Otpor i predanost tekstu | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Otpor i predanost tekstu

Mlada kazlišna redateljica Marina Petković Liker jedan dio svog kreativnog impulsa usmjerava na istraživanje glasa i govora.

Razgovarala: Antonija Letinić

Jedina poveznica među mladom, aktivnom generacijom kazališnih redatelja bila bi njihova različitost. Svatko razvija neki svoj, osebujan stil na ruševinama dekonstruiranog teatra vječno plešući po granici između performansa i predstave. Malo toga je ostalo od klasičnog kazališta. Toj generaciji pripada i Marina Petković Liker.


KP: Možeš li se ukratko predstaviti – koja su sve polja tvog djelovanja, koji su tvoji primarni interesi i gdje se nalaze počeci tvog rada?



M. P. L.: Diplomirala sam fonetiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramske umjetnosti. Radim na sva tri polja, moji interesi se isprepliću i nadopunjuju. Znala sam što želim još u osnovnoj školi. I moja ljubav prema svim poljima krenula je zapravo od ljubavi prema kazalištu. U Učilište ZeKaeMa sam krenula 90-e, a prvu predstavu sam napravila u osmom razredu i tada sam shvatila da su kazališna predstava, autorski pristup i suradnja s ljudima moja osobna potreba za izražavanjem, istraživanjem i djelovanjem. Sve dalje samo je izoštravalo i širilo moje interese pokrećući se iz te osnovne točke.

neka_cijeli_ovaj_svijet_petkovic

Neka cijeli ovaj svijet ili O... / Pokušaji 7, 8, 10

KP: Završila si kazališnu režiju. Tvoje zadnje dvije predstave dio su istraživačkog ciklusa kroz koje si se bavila pitanjem nemoći, a u prvoj si predstavi Neka cijeli ovaj svijet ili O... / Pokušaji 7, 8, 10 u fokus uzela kazališnu nemoć. Kako to da već na početku otvaraš takvo esencijalno pitanje?

M. P. L.: Kao što kažem, to i nije sam početak, ali možda bih ga mogla nazvati profesionalnim početkom. Dakle nemoć je sama po sebi neki temeljni osjećaj koji pratim i u sebi, ali i u ljudima oko sebe. Čini mi se da je to osjećaj ili stanje koje na različitim razinama zaokuplja društvo u kojem živimo. Kazališna nemoć logično je polje mog istraživanja i propitivanja. Budući da je moje temeljno uvjerenje da je kazalište mjesto maksimalne moći, odnosno da duboko u sebi vjerujem da kazalište može djelovati, mijenjati, pa i promijeniti svijet na bolje (vrlo utopističko uvjerenje), i da se to moje uvjerenje neprestano slama u kreiranju kao i u gledanju kazališne predstave, pitam se može li kazalište zaista djelovati, komunicirati, postići katarzu, imati moć.

Prva predstava Neka cijeli ovaj svijet ili O... / Pokušaji 7, 8, 10  bavila se nemoći u čitavom svom apstraktnom značenju koje smo onda kroz istraživanja koja smo proveli na sebi, svaki izvođač za sebe, konkretizirali i kolažno izvodili izmjenjujući solističke i grupne dionice. Pritom se sam način slaganja, odnosno režiranja izvedbe bavio pitanjem kazališne nemoći. Tako da je i moja redateljska pozicija komunicirala pitanje nemoći u nastojanju da dosegnem ono što vjerujem da kazalište može, mogućnost kazališta da djeluje politički, društveno i emotivno. Moje je pitanje kako to postići, je li publika spremna na to, jesmo li mi izvođači spremni na to, je li to uopće potrebno?

Druga se predstava bavila malo konkretnijom nemoći – živimo u jednom društvu u kojem su se ljudi kroz posao koji obavljaju odvojili od samih sebe. Proces rada na ovoj predstavi bio je prilično bolan. Meni je jako važan rad s ljudima, suradnja, pokretanje i mene kao autorice i cijelog autorskog tima, izvođača kao autora odnosno ljudi koji misle i žele nešto reći, to je nešto što može biti prilično bolno za sve izvođače i sve autore. Moram priznat da i dalje vjerujem u takav način rada, mada nekad mislim da od toga treba odustati i da ne treba na taj način raditi, nego klasično režirati i postaviti autokratsku poziciju redatelja.

