Ozbiljna glazba koja nasmijava | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Ozbiljna glazba koja nasmijava

Koliko god se trudili shvaćati glazbu ozbiljno neki nas ljudi svojim glazbenim umijećem jednostavno moraju nasmijati.

Stjepan Jureković

Kod onog dijela glazbene publike čiji afiniteti obično ne naginju k slobodnoj formi, nekontrolirana buka apstrahira se kao konceptualna dominanta free jazza. Ako ih se uopće vrednuje, glazbenike koji se bave takvim glazbenim oblicima shvaća se kao zatvorenu i vrlo ozbiljnu zajednicu u kojoj nema mjesta za humor. No, sada već pola stoljeća duga tradicija spontane impro glazbe pokazuje da ta pretpostavka zapravo ne stoji. Otklon od svih postulata, bilo harmonijskih, melodijskih ili ritmičkih, zaista jest ozbiljan zadatak koji zahtjeva duboku koncentraciju, ali u beskrajnom spektru glazbenih rješenja kojima ova glazba otvara svoja vrata, nerijetko se događa da glazbenici namjerno ili pak potpuno nesvjesno nalaze i odabiru rješenja koja vam jednostavno moraju izmamiti osmijeh na lice.

Takva je atmosfera vladala četvrte večeri ovogodišnjeg N.O. JAZZ festivala. Započela je koncertom saksofoniste Larryja Ochsa i njegovog benda Sax & Drumming Core. Ovaj bubnjarsko saksofonistički trio zadnji je u nizu Ochsovih projekata (član je saksofonističkog kvarteta Rova, Glenn Spearmann double trija, trija Room i krajem devedesetih cijenjenog avangardnog trija What We Live ) s kojim je tijekom pet godina snimio dva albuma. Trio uz njega čine dva bubnjara, Scott Amendola i Don Robinson, obojica već neko vrijeme aktivni na sceni. Njihova je međuigra razigrana i maštovita, osmijesi se ne miču s njihovih lica dok se pantomimičarski dogovaraju u kojem će smjeru krenuti dalje, no Ochs je ipak taj koji drži sve konce u rukama. Naime, repertoar koji su predstavili na ovom koncertu, ali i na studijskim snimkama, tek je jednim dijelom potpuno improviziran. Glavne teme, njihova razrada i interakcija koja prati solističke dionice uglavnom su ili zapisane ili su rezultat dogovornih znakova kojima se članovi trija međusobno konstantno usmjeravaju. Dobro raspoloženje i konceptualna neopterećenost glazbe koju na taj način proizvode ne može vas ostaviti ravnodušnima baš kao što vas i gegovi Bustera Keatona, koliko god bili loše raspoloženi, naprosto moraju nasmijati.

Unazad dva mjeseca ovaj je trio prerastao u kvintet. Ochsu, Amendolu i Robinsonu pridružili su se trubač Natsuki Tamura i pijanistica Satoko Fujii koja je publici festivala poznata od prošlogodišnjeg gostovanja njenog Satoko Fujii Quarteta. U toj postavi odsvirali su i ovaj koncert. Svojim pristupom glazbi Tamura Fujii se savršeno uklapaju u Ochsov koncept. S jedne strane, njih dvoje izgledaju smrtno ozbiljno dok sviraju, no s druge strane glazba i zvukovi koje proizvode također svojom kontradiktornom nepretencioznošću nasmijavaju slušatelja. Barem mene jesu. Naročito Tamura koji se u par navrata dobrano "naprdio" u svoju trubu i iz nje izvlačio decilitre nakupljene sline. Kvintet je odsvirao tri kompozicije od kojih su za finale koncerta odabrali naslovnu skladbu sa zadnjeg albuma Up From Under. Njezin zarazni bluzistički shuffle još je dodatno podigao atmosferu u dvorani tako da je bis nakon nje odrađen kao da sviraju za svoje prijatelje. Vrlo zabavan i oraspoložujući koncert.

U sličnoj maniri, koncert koji je uslijedio mogao je prouzročiti probleme svima koji su ga odlučili shvatiti ozbiljno. Dokaz za to dobili smo već u prvih desetak minuta za vrijeme kojih je polovica okupljenih napustila dvoranu. Naime, saksofonist Jack Wright u Zagreb je došao sa svojim prijateljem Andrewom Druryjem kojeg se u ovoj postavi može tek sa znatnom dozom zadrške shvatiti kao bubnjara. Drury ispred sebe ima samo floor tom, dakle, samo jedan bubanj izvučen iz bubnjarskog seta. No čak ni njega ne tretira bubnjarski već napetu opnu iskorištava u eksperimentalne svrhe. Po njoj struže, grebe i stvara akustiku koristeći razne predmete. Svaki sastavni komadić na tom bubnju njemu služi kao alat za proizvodnju zvuka. Svojim "zvučnim šalama" prati Wrighta koji također tek uvjetno rečeno svira saksofon. I njegov je instrument u službi proizvodnje zvukova. Jedino pravilo kojeg se njih dvojica čini se drže jest to da ni jedan zvuk kojeg upotrebe ne smije ni na koji način spadati u uobičajenu kategoriju glazbe. U nekim trenucima njihov pristup šarmira duhovitošću.

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 09.11.2007