Otvorenost s pozitivnim predznakom | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Otvorenost s pozitivnim predznakom

Početkom 2014. godine kustosica Martina Kontošić dogovorila je izložbu umjetnice Irene Frantal u Galeriji Miroslav Kraljević, zamišljajući je kao isječak njenog radnog mjesta.

Piše: Marija Borovičkić

Vanja Babić, Transformacije, 2015.

Ideja je bila prenijeti umjetničino radno okruženje i pristup u novi kontekst a samo to događanje, izlaganje ili radni proces nazvan je Atelje izvan sigurne zone te opisan i najavljen na sljedeći način: "Tijekom veljače umjetnica će u G-MK provesti ideju otvorenog studija. Koristeći svoje alate i materijale radit će na novom projektu i eksperimentima s papirom, slojevima i formom knjige. U galeriji će se pritom odvijati kontinuirana bookart radionica - posjetitelji mogu doći u prostor i razgovarati s Irenom, pogledati njezine dosadašnje radove, prolistati publikacije iz područja umjetnosti knjige i knjiga umjetnika u za to predviđenom čitalačkom kutu".

Kao drugačiji, participativan, inkluzivan, otvoren i fleksibilan model izlaganja i djelovanja, Atelje izvan sigurne zone je pobudio interes kustosica G-MK (Ane Kovačić, Lee Vene i Sanje Sekelj) koje su odlučile potaknuti i dalje razvijati i artikulirati ideju Otvorenog ateljea, što je i povod ovome tekstu koji međutim tek dotiče program G-MK a naglašava kontekst i cjelovitiji osvrt na ovu praksu.

 

Značenje i razvoj specifične radno-izlagačke forme

Što točno znači pojam "otvoreni atelijer" ili "otvoreni studio", koje umjetničke ili socijalne prakse utjelovljuje i tko i kada poseže za ovom danas dosta popularnom i komunikativnom, ali pomalo nejasnom ili nedefiniranom, radno-izlagačkom formom?

Na samome početku susrećemo se s nizom jezičnih dilema oko pravilnog i ujednačenog korištenja termina "atelje", "atelijer", "ateljer", "atelier" (franc. atelier – hrpa drvenih strugotina, radionica) ili često korištenog izraza "studio" (tal. studio – soba za rad umjetnika). 

Najčešća definicija umjetničkog atelijera je radno mjesto umjetnika - dizajnera, fotografa, kipara, slikara, umjetnika primijenjenih umjetnosti i drugih, te mjesto za samoreprezentaciju umjetnika. Potonje navodi na česte prakse otvaranja atelijera i radnih, kreativnih prostora koje su se kroz stoljeća pokazale dosta heterogenima, fleksibilnima, često neformalnima, generirajući raznolike modele korištenja, druženja i rada.

Ulazeći u njihovu povijest dolazimo do 17-tog stoljeća i slavnih pariških salona. U jednom od njih je navodno pokrenut prvi poznatiji primjer otvorenog umjetničkog druženja i rada. Radi se o književnom salonu u Hotelu de Rambouillet kojeg je vodila Madame de Rambouillet i slovila kao najpoznatija domaćica umjetnika, književnika i intelektualca. U svom Plavom salonu (Chambre bleue) primala je intelektualnu elitu a njihovo druženje temeljilo se na iscrpnim razgovorima. Članica salona bila je i Madame de Scudéry, poznata francuska književnica, autorica vrlo popularnih "romans à clef" koja je kasnih 1640-tih formirala i vlastiti salon -  Société du Samedi (Subotnji klub).

U 20. stoljeću sličnim fenomenom smatra se način druženja i rada beat generacije 1950-tih, 1960-tih i 1970-tih godina. Takozvana Beat kultura začeta u New Yorku formirala je modernu slam poeziju, ideologiju i stil života na društvenim marginama koji je podrazumijevao odbacivanje materijalizma i konformizma, boemska neformalna druženja, eksperimentiranje drogama, seksualnošću i kreativnom umjetničkom spontanošću. U San Franciscu 1950-tih godina umjetnici kreću s javnim književnim čitanjima po klubovima, ubilježivši taj period kao kultni period "književne renesanse San Francisca".

U New Yorku je 1960-te godine obilježio i Andy Warhol sa svojim poznatim otvorenim studijem – The Factory. Događanja i hepeninzi pod nazivom The Exploding Plastic Inevitable odvijali su se u tvornici i funkcionirali kao otvorene multimedijalne i light show zabave, glazbeni performansi, plesovi i projekcije Warholovih filmova. Poziv javnosti na transparentu na ulazu glasio je: WARHOL LIVE, THE VELVET UNDERGROUND, LIVE DANCING, FILMS, PARTY EVENT, NOW.

Iako navodimo danas kultne primjere otvorenih atelijera - zajedničkih radnih i kreativnih prostora koji su obilježili ne samo uže i šire umjetničko društvo već i cijele epohe, sljedbenike, literaturu i povijest književnosti i umjetnosti – kasnija, kao i današnja, pojava otvorenih atelijera vrlo je frekventna i heterogena, ponekad marginalna i slabije vidljiva, prilagodljiva i urbanom i ruralnom.

