Dokumentarni film do određene mjere podrazumijeva autentičnost u objektivnosti sadržaja koji je prikazan, čime zapravo "testira" autorovu  stvaralačku moć na višoj razini. Ono što autori ovih triju autobiografija rade, zahtjeva ne samo pronalazak intimnih motiva koji se žele istaknuti, već i ideju kako ih prikazati u sirovom obliku, a da pritom postignu željenu naglašenost.

Marko Bičanić u Imaš još nade za pobjedu motive privrženosti majci kroz odrastanje, kao i lijepe uspomene s njom, prikazuje starim snimkama koje postižu željenu naglašenost u trenutku kada gledatelju komunicira kako nje više nema, ali ne u obliku gubitka i tuge (koja je svakako prisutna), već srdačne nostalgije i zahvalnosti. Dakle, vještim sižejnim oblikovanjem autor unutar dokumentarne forme postiže željenu dramaturgiju. Pljunuta replika ne oslanja se na stare snimke ili slike (kojih svakako ima u filmu), već u realizaciji da ponekad čak ni oni najosobniji dijelovi pojedinca nisu individualni, već se zrcale na osobe koje su tom pojedincu bliske, a to je kod Martinjak njena majka. Redateljica je shvatila u procesu snimanja da postoji doza sebičnosti u njezinoj želji da upozna polubrata i sestru prema njenoj majci (koliko god ta doza bila minimalna). Stoga željenu naglašenost motiva i dramaturgije mijenja tijekom samog filma i gradi ih radije na odnosu s majkom koji je veliki dio njezinog identiteta. U igranoj formi Martinjak bi zasigurno otišla "do kraja" u svom početnom naumu, no u dokumentarnoj njezina kreativnost doista je pod većim povećalom jer izloženi motivi nisu "skriveni" zbog čega se javlja i potreba više razine snalažljivosti pri stvaranju. U tom kontekstu, dramaturgija Precijenjene dramaturgije i nije precijenjena jer upravo neprestanim preispitivanjima zakonitosti forme i sadržaja rađenja filma Veldić oslikava podijeljenost sebe kao autorice i veterinarke, ali i vjeru da iz stihije procesa stvaranja filma može nastati umjetničko djelo. Ona objektivne i neprerađene sadržajne motive svog dokumentarnog filma oblikuje u službi svoje naracije, posebice u prikazu profesora koji, iako govore kako ovo što ona radi ne može biti film, i sami postaju dramaturškim elementima.

Pretvorba vlastite intime u kontroliranu i određenu umjetničku formu zadatak je koji su autori ovih triju filmova uspješno savladali. Ta uspješnost ponajprije se očituje u vještini da neprerađene, dokumentirane motive autor organizira u dramaturški cjelovitu strukturu koja istovremeno tvori narativ u željenoj naglašenosti te opravdava autentičnost stvaranja unutar dokumentarne forme. Prikazom pojedinačnog i izlaganjem najosobnijeg Bičanić, Veldić i Martinjak afirmirali su moć umjetničkog stvaranja autoportretiranjem. Pretvoriti kao oblikovati; organizirati, a ne alterirati – intrinzično postići.

 

Tekst je nastao u sklopu edukativne radionice Hrvatski kratki film – online radionica filmske kritike i analize, pod vodstvom filmske kritičarke Višnje Vukašinović.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 07.05.2022

VEZANE VIJESTI

Najteže je odlučiti kako započeti

Piše: Nora Čulić Matošić

Kad odlučim kako započeti, znat ću i sve ostalo i Mikrokazeta zaigrano se bave problemima filmskog medija, nedovršenošću i procesom nastajanja.

O(p)stati u prijelazu

Piše: Marija Krstanović

Filmovi redateljice Sunčice Ane Veldić govore o promašenosti simplifikacija koje filmsko stvaralaštvo dijele na amaterizam i profesionalizam.

Izmaknuta obilježja

Piše: Tajana Kosor

U filmu Bijeli Božić Josip Lukić oslikava egzistencijalnu bijedu i superiornost pojedinačnog nad općim u životu svakodnevnog čovjeka.