Otvoreno pismo kolektivu Škart | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Otvoreno pismo kolektivu Škart

Umjesto konvencionalnom kritikom, naš Bojan Krištofić odlučio se na izložbu шkart kvart u Galeriji Nova osvrnuti u epistolarnoj formi.

Piše: Bojan Krištofić

"Dragi Prota i Žole,

kada me je Antonija upitala bih li za Kulturpunkt pisao o vašoj novoj zagrebačkoj izložbi u Showroomu Galerije Nova, i to za rubriku Kulturoskop, pa još pod egidom "Kritika", objeručke sam prihvatio, ali ne znajući pravo u što se upuštam. Jer, nezgodno je to što komplicirana riječ "kritika" valjda podrazumijeva kritiziranje, odnosno vrednovanje, ili u najmanju ruku kritičko mišljenje, to jest objektivno raščlanjivanje subjekta kritike. Ne promislivši dobro o Antonijinom upitu, zapravo novinarskom zadatku, mnogo prije pisanja našao sam se u nebranom grožđu, već onog trenutka kada je telefonski razgovor završio, a s druge strane veze čulo se "bip-bip-bip". Vas dvojica vjerojatno se pitate u čemu je uopće problem. Pa u tome što nije nimalo lagan zadatak pisati o temi prema kojoj ni uz najbolju volju ne možeš imati nikakav objektivni odmak. Teško je i nezahvalno, a možda i nepotrebno, podvrgnuti kritici umjetnički opus koji je na mene u ljudskom i stvaralačkom smislu utjecao kao malo koji; i to do te mjere da, promatrajući svakodnevno razna djela u domeni dizajna, radove Škarta najčešće uzimam kao jezičac na vagi procjene o tome je li nešto zaslužilo pozornost ili ne. Nije uopće bitno je li riječ o "dizajnu vizualnih komunikacija", "vizualnoj umjetnosti", "novim medijima" ili bilo kojoj drugoj ladici u koju se stvaralaštvo najčešće nastoji strpati, bitno je da je djelo preda mnom iskreno, hrabro, estetski uzbudljivo i svjesno vremena u kojem je nastalo, što su sve karakteristike koje u vašim radovima, dragi Žole i Prota, opetovano pronalazim. Uz još neke važne osobe, o kojima ćemo drugom prilikom, vaši su me radovi naučili da zaista nije od presudnog značaja kako ćemo nazivati područje u kojem djelujemo, sve dok to što radimo, radimo dobro — u etičkom, estetskom i spoznajnom smislu. Vidjevši po prvi put uživo, na vašoj beogradskoj izložbi Škart: poluvreme, radove poput Tuga, Kupona ili Našeg govna, naše odgovornosti, nastale na teškim mjestima u teškim vremenima, shvatio sam da nema opravdanja za nečinjenje, za ćutanje, te da je poezija početak i kraj svakog istinskog političkog djelovanja, koje ne mora biti ni dogmatično, ni oportuno, niti mistificirano nedodirljivošću "društvenih" institucija. S druge strane, ti radovi su mi pokazali i da dizajn, ako ga dovoljno široko shvaćamo, ne mora biti produžena ruka marketinške industrije, pa se i u tom kontekstu jedan čovjek može obraćati drugom, a ne prodavač kupcu ili proizvođač potrošaču.

