Panika u medijskom sektoru | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Panika u medijskom sektoru

O stanju u neprofitnom medijskom sektoru razgovaramo s novinarom, urednikom, nezavisnim medijskim savjetnikom te predavačem Davorom Glavašem.

Razgovarao: Jerko Bakotin

Davor Glavaš dugi niz godina djeluje kao medijski profesionalac. Novinarsku karijeru je započeo u Studentskom listu, pisao za Feral Tribune, bio glavni urednik i direktor BBC-jeva World Servicea za Hrvatsku te član skupine Europske komisije za podršku Kosovskom medijskom institutu. Od 2006. godine radi kao vanjski suradnik na Fakultetu političkih znanosti, od 2009. voditelj je studija novinarstva na veleučilištu VERN, a od nedavno je i savjetnik delegacije Europske unije u Zagrebu. 

 

KP: Kako biste opisali situaciju neprofitnog medijskog sektora u našoj zemlji, naročito što se tiče elektroničkih medija?

DG: Gledajući statističke podatke, moglo bi se zaključiti da je područje elektroničkih medija u Hrvatskoj dobro razvijeno - djeluje više od 160 lokalnih radija te radija s koncesijom za emitiranje na nacionalnom teritoriju, tu je i dvadesetak lokalnih televizija te, s početkom emitiranja HRT3, deset nacionalnih TV kanala. To su, u odnosu na broj stanovnika, solidne brojke. Dakako, kad sa statistike pređemo na formu u kojoj ti mediji djeluju i sadržaj kojeg nude, puno je manje razloga za zadovoljstvo, ako ga uopće i može biti. I puno je više propuštenih mogućnosti, čak i u okviru sadašnjih zakonskih odredbi. Još je krajem 2009. godine, na primjer, u Zakon o elektroničkim medijima uvedena kategorija neprofitnog radija, ali za sada imamo gotovo zanemariv broj nakladnika tog tipa. Iznenađuje me da nevladin sektor ne pokazuje dovoljno interesa za dobivanje koncesije i kreiranje programa na neprofitnom radiju, koji je, rekao bih, gotovo prirodan prostor upravo za promociju aktivnosti nevladinog sektora.

 

KP: Veliki je problem neprofitnih medija njihovo financiranje, koje trajno provodi samo jedna institucija, odnosno Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.

DG: Samo nekoliko radija ima neprofitni status, iako im zakon pruža mogućnost da zatraže sredstva i od Nacionalne zaklade i od Fonda za pluralizam medija. Činjenica je da u ovom trenutku, kad već četvrtu godinu zaredom padaju prihodi od oglasa, najveći broj lokalnih radio i TV-postaja na samoj je granici financijske održivosti, te im sredstva iz Fonda, govoreći u realnim terminima, zapravo omogućavaju preživljavanje, iako nisu tome namijenjena. Dodatna posljedica pada marketinškog prihoda je i sve veća ovisnost lokalnih medija o lokalnoj samoupravi, a ne moramo govoriti što to znači za sadržaj koji nude svojim konzumentima. Rekao bih da se i tu, silom okolnosti, stvara pogodno tlo da barem jedan dio tih elektroničkih medija zatraži i dobije status neprofitnih koncesionara.  

 

KP: Sredstva iz Fonda do sada su bila nedostupna internetskim portalima. Kako bi se to moglo promijeniti?

DG: Fond za pluralizam medija oformljen je 2003. godine prema slovenskom modelu, na način da raspolaže s tri posto pristojbe koja ide javnom servisu. Djelatnost HRT je, po odredbama zakona iz 2003, definirana kao proizvodnja i emitiranje radijskog i televizijskog programa. Drugim riječima, ako je svrha Fonda od početka bila - a jest - da se iz tih sredstava sufinanciraju produkcije na lokalnim komercijalnim radijskim i televizijskim postajama koje su komplementarne funkciji javnog servisa, onda je tada bilo logično da se cjelokupni iznos Fonda stavi na raspolaganju lokalnom radiju i televiziji. U to vrijeme su elektroničke publikacije u Hrvatskoj ionako bile na samom početku, mogli smo ih nabrojati na prste jedne ruke. Međutim, po zakonu iz prosinca 2010. HRT je definiran kao pružatelj audio i audiovizualnih usluga, ali i usluga elektroničkih publikacija. Ta promjena pokazuje da su i elektroničke publikacije ušle u opis usluga koje HRT kao javni servis mora pružati. Idemo sada logičnim slijedom: ako smo 2003. iz činjenice da je HRT-a definiran kao proizvođač radijskog i TV programa zaključili da sredstva iz Fonda mogu dobiti samo lokalni radiji i TV postaje kao komplementarni HRT-u, onda je po sebi razumljivo da nova definicija javnih usluga HRT-a, koja po zakonu iz 2010. uključuje i elektroničke publikacije, mora i neovisnim elektroničkim publikacijama, u mjeri u kojoj obavljaju funkciju od javnog interesa, otvoriti pristup sredstvima Fonda. Ili, barem bih ja tako protumačio zakon.

 

KP: Dakle, mogućnost postoji i u okviru sadašnjih zakonskih rješenja?

