Pacifističko-vegansko-sektaški teror | kulturpunkt

Pacifističko-vegansko-sektaški teror

Pritisci na skvot u bivšoj zgradi Centra Vinko Bek opravdani su retorikom koja razotkriva potpuno uvijen odnos prema sistemskim problemima stanovanja i kulturne i socijalne infrastrukture.

Piše: Lujo Parežanin

FOTO: Facebook

Postoji neka zabrinjavajuća sigurnost zbog koje vladajuća desnica i njezini ađutanti trenutno mogu maliciozno iznijeti bilo kakvu opasnu besmislicu s ciljem etiketiranja svoje opozicije i nepoželjnih društvenih skupina, najčešće onih posebno ranjivih i nezaštićenih. U tome im kao poslušni megafon na više ili (češće) manje suptilne načine asistiraju mejnstrim mediji, kao i dežurna grupa za medijsku piromaniju s desničarskih portala, a toksičnim posljedicama takvog udruženog poduhvata – najdramatičnije u slučaju govora o migrantima – svjedočimo diljem Europe, uključujući i Hrvatsku.

Iako za sada izvan medijskoga fokusa, na zabrinjavajuću je spremnost vladajućih da potpuno svjesno javno izgovaraju huškačke neistine ovih dana podsjetila pažljivo aktualizirana priča o skvotu u nekadašnjoj zgradi Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Bek, namijenjenog slijepoj i slabovidnoj djeci, u koju se u travnju uselila neformalna skupina proizišla iz kolektiva Hrana, a ne oružje. Prvi baloni javnog pritiska pušteni su krajem rujna kada je ministar državne imovine Goran Marić za 24sata izjavio kako su u Bek ušli "nepoznati ljudi", "nekakva sekta" uz clickbait naslov Skvoteri su bez struje i vode: 'U državnoj zgradi živi sekta'. Da novinar korporativnog medija kritički ne adresira takvu izjavu teško da treba biti razlog za zamaranje – šutnja "neovisnog" dijela medijskog sektora pratila je i daleko teže teme – ali ipak bi valjalo zastati nad činjenicom da je javna retorika ministra u desničarskoj vladi postala toliko slobodna da bez suzdržavanja može tako opasno slagati bez ikakva argumenta o nekoj skupini građana koji evidentno pripadaju lijevoj i nezavisnoj kulturnoj sceni.

Da nije riječ tek o jednokratnom ispadu, nego o dosljednom viđenju odgovornosti prema javnom nastupu Marić je odlučio podcrtati izjavom koju je dao nakon sjednice Vlade koja se održala 26. listopada na Hvaru, a koju je u svojem prilogu o Beku emitiranom 10. studenog prenijela Al Jazeera Balkans: "Što će biti s njima uopće me ne interesira. Neka država funkcionira i treba ih protjerati iz tog centra jer su tamo bespravno uselili i nasilno provalili u državnu upravu. Nažalost, prepuna je Hrvatska nasilnika, otimača, oni su jedni od otimača."

Briljantni je Marić, dakle, pored sveg desničarskog nasilja, zastrašivanja i govora mržnje nasilnicima i otimačima prozvao članove jedne pacifističke inicijative čija je prvotna aktivnost – dijeljenje besplatnih veganskih obroka od recikliranih namirnica!

Protiv šest se članova BEK kolektiva, doznajemo u prilogu, vodi postupak zbog ometanja posjeda, dok se nitko na vlasti, izgleda, pretjerano ne uzrujava zbog vrlo trezvenih i informiranih argumenata koje iznose Bekovci, kao što nitko nije zastao i razmotrio što se uopće u Beku događa otkako je postao, kako ga zovu njegovi stanari, "autonomni prostor za slobodne društvene i kulturne aktivnosti", te iz kojih je sve sistemskih potreba i problema došlo do takve "prenamjene" prostora.

Jer svaki element priče o Beku govori o sustavnom nasilju i otimačini javnih dobara koju hrvatske političke i poslovne elite vrše od devedesetih naovamo, uz posebno plodan period otkako je rastakanje države kroz eufemistički prozvane politike štednje zavladalo društvenim horizontom. Zašto bi inače uopće došlo do preseljenja Centra, nego zato što država nije skrbila čak ni za prostor namijenjen slijepoj i slabovidnoj djeci? Zašto bi mladi zauzimali napuštene prostore proglašene opasnima za rad i život poput Beka ili Klaonice, nego zato što im je onemogućeno pravo na stanovanje, zato što im je sistemski sve teže ostvariti minimalne uvjete za egzistenciju? Zbog čega bi se nezavisnokulturni sadržaji, poput suvremenog plesa koji je u Beku kroz nastavak programa Futur drugi našao utočište ovog ljeta, oslanjali sve više na takve prostore, nego zato što im je kulturna infrastruktura sustavno oduzeta? Slična pitanja i odgovore moglo bi se nastaviti nabrajati unedogled, a da se ne dopre do Marićevog razumijevanja ni do razumijevanja bilo koga trenutno na vlasti na državnoj i gradskoj razini.

Što nam pak ta državnička briljantnost može ponuditi kao rješenje za Bek ili bilo koji sličan prostor poput Medike ili Klaonice savršeno je predvidivo: "Ako nikome od državne uprave ne odgovara takva nekretnina", izjavio je Marić istom prigodom, "jer je ona dosta i zapuštena, treba u nju ulagati ako nisu osigurana sredstva, onda ćemo komercijalizirati". To je, dakle, binarni svijet svih vladajućih Marića, u kojem se pod "komercijalizacijom" u principu pretpostavlja privatizacija u različitim oblicima. I upravo je nevjerojatna drskost potrebna da bi se jedan čin pretvaranja prostora u javnom vlasništvu u javni prostor mogao proglasiti otimačinom i nasiljem, dok njegovo prepuštanje privatnicima to nije. S obzirom na ovakav odnos vlasti prema simptomima dubinske društvene štete koju vlastoručno proizvodi, skvotiranje se čini kao relevantan oblik političkog otpora na koji će se mladi i različite društvene i nezavisnokulturne inicijative, uslijed rasta cijena nekretnina i gubitka socijalne sigurnosti i infrastrukture, morati sve više oslanjati.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 14.11.2018

VEZANE VIJESTI

Medika ostaje!

Piše: Matija Mrakovčić
Za moguću "nelegalnost" korištenja prostora Medike odgovornost snosi isključivo Grad Zagreb, i to njegove najviše političke instance.

Mogućnost druge kulture

Piše: Vatroslav Miloš

Iza nas je petnaest godina Attacka, njegovih prostora, projekata, akcija, sukoba, poraza i pobjeda.

Kratkovidno punjenje proračuna

Zagrebačke organizacije civilnoga društva prosvjednom su akcijom upozorile na mogućnost masovnog zatvaranja udruga slijedom odluke o povećanju rente za gradske prostore.