Otompotom ljeto je službeno gotovo - dio drugi | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Otompotom ljeto je službeno gotovo - dio drugi

Epizoda dva Otompotom putešetvija. Zlarin! Škoj! Otok! Pa Pula...

Piše: Otompotom

Bili smo razdvojeni predugih tjedan dana i… evo ga! Zlarin! Škoj! Otok! Trio, klapa, mi… Slave, Ivo, Klepac… I sve ispočetka. Tjedan dana gušta, mira, malog, ali dobrog, Vuneni, judi, konoba Pod lerojen, trg Pod lerojen, Klepac (165 m), mali Klepac (150 m), vino, nikad tako hladno more... i Zlarinska štipalica!

Koji j*!@#i projekat smo napravili! Pa kad neće nitko drugi, a ono se onda moramo malo i sami pohvalit (nije šala, ozbiljno!)! Tri dana kucanja od vrata do vrata, bevandica s domaćinima u svakoj trećoj kući prvi dan pa štorija, pa sljedeća kuća... drugi dan hladno otrežnjenje kako takvim tempom nećemo stić proć najavljenih nam 450 kuća i tada pade odluka... ovo nema smisla! Bevanda otpada! Odsad samo brzo i žestoko! Dan dva: kucanje, pa štorija, brzo i žestoko, sljedeća kuća... Lelujavo i pripito dan završavamo u župnom dvoru gdje, nakon arhiviranja prikupljenih kvačica od župnika, legendarnog Don Spomenka, istom u polusatnom monologu, objašnjavamo smisao postojanja i učimo ga njegovom poslu brzo pričajući i istovremeno se ispričavajući kako nemamo vremena te da ćemo ovo brzo izdrefilirat pa idemo dalje.

"Sreća je samo privid. Zapravo, zbog rastanka, plaču u dubini svojih čistih duša."

Završili smo na nekom oproštajnom partiju u nekoj kući, uzeli štipaljku, popili pet litara vina, pojeli što je bilo, neke kobase I alkoholne želee pa nastavili piti, otišli u kino raditi transparente za dječju predstavu u petak, pa pit pod Leroj... a u četvrtak, na jutarnjoj kavi, panika! Imamo 150 kuća, a jos ih je ostalo 200! A u dva treba počet slagat izložbu, otvaranje je u osam! Majko mila! Trk po kalama, razdvojili se i kucamo svaki na svoja vrata! Dobar dan, večeras radimo izložbu Zlarinska štipalica u sklopu koje ćemo... dogovor o tome kako ništa ne pijemo trajao je dvanaest minuta. Do prve ponude. Samo malo. Da pozovem svoja dva suradnika na izložbi. Hej momci! Dođite malo!. Brzo i zestoko... ča reć’. Imali smo sreće što je pola kuća u centru napušteno, što smo projekt prilagodili i prikazujemo samo kuće u kojima su nam otvorili vrata. U tri sata, pijani i do tad već i potpuno razdvojeni jer smo se rastrčali i po različitim kvartovima, nalazimo se i ustanovljujemo da smo gotovi!!! Jupi jupi jejijej! Sad možemo napokon popit tri velike bevande. Ali avaj! Zapili se mi!

"Dubleri. Trojka je na bevandi u Fingacu."

Trk do kina jer tamo su nam sve stvari, projektor, konopi, konstrukcija za izložak... Kino je zaključano?! Gdje je ključ?! Kod Petrinog momka! A di je Petrin momak? Di je Petra? Kad smo sve probleme rješili, otvorili vrata kina, nabavili konstrukciju za izložbu i dobili projektor mogli smo započeti sa izvedbom izloška. Htjeli mi to ili ne, ostalo nam je samo dva sata do otvaranja. Slave slaže projektor i priprema projekciju, a Ivo i Klepac vezuju konope, raspakiravaju šćipavice (na Zlarinu su šćipavice s posebnim naglaskom op.a) i gledajući u detaljno iscrtanu i obilježenu, ali od znoja u zadnja tri dana i poluobrisanu kartu, postavljaju kvačice svaku na svoje mjesto (jedna štipaljka - jedna kuća). Gotovi u 15 do 8 savršeno tempirano. 15 minuta prije otvaranja. I točno kad je projektor odlučio da mu je dosta za danas. Arrrgghhh!

