Otvaranje pukotina slobode | kulturpunkt

Otvaranje pukotina slobode

Umjetničke intervencije u zatvorski sustav prilika su za direktan utjecaj na poboljšanje životnih uvjeta zatvorenika, ali i poticaj za kritičko promišljanje društvene represije.

Piše: Ivana Pejić

Paolo i Vittorio Taviani, redateljska braća koja su kultni status stekla djelima posvećenim socijalnim temama ruralnih talijanskih krajeva, u osmom desetljeću života ušli su u najstrože čuvani rimski zatvor kako bi snimili uprizorenje Shakespeareovog Julija Cezara, u izvedbi samih zatvorenika. Šestomjesečni rad na produkciji te zatvorske izvedbe ovjekovječen je u dokumentarnoj drami Cezar mora umrijeti, koja kroz Shakespeareove prizore, na razmeđi stvarnosti i fikcije, otvara prozor u svijet kojem inače nemamo pristupa. Primjer je to umjetničke intervencije u zatvorski sustav, koja nije samo platforma za kritičko promišljanje društvene represije, već i prilika da se direktno utječe na poboljšanje životnih uvjeta zatvorenika i rehumanizira onaj dio društva koji predstavlja njegovu trajnu slijepu pjegu.

Jedna od organizacija čija je to dugogodišnja misija francuski je kolektiv Lieux Fictifs, koji već dvadeset godina razvija projekte kreativne suradnje između umjetnika i zatvorenika unutar zatvora Baumettes u Marseilleu. Počevši od jednostavnih video radionica, Lieux Fictifs danas provodi i koordinira umjetničke programe unutar i izvan brojnih europskih zatvora, a svoj rad temelje na p(r)opuštanju granica između onih unutra i onih izvana, kroz umjetnost kao prostor slobodnog susreta. Tako nastaje i video rad U samoći pamučnih polja, filmska adaptacija romana Bernard-Marie Koltèsa u kojoj tekstualni predložak postaje svojevrsni komunikacijski most između zatvorenika Baumettesa i građana Marseillea preko kojeg progovaraju o društvenoj stigmatizaciji.

Književna i filmska sredstva alati su i udruge Skribonauti, koja u suradnji sa suvremenim umjetnicima/ama već sedam godina u hrvatskim zatvorima i kaznionicama provodi umjetničke programe i radionice, kroz koje propituju mogućnosti umjetnosti kao alata socijalnog uključivanja i komunikacijskog kanala koji se probija kroz čvrste zatvorske bedeme. Na dosadašnje aktivnosti udruge nastavlja se i netom pokrenuta newsletter kampanja Nastavi priču kroz koju će u naredna tri tjedna na mailove svih onih koji se pretplate u nastavcima stizati dosad neobjavljene priče spisateljica Marije Andrijašević, Marije Rakić Mimice i Jasne Jasne Žmak, nadahnute fragmentima koje su napisale zatvorenice Ženske kaznionice u Požegi. Utoliko je i čitava kampanja kolaborativni rad, nastala kao plod suradnje autorica i anonimnih zatvorenica koje su sudjelovale u književnom klubu i radionicama kreativnog pisanja koje Skribonauti u požeškoj Kaznionici provode od jeseni 2016. godine.

Upravo je obaveza anonimnosti koja proizlazi iz ograničenja zatvorskog sustava povod za kampanje poput ovog newslettera, budući da žene ne mogu slobodno govoriti o vlastitom zatvorskom iskustvu, ali ni o drugim temama koje ih zanimaju. Naime, kao što je to u nizu tekstova precizno analizirala Matea Grgurinović, Zakon o izvršenju kazne zatvora zatvorenicima ne dopušta istupanje u medijima, a zabranjeno je prikazivanje čak i njihovih silueta, s čime se u svom radu Drugi dom suočila i fotografkinja Marina Paulenka. Književno nastavljanje na fragmentirane priče zatvorenica ukazuje tako na potrebu da im se omogući da progovore o sebi autentičnim glasom, artikuliranjem svojih iskustava kao jedinim načinom na koji se može utjecati na društvenu stigmatizaciju i marginaliziranost. 

Ženska kaznionica u Požegi bila je polazišna točka i projekta Uzorna kaznionica autorice i voditeljice Melinde Šefčić, jednog od osam projekata odabranih putem javnog natječaja Ministarstva pravosuđa, čiji je nositelj Hrvatsko društvo likovnih umjetnika. Projekt je primarno usmjeren unaprjeđenju kvalitete života zatvorenica i njihovom aktivnom angažmanu u smislenom provođenju slobodnog vremena, pa su tako umjetnice Ana Ratković Sobota, Monika Meglić, Vida Meić i Melinda Šefčić oslikale prostore kaznionice te na taj način nastojale "doprinijeti stvaranju nove, humanije i podupiruće okoline". Mia Maraković i Martina Miholić vodile su radionice u kojma je naglasak stavljen na terapijski i resocijalizacijski učinak umjetničkog rada, a čitav projekt pratilo je i istraživanje o odnosu zatvorenica spram njihovog životnog prostora, čiji će rezultati biti značajni i za nadolazećei projekt Revitalizacija zatvorskog prostora umjetnošću koji će se provoditi u 2019. godini u zagrebačkom zatvoru.

Za zatvorenice, od kojih neke i dugi niz godina provode unutar zidova kaznionice, ovakve umjetničke intervencije i njihovo aktivno uključivanje znače povratak osjećaja vidljivosti i društvene korisnosti te omogućuju da u svojoj svakodnevici imaginiraju svijet širi od zidova kojima su okružene. Uključivanjem marginaliziranih skupina poput zatvorenika u kreativan rad, naziru se neke pukotine slobode i otvara prostor za transformativni proces, kako pojedinaca tako i društva u cjelini. Nužno je, ipak, kritički preispitivati granice ovakvih akcija, i ne ispustiti iz vida potencijal angažiranog umjetničkog promišljanja samog zatvorskog sustava, kao onog koji je, Foucaultovim riječima, kažnjavanje od umijeća izazivanja nepodnošljivih tjelesnih boli pretvorio u ekonomiju oduzetih prava.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 12.12.2018

VEZANE VIJESTI

Rehabilitacijski utjecaj smislenog rada

Piše: Martina Domladovac
Osim pokretanja održivog modela financiranja susreta djece s roditeljima u kaznionicama, dizajnerskim projektom Rešetke nisu prepreke srušene su predrasude o roditeljima zatvorenicima.

Neispričane priče

Piše: Matea Grgurinović
Iako bi mediji mogli doprinijeti javnoj raspravi o stanju u zatvorima i kaznionicama, Zakonu o izvršavanju kazne te integraciji zatvorenika, to se najčešće ne događa.

Iza (ne)vidljivih rešetaka

Piše: Matea Grgurinović

U sklopu projekta ma#me udruge Roda objavljena je zbirka priča Roditeljstvo iza rešetaka: priče bivših zatvorenica.