DG: Da, svakako. Ali, realno govoreći, čini mi se da ne bi bilo mudro tražiti sredstva za elektroničke publikacije unutar sadašnjeg iznosa koji stoji na raspolaganju Fondu, i da to ostane tako kao trajno stanje. Činjenica je da bi značajnije smanjenje iznosa kojeg koriste lokalne radijske i televizijske postaje doveo do zatvaranja većeg broja lokalnih radija i televizija, što nam ne bi trebao biti cilj, ma što mislili o sadržaju kojeg proizvode. Osim toga, na taj način možemo samo antagonizirati lokalne radijske i TV-postaje s jedne, i elektroničke publikacije s druge strane. Ni to nema smisla. Treba voditi računa i o smanjenju iznosa kojim raspolaže Fond. Hrvatska je godinama bila u samom europskom vrhu kad je u pitanju naplata pristojbe za javni servis. Neke nama susjedne zemlje imaju i po pet puta manju naplatu pristojbe ili preplate: u Srbiji je ona ispod 30 posto, u Crnoj Gori 15 posto, na Kosovu je, dok pretplata nije ukinuta, naplata bila ispod 10 posto. HRT-ova naplata vrlo se dugo kretala i do 90 posto. Naravno, ne radi se o tome da su konzumenti oduševljeni sadržajem pa stoga redovno plaćaju, nego je tu prije svega riječ o efikasnom mehanizmu prisilne naplate. Taj iznos u posljednje vrijeme ipak pada, ne dramatično, ali pada, što znači da se isto događa i sa sredstvima koja odlaze u Fond. 

 

KP: Što bi bilo rješenje?

DG: Jedna je ideja, čini mi se potpuno razumna i prihvatljiva, da se u Fond umjesto dosadašnjih tri posto izdvaja četiri posto od pristojbe, čime bi se moglo riješiti potrebe rastuće scene neprofitnih medija u Hrvatskoj, a da to ne ide, recimo to tako, na štetu lokalnih radija ili televizija. S tih jedan posto više, otvorila bi se mogućnost da neprofitni elektronički mediji kombiniraju iznose dodijeljene preko Zaklade za razvoj civilnog društva i sredstva iz Fonda za pluralizam, što bi već moglo značajno poboljšati njihovu financijsku situaciju. Dakle, Vijeće za elektroničke medije - koje upravlja Fondom - ili Zaklada ne bi, naravno, u potpunosti pokrili troškova neovisnih neprofitnih medija, ali bi na osnovu dobrog projekta neprofitni mediji mogli dobiti znatniji iznos koji im može omogućiti stabilnije funkcioniranje. Pri tome bi neprofitni mediji morali ispunjavati određene uvjete, kao što su kontinuitet rada i potvrđena pozicija na javnoj sceni, što je barem donekle garancija da će uz pomoć dodatnih sredstava postati još bolji i pružiti još kvalitetniji sadržaj. 

 

KP: Hoće li ideja o povećanju izdvajanja za Fond biti prihvatljiva HRT-u?

DG: Naravno, ne bi trebalo očekivati da će na javnom servisu s oduševljenjem prihvatiti rješenje o izdvajanju četiri, umjesto sadašnjih tri posto od pristojbe. Ali, pogledajmo stvarne brojke. S izdvajanjem tih dodatnih jedan posto, ukupni godišnji prihod HRT-a smanjio bi se samo za nekih 0,6 posto, budući da javni servis ostvaruje i prihode od marketinga. Budimo otvoreni: ne postoji ta uprava koji bi mogla ili smjela tvrditi da nije u stanju funkcionirati s 0,6 posto manjim proračunom. Ako s druge strane pogledamo koliko bismo, s tih dodatnih jedan posto sredstava iz pristojbe, mogli razviti scenu neprofitnih medija - naročito elektroničkih publikacija na koje bi otišla većina tih dodatnih sredstava - mislim da doista nikakve dileme oko opravdanosti te promjene ne bi trebalo biti. 

 

KP: No bilo bi potrebno definirati čvrste kriterije za dodjelu tih sredstava, naime, nisu u istoj poziciji, recimo, Index.hr i H-alter?

DG: To je pitanje finog usuglašavanja kriterija, što nije napravljeno ni kada su u pitanju lokalni radio i televizija i njihovo sudjelovanje u korištenju sredstava Fonda. Ako se usvoji model o kojem smo govorili, prethodno se mora otvoriti pitanje kako definirati web publikacije i po kojim se kriterijima netko može javiti na natječaj. Kad govorimo o lokalnim radijskim i TV postajama, stvar je jednostavnija jer su unaprijed isključeni nacionalni koncesionari, ali daljnji kriteriji participacije u sredstvima Fonda nisu razrađeni. Kod weba će problem biti još i veći, jer na Internetu nemate ni taj početni filtar koji bi mogao napraviti već i jednu takvu, osnovnu selekciju. 

 

KP: Poznato je da se novac iz Fonda, kojim upravlja Vijeće za elektroničke medije, raspodjeljuje krajnje netransparentno, što otvara sumnje u korupciju? 

DG: Sredstva se ne troše transparentno, ma koliko nas iz Vijeća uvjeravali u suprotno, i samom tom činjenicom možemo govoriti o korupciji, bez obzira da li se radi o gruboj, financijskoj korupciji, ili o suptilnijem obliku korupcije u smislu preferiranja jedne grupe nakladnika u odnosu na druge. U svakom slučaju, treba izbrusiti kriterije po kojima će se taj novac dodjeljivati. Zamisao Fonda je u osnovi dobra, dakle ideja je da se javnim novcem sufinanciraju sadržaji od javnog interesa na komercijalnim radijima i televizijama. Međutim, kriteriji za dodjelu nisu precizno određeni, a tamo gdje i postoje, često nisu poštivani, što je dovelo do toga da se sredstva previše često dobivaju automatizmom. Osim toga, ne postoji efikasni monitoring nad time kako se sredstva koriste, kao ni sustav evaluacije projekata. Čak i uz pretpostavku da se sredstva dodjeljuju