Dječak od kojih deset godina nas je, nakon naših 15 bezuspješno ulupanih minuta, posramio, sredio situaciju i tad je sve moglo početi. Prvo su stigli klinci s probe za predstavu sutra. I to u velikom broju, valjda im je režiserka Petra naredila da dođu zbog onih transparenata. Pedesetak klinaca oko izloška, a svaka štipunica pridržava kartolinu sa potpisom, adresom ili nekim podatkom donatora (ispunjavali su ih prilikom primopredaje). I svatko želi naći svoju. Gdje li je? Koju li smo ono dali?

A tad su se pojavile bake i didi. Pridruživši se djeci, počeli su prekapati po konopima trazeći svoju kuću. A kad bi je našli, bez obzira na uzrast, počeli bi vikati: Evo je! Naša/Našla san!. Sreći nije bilo kraja. Vidjevši što se događa, osjetivši nevjerojatno pozitivnu energiju te shvativši što smo u zadnja tri dana zapravo napravili i kako to izgleda u konačnici, kustosicama Jasni i Marini je zaigrao ogroman osmjeh na licu, počele su pljuštati pohvale sa svih strana, kao: Ovo je nešto najljepše i najtoplije što sam ikad vidjela!, pa Zar je ono ...? Pa on/ona nikad ne izlazi iz kuće. Kako ste ih nagovorili? Nevjerojatno!… I tako se valjalo i smjenjivalo mnoštvo pa kako bi netko pogledao i odmakao se od konopa tako bi druga dva već kružila okolo i tražila svoj izložak.

"Ovo je nešto najljepše i najtoplije što sam ikad vidjela!"

U devet smo pukli projekciju svojih filmića u kinu pokraj trga I izašli van blesavo se smješkati jedan drugome. Nakon sat vremena projekcija više nitko nije bio ravnodušan. Večer koju smo priredili Zlarinjanima jednoglasno je ocijenjena kao prekrasna, nevjerojatna i neviđeno uspješna. Ušli smo u vrlo uski i elitni krug. Stari Zlarinjani su nas primili u svoje društvo. Ivo je otišao u subotu rano. Otompotom, veći od života, došao je do kraja druge etape! Mi ostali, otišli smo tiho, oprostivši se s malobrojnima. Vratit ćemo se.

U tišini Zlarinskog jutra mislili smo da je to to. Da je mjesec dana putovanja, provoda i nezaboravnih ljudi potpisano i zapečaćeno. Da je Otompotom ljeto zaista službeno završeno. Fotografije će biti jedino što podsjeća na nj. Barem dok se ne skupimo za desetak dana na bevandi u Zagrebu. Ljeti mnogo toplijem nego zimi.

Trojac junaka razišao se i svaki je otputovao na svoju stranu svijeta. Ivo, hiperšarmantni slovenac superkulinarskih moći i pogleda koji baca na koljena krenuo je put sjevera, u daleku i hladnu Ljubljanu. Slave, superbrko, bosonog je zaplovio na daleki mu tad jug, u najsvetiju od Svetih Nedjelja, onu na, najčešće suncem okupanom, Hvaru. Klepac je otišao u Zagreb. To je bilo najpametnije čega se mogao sjetiti.

Da nije bilo Pule imali bi pravo. Ljeto bi zaista završilo na Zlarinu. Ali je Luc nazvao Slaveta s idejom da predstavimo radionicu Krojcberg za vrijeme Tu smo tjedna, umjetničke košnice potpore budućem (?) Muzeju Suvremene Umjetnosti Istre. I što? Spakirali se, nazvali Ivu da dođe, Monika I Bruno su bili spriječeni pa smo mi visili s uličnih bandera pjevajući pjesme Zvonka Bogdana. Tri božje čestice. Tako se od sada nazivamo. Tako nam se zove klapa. Može i za svadbe. Oprostili smo se već ranije, više nećemo.

Ma zapravo ipak hoćemo. A dok vi čitate naš tekst, mi ćemo malo gledat u mjesec, zapalit duvan, a onda na spavanje jer nas još uvijek glave bole od jučerašnjih piva. Ili varijanta druga, konzumirat jutarnje kave i večernje bevande, a popodne trzat domaće rakijice. Koji put zapjevat. Tješit jedan drugog kad nam je teško, veselit se kad nam je dobro. Ajd…

Vaš Otompotom!

Ps. Ne treba tražit, treba samo čekat.

Prvi dio putopisa možete naći ovdje

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 29.09.2008