 

Fluidnost otvorenih atelijera danas

U potrazi za sličnim recentnim praksama otvorenih ateIijera u kontekstu grada Zagreba, nailazimo na niz primjera i inicijatora a navest ćemo tek nekoliko poznatijih nastojeći naglasiti na koji način raspisuju svoj cilj i općenito pojam otvorenosti radnog prostora.

Među kulturnim događanjima, artikulacija atelijera i njegove otvorenosti, iako relativno česta i prisutna, ostaje pomalo nejasna i ovisi o organizatoru i prostoru. Ponekad uključuje višednevni program mogućeg posjećivanja brojnih lokacija (primjerice Zagrebačko proljeće ateljea u organizaciji HDLU-a u travnju 2013.); ponekad kreativno-edukativno uključivanje posjetitelja (poput 10. Velesajma kulture u listopadu 2013. i njegovog Otvorenog ateljea); a ponekad upravo naglasak na improvizaciji, izvedbi uživo i spajanju medija povezuje konkretan događaj s konceptom otvorenog atelijera (kao u slučaju Projekta Otvoreni atelje iz 2015. u organizaciji Ekscene - eksperimentalne slobodne scene koja promovira suvremeni ples).   

Zanimljivo je spomenuti i jedan od najpoznatijih atelijera u Hrvatskoj – Atelijer Kožarić, čiji su otkup od strane MSU-a 2007. godine, njegova muzealizacija i transportacija iz izvorne lokacije u Medulićevoj u stalni postav muzeja, otvorili novi model ne samo izlaganja već i pristupanja živoj i transformativnoj, povremeno neuhvatljivoj radnoj i umjetničkoj građi. Uz neprestanu otvorenost ne samo posjetiteljima već i autoru i njegovim povremenim posjetima i intervencijama, Atelijer Kožarić je utjelovio jednu sasvim novu izlagačku dimenziju friziranog otvorenog atelijera – naravno s naglaskom na ambijentalnu vrijednost i specifičnost umjetnikovog habitusa i senzibiliteta puno više nego na mogućnost komunikacije i ulaska u živi, radni i procesualni prostor. 

Makar uz bitno različite karaktere istoimenih (ili gotovo istoimenih) događanja, kao zajednički nazivnik većine primjera možemo izdvojiti nekoliko elemenata:   činjenicu događanja "tamo i tada", mogućnost i potenciranje upoznavanja i komunikacije s umjetnikom/cima, specifičnost prostora unutar dihotomije privatno-javno i ambijentalnost živog radnog prostora.

Uz navedene odrednice koncept otvorenog atelijera zbog svoje je neformalnosti, izmaknutosti i komunikativnosti intrigantan po sebi i ne traži posebna ukalupljivanja i formaliziranja pojave i svrhe. Upravo kao takav sam potencira svoju dodatnu vrijednost temeljenu na neuhvatljivosti, prilagođavanju, fluidnosti i otvorenosti i naglašava socijalni moment nastao stoljećima ranije – koji  spajanje i okupljanje vidi kao svrhu po sebi. 

Kao što smo vidjeli na trima potpuno različitim primjerima iz 17. i 20. stoljeća, forme otvorenosti umjetničkih radnih i kreativnih prostora na najrazličitije se načine artikuliraju, definiraju i prakticiraju, ostavljajući specifičnoj konstelaciji vremena, prostora, konteksta i ljudi slobodu odabira i generiranja najčešće neformalnog komuniciranja, socijalne i umjetničke razmjene.

Treba napomenuti i da je sam čin otvaranja intimnog, privatnog, poluprivatnog ili "markiranog" radnog (dijelom i životnog) prostora javnosti, slučajnim i namjernim posjetiteljima – suštinski socijalna, uključujuća i pozivajuća gesta dijaloga. Radi se o svojevrsnom obostranom otvaranju; kako nepoznatom posjetitelju tako i nepoznatom domaćinu, koje ne podcrtava samo uobičajenu relaciju ulaza i izlaza, već ugrađuje temelje za neke drugačije, veće ili nove socijalne mreže, odnose i suradnje. Utoliko možemo reći da otvoreni atelijer nosi potencijale generiranja danas često spominjanih kulturnih platformi. 

 

Prepoznavanje i artikulacija modela - Galerija Miroslav Kraljević

Kao što je spomenuto u uvodu – nakon uspješnog Ateljea izvan sigurne zone i prepoznavanja potencijala procesualnosti i otvorenosti prostora, pristupa i produkcije, kustosice G-MK ponudile su Martini Kontošić kuriranje prvog Otvorenog ateljea u 2015. U sklopu projekta net.cube a u suradnji s Irenom Borić i Renatom Šparadom, dogovoren je otvoreni atelje s umjetnicom Dinom Karadžić i zamišljen kao zajedničko mjesto susreta i rada umjetnice i kustosica, suradničko istraživačko mjesto u sklopu navedenog projekta. 