Razumjet ćete, dakle, Prota i Žole, zašto mi o vašoj tekućoj izložbi nije lako pisati, jer ju nisam posjetio samo zbog intelektualnog izazova, nego zato što je ljekovita. Zvuči čudno, ali ona mi je trebala kao što dugogodišnjem plućnom bolesniku, kojeg muči permanentni kašalj, trebaju antibiotici ili prestanak pušenja. Ipak, vjerujem da vam nije teško zaključiti zašto je vaša izložba ljekovita sada i ovdje, te kako sam znao da će ona biti takva prije nego što sam ju uopće vidio. Da, drugovi moji, to je stoga što vaš rad i vaša prisutnost okupljaju ljude koji u ovim balkanskim gudurama nisu još posve izgubili zdrav razum i sposobnost suosjećanja s drugima, ljude koji još uvijek osjećaju barem minimum odgovornosti za stanje u kojem se nalazimo, tj. za njegovo nadilaženje, ljude koji znaju da u njihovom susjedstvu postoje srodne duše, ljude koji se ne boje govoriti i misliti, pjevati i ljubiti, ljude koji uopće nisu uplašeni ili se teže od straha osloboditi, a vi, vi ste među najzaslužnijima što se ti ljudi nisu sasvim raspršili i nestali. Zbog toga sam znao da će vaša izložba na mene ljekovito utjecati, zato što ću na njoj sresti takve ljude. I to ne samo prilikom otvaranja, tijekom našeg međusobnog javnog razgovora (na kojem je bilo toliko ljudi da je Showroom pucao po šavovima, a radost se vidjela na svim licima), nego i svakog idućeg posjeta, pa makar u galeriji bio potpuno sam. U Migrantskim mapama koje ste iscrtali razgovarajući s izbjeglicama u azilantskom centru u selu Bogovađa, u blizini Valjeva, zabilježeni su odjeci ljudi koje bih volio upoznati. Ove mape su poput magičnih predmeta koji skrivaju djeliće duša vaših sugovornika, a njih se put po bespućima Bliskog istoka i Balkana može gotovo uživo pratiti, kao da se figurice koje predstavljaju ljude pomiču dok ih promatramo. Izbjeglice već dugo nemaju što izgubiti, a mi prema kojima bježe možda ćemo jednom ponovno biti u njihovoj koži — to je ono što nas povezuje. Međutim, fascinantno je što u projektima poput Migrantskih mapa svi ti gubici ne navode na destrukciju, nego upravo suprotno: na kreaciju. Sjetio sam se sada jedne nedavne anegdote. Moje dvije prijateljice provele su određeno vrijeme volontirajući u izbjegličkim kampovima i azilantskim centrima. Očekivano, vratile su se u Zagreb s potresnim pričama. Na primjer, igrajući se sa šestogodišnjim dječacima iz Sirije i Afganistana shvatile su da je njihova omiljena zabava izrađivati od papira oružje u rasponu od AK-47 do drugih pušaka kojima one ne znaju imena, ali dječaci njima iznenađujuće sposobno rukuju. Jednostavno, igre odražavaju stvarnost koju djeca žive, a ta stvarnost uznemirujuće je utjelovljena i u Migrantskim mapama, gdje su ispripovijedane priče koje drugdje ne možemo naći. Hvala vam, drugovi, što ste ih sakupili i podijelili s nama, kako bismo bolje razumjeli patnju tih ljudi.

Nezaboravna knjiga Sjećam se, nastala u suradnji s aktivističkom i mirovnom grupom Žene u crnom, podsjeća nas da smo prije manje od četvrt stoljeća i sami, na ovim prostorima, bili suočeni sa sveopćim razaranjem. Premda to nikada ne možemo, niti bismo trebali u potpunosti zaboraviti, knjiga konstituira drugačiju antropologiju sjećanja od one koju promiču političke elite u regiji; ona pomoću dijaloga potiče empatiju i solidarnost, a ne nastavlja s monolozima na svim stranama krivih Drina, kojima su mediji u svim bivšim republikama ionako zagušeni. Mada je pitanje jesu li entiteti koje nazivamo državama ikada i bili republike u pravom, građanskom smislu riječi. Vjerojatno nisu, jer teško je u to povjerovati čitajući priče žena uglavnom iz Bosne, zemlje korjenito uništene ratom. Izvanredno je što su te priče sačuvane, a važno je i što su ukoričene u slikovitoj knjizi velikih taktilnih kvaliteta, koja bi podsjećala na osnovnoškolski spomenar kada njezin sadržaj ne bi bio takav kakav jest. Priče o spaljenim selima i gradovima, opustošenoj zemlji i prognanim obiteljima, a prvenstveno o čežnji koju različite žene osjećaju prema svome zavičaju i životima kakve su nekad živjele, priče su o onome što je bilo prije svega toga i što vjerojatno neće opet biti, i baš su zbog toga iznimno vrijedne. Oblikovanje knjige izvrsno je prožeto sadržajem i obrnuto, a rijetko se nailazi na publikaciju čiji je prelijep dizajn ujedno i jasan etički i politički čin.