KP: Misliš li da ta muka koja proizlazi iz kolektivne kreacije upravo daje smisao tome da treba raditi upravo na takav način?



M. P. L.: Apsolutno, to je moje duboko uvjerenje, mislim da je važno u toj muci stalno imati svijest da se u stvari radi o lakoći, ne dopustiti da te ta muka pojede. Kad sve prođe i kada se izliječim od te muke, mislim da uvijek treba na taj način raditi. Tu su dakako okolnosti važne, jesu li ljudi spremni, koliko mogu dati a koliko ne mogu, do kuda mogu ići, dakle neka osobna očekivanja, nešto što se može uplesti u krivo, ali ne treba prestati vjerovat u takav način rada.

KP: Govoreći o kazališnoj nemoći upotrijebila si različite stvari. Zašto ti je kazalište kao medij zanimljivo, u kojoj se poziciji nalazi danas i kakvo je danas ovdje – ono na koje se referiraš?



M. P. L.: Kazalište je za mene najmoćniji medij, to je moj osobni stav (iako je u neprestanom preispitivanju). Glumac je, kada se nalazi na sceni, u poziciji maksimalne moći, on uzima neko vrijeme, publika mu ga želi dati i njegova je maksimalna odgovornost u tome što će i kako izvesti. Činio nešto ili ne činio, kako god upotrijebio tu moć, on je i dalje koristi. Nadalje, taj skup ljudi, jer kreatori nisu samo glumci već i publika, i taj čin komuniciranja jednako djeluje i na dobrim i na lošim predstavama. Ti se uvijek kao publika nalaziš u nekoj grupi, kojoj ne moraš nužno pripadati, ali već samim tim trenutkom u kojem vam se događa nešto slično, bez obzira što ti možeš birati bilo koju perspektivu, bilo koji pristup tome što se tamo događa, nalaziš se na mjestu i u događaju u kojem su svi odgovorni za ono što se događa i koja ima veliku moć djelovanja i promjene. Ovo zvuči utopistički kao da kazalište zaista može nešto učinit. I stalno se propitujem, i mislim je li to zaista tako, ali ipak to je moj duboki osjećaj kojem se pokušavam vraćati.

Mislim da kazalište generalno nije u toj poziciji u kojoj bih htjela da jest niti da će bit u poziciji da prakticira tu moć. Pitanje je radi li se kazalište za publiku. Mi to možemo negirati koliko hoćemo, ali se radi uvijek za publiku i ako nema publike ono zapravo ne može postojati. Često se predstave događaju za dvadeset kolega koji su tu iz nekih drugih razloga. Čini mi se da je kazalište izgubilo aktualnost ili bolje reći atraktivnost, ali to se dogodilo jako davno i ne treba više plakati za tim. Mislim da ne treba odustati od kazališta iako većina ljudi koje znam nema potrebu ići u kazalište.

Što se tiče trenutne situacije s kazalištem kod nas meni je drago što postoje različite stvari, što moje kolege rade intenzivno i puno i što su toliko jasni u svojim kazališnim izričajima i stvarima koje rade. Međusobno se jako razlikuju u poetikama, ali su dosljedni, aktualni, angažirani i zanimljivi. To mi se jako sviđa. Što se pak događa sa starijim kolegama to mi je također drago – drago mi je da to postoji jer na račun toga mlađe kolege mogu biti aktualni i zanimljiviji. Nisam imala prilike toliko putovati i vidjeti stvari koje se događaju vani. Nažalost, dok učiš - učiš iz primjera koji ti ne omogućuju da osjetiš tu strast s kojom si krenuo, žar od kojeg si krenuo i oni se postepeno gase. Nekada se od toga možeš odvojiti, nekada ne. Prestaješ vjerovati u uzore i u tome se krije nemoć, ali događaju se i različiti ekscesi. Referiram se na sve što vidim i doživim.

raditi_raditi_petkovic

Raditi! Raditi.../ pokušaji 6, 9, 11

KP: Čini mi se, barem u onoj mjeri u kojoj poznajem kazalište da su kod nas dominantna dva ekstrema. S jedne strane su prosječno dobro producirani kazališni radovi klasičnog tipa i s druge strane diskurzivno neprohodni radovi koji pokušavaju otvoriti nove prakse kazališta, kao kontrapunkt ovoj drugoj strani, svojevrsno reakcionarno kazalište. Postoji naravno i sredina. Na koji način ti to vidiš? I druga stvar koja se na to nadovezuje je pitanje obrazovanosti publike, odnosno nedostatka obrazovanosti za ovaj drugi pol.