Sama umjetnica ovako koncipiran radni prostor opisuje vrlo afirmativno, naglašavajući potencijale suradnje više umova i procesualnog pristupa koji neophodno rezultiraju "proizvodom" i nematerijalnim kulturnim kapitalom koji kvalitetno funkcionira i to na mnogo više razina nego uobičajeni prostorni artefakt nastao s idejom završavanja u privatnoj kolekciji.

U cilju daljnjeg razvijanja koncepta i, kako same navode – pretvaranja galerijskog izlagačkog prostora u radni umjesto reprezentacijski prostor, naglašavanja procesualnih i istraživačkih aspekata pojedinog projekta i pozivanja mladih umjetnika kojima je ovakva vrsta poticaja, podrške i vidljivosti najpotrebnija – u ožujku 2015. godine kustosice G-MK pozvale su umjetnika Vanju Babića da potpuno slobodno osmisli svoj Otvoreni atelje, umjetnički istraživački i eksperimentalni rad kao i popratni program. 

Vanja Babić nastavio je s istraživanjem i razvijanjem rada Transformacija u kojem propituje odnos prema novcu kao složenoj društvenoj i vrijednosnoj konstrukciji ali i vizualno zanimljivoj materiji. Opisujući dobiveno iskustvo i prvo susretanje s novim modelom rada i izlaganja, umjetnik ističe da mu je vrlo bitna stavka bio angažman i pomoć kustosica galerije koje znanjem, savjetima, povezivanjem i umrežavanjem s raznim ljudima i kolegama doprinose procesu razvoja njegova rada. Već prije spomenuta fleksibilnost, promjenjivost i nedovršenost – koje Otvoreni atelje potencira i utjelovljuje  autor vidi kao poticajne i temeljne razdjelnice u odnosu na uobičajene, jasno definirane izlagačke prakse. Njegovo iskustvo svakodnevnih interakcija koje su se spontano ili planirano događale na dnevnoj bazi uključuje dolaske različitih posjetitelja: novinara, kustosa, prijatelja, kolega umjetnika, bivših profesora, slučajnih prolaznika, čime se galerijski prostor pretvarao u uzbudljivo mjesto rada, komunikacije i snalaženja.

 

U suvremenom kulturnom i političkom kontekstu

Kada pričamo o prepoznavanju i artikulaciji modela, treba imati na umu i pomalo poražavajuću spoznaju a to je da ovakva vrsta ugošćavanja od strane kustosica G-MK tek jednim dijelom počiva na dobrom konceptu i potencijalima otvorenog atelijera. Bitan element predstavlja i činjenica da je ovaj način osmišljavanja godišnjeg programa financijski i tehnički nezahtjevan te omogućuje galeriji raznorodan i inovativan sadržaj te popunjavanje programa tijekom cijele godine, što dodijeljeni budžet Grada ili Ministarstva ne pokriva i ne stimulira. Upravo ovdje priča s otvorenim atelijerima otvara političku dimenziju koju ne možemo zaobići.

Uz podsjetnik na prvi dio teksta u kojem je dotaknuta heterogenost ove pojave s naglaskom na to da nisu sve prakse i koncepti otvaranja atelijera istih ciljeva, senzibiliteta i karaktera, apostrofirat ćemo političku pozadinu često usko povezanu s temom kojom se ovdje bavimo. Opisujući razvoj ideje i osmišljavanje otvorenog atelijera u G-MK, kustosica Martina Kontošić ističe važnost vremena i prostora za međusobno upoznavanje jer kultura gubi i ono malo javnih sredstava što je dobivala, dok nas prekarni uvjeti rada usmjeravaju na djelovanje u timovima, s ljudima kojima vjerujemo. 

Suočavajući se s činjenicom sustavnog i programskog smanjivanja državnog budžeta za financiranje kulture i umjetnosti, pogotovo produkcije nezavisne umjetničke scene, ključnim su se pokazali modeli samoorganiziranja, umrežavanja i međusobnih suradnji. Traženje alternativnih načina istraživanja, rada, produciranja, izlaganja, napredovanja ili pak samo preživljavanja u svijetu marginalizirane, najčešće nekomercijalne i neprofitabilne umjetnosti i kulture, navelo je umjetnike i djelatnike u kulturi na sve češća i složenija povezivanja u cilju stvaranja zajedničkih snažnijih, vidljivijih i efikasnijih radnih i kreativnih, već prije spomenutih i danas vrlo popularnih platformi, grupacija i raznih oblika zajedničkog djelovanja. 

Utoliko koncept otvorenih atelijera i otvorenosti općenito nosi pozitivan predznak u svim svojim formama, te ga u današnjem kontekstu gotovo možemo promatrati u neobičnoj kombinaciji romantičarsko-aktivističke geste; kao neminovnost i alternativu oblicima represije.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 08.06.2015