Čitav niz malenih zbirki poezije u izdanju beogradskog kulturnog centra Rex podsjetio me na par zagrebačkih Pesničenja kojima sam nazočio, iznenađeno slušajući recitacije stihova koje su se opirale svakoj kanonskoj pretpostavki o tome kako bi večer poezije trebala izgledati. Poput mnogih drugih ljudi, i ja sam svojedobno napisao tucet pjesama, te naposljetku zaključio da nisu dovoljno dobre (što god to značilo) za javno objavljivanje na nekom ozbiljnom mjestu (opet, što god to značilo), pa sam ih sebično zaključao u ladicu, tj. sakrio u hard disk, da čekaju dok moje samopouzdanje ne postane onakvo, kakvo volim misliti da jest. Na Pesničenjima su nastupali ljudi koji od takvih tegoba nisu patili, a nije im bilo ni najmanje bitno jesu li njihove pjesme "dobre", bilo je jedino važno da su njihove, a samim time i naše. Osvježilo me to davno, Močvarno Pesničenje, i bilo mi je poslije žao što je sve ostalo na tom jednom ili dva posjeta, što me nije bilo više, možda i na bini, ali nikad ne reci nikad. 

Veseli me, Prota i Žole, što vaša izložba traje tako dugo, sve do potkraj siječnja, a to znači da ću stići pročitati sve izložene knjižice s Pesničenja, a možda i u neku od njih umetnuti ili naškrabati i svoju pjesmu. Zamišljam kako knjižice putuju nazad u Beograd, vi ih sakupljate, otvarate i ponovno listate (prirodno, nedostajale su vam), nalazite u njima neke nove pjesme, pa kraj njih pišete još novije, vlastite, jer tko kaže da objavljena knjiga mora biti svršena i gotova priča? Sve je to papir ili hartija kako biste vi rekli, a papir je tu da se po njemu piše ili crta — hartiju ne treba štediti, nikada ne treba šutjeti, nema ničega o čemu se ne bi moglo nešto reći.

Ostavljajući tu misao otvorenom, dragi Prota i Žole, srdačno vas pozdravljam nadajući se da se ubrzo opet vidimo u Beogradu ili Zagrebu ili bilo gdje drugdje...

Odano, vaš drug,

Bojan Krištofić"

 

Izložba шkart kvart otvorena je do 23. siječnja u Galeriji Nova. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 28.12.2015

VEZANE VIJESTI

Pepeljuge, kume i kraljice

Piše: Leda Sutlović
Žene na rukovodećim pozicijama svoje napredovanje prvenstveno vide kao rezultat rada i odricanja, a kulturni sektor izdvojen od ostalih, kao područje društvenog života izvan stvarne moći.

Ne možeš izmijeniti svijet instrumentom koji ga bilježi

Razgovarala: Andrea Kovač

Razgovor s Ninom Gojić i Bojanom Muckom, dramaturzima predstave Projekt višegodišnjeg nasada jabuka, prenosimo iz novog broja časopisa RAD.

Institucija kao akt suradnje

Piše: Iva Rosandić

U organizaciji BADco.-a, Hrvatskog dizajnerskog društva i Platforme Upgrade nastao je jedinstveni spoj izložbe i izvedbe naziva Neopipljivo – Institucije treba graditi.