M. P. L.: Moglo bi se i tako to označiti. Postoje oni koji rade klasično kazalište i oni koji od njega odstupaju i stvaraju novo (makar to novo kod nas često bude i vrlo staro, ali meni je to nebitno). Pitanje prohodnosti i neprohodnosti je upitno. Klasične predstave su samo naoko prohodne. Često se postavljaju komadi iz lektire, upravo zato da bi se osigurala publika kojoj bi predstava onda navodno trebala biti prohodna. Međutim posebno tada publika analizira i primjećuje uglavnom samo priču, tekst, ponekad izvedbenost glumca. Ostali elementi kazališne predstave ostanu neprimjećeni i nedoživljeni. U onim predstavama, novog kazališta, gdje priča i tekst imaju manju ulogu publici se može učiniti da je predstava neprohodna. Tu bi se onda moglo razgovarati o obrazovanosti publike. Kod nas se ljudi ne obrazuju da misle svojom glavom, da budu kreativni, da budu otvoreni za nešto drugo i vodi ih se na ove mainstream predstave kao što ih se vodi i u muzeje i u školu u prirodi, da bi se odradio program. Vrlo malo im se dopušta sloboda u mišljenju, ne potiče ih se na vlastiti stav, na mogućnost da djeluju, misle, budu... Mislim da je to veliki problem i da se to neće promijeniti dok se ne promijeni nešto u obrazovnom sustavu. Mislim da se ljudi trebaju obrazovati za neki drugi sistem u kojem trenutno ne živimo i u kojem ne znam hoćemo li ikada živjeti.



KP: Kroz obrazovanje smo stigli do tvog drugog prostora rada i istraživanja koji je usmjeren na govor i artikulaciju.

M. P. L.: Glas i govor, scenski glas i govor odavno su polje mog interesa. Kroz rad na sebi te kroz Studij fonetike krenula su moja istraživanja i rad s drugima. Ono čime se bavim u jednom se dijelu tiče zaštite glasa i tehnike govora - kako sportaš priprema tijelo za nastup, tako i izvođač treba svoj govorni aparat osposobiti i osigurati mu vještinu za ostvarivanje izvedbenih zadataka. Umjetan govor, kakav je uvijek onaj koji glumac izgovara na sceni, potrebno je pretvoriti u što prirodniji. Na neki način to znači da moramo ponovo naučiti sve ono što tijelo i um već znaju. Konkretno se bavim s jedne strane higijenom i estetikom glasa i govora, to je početni dio, a drugi dio je kako da taj govor postane što prirodniji, misao što oštrija. To je u biti potpuno suprotno onome što radim u kazalištu, ne radim klasične tekstove, ne polazim od predloška, već on nastaje iz procesa. A kada radim s glumcima na njihovom govoru koristim klasičan tekst i pokušavam postići i stvoriti prirodnost u tim rečenicama, kako da to

zvuči ozbiljno, oštroumno, maksimalno organsko, radim kroz tijelo, kroz aktivaciju tijela i spajanje tijela s glasom i govorom. Kad se postigne da je govor logičan, prirodan i jasan mora biti dovoljno glasan i razumljiv i za onoga tko sluša.

Kao redateljicu me ne zanimaju tekstovi, a kad radim na govoru radim na tekstu – to nije fer. Zanimljivije mi je raditi s dramaturgom, raditi na tekstu i analizirati ga, ali kao redatelj vjerujem da deset ljudi u ovom trenutku sada može reći više nego jedan čovjek koji je nešto napisao pod nekim svojim okolnostima u nekom vremenu i prostoru koji je drugačiji ovoga sada. U to ne ubrajam Shakespearea.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 13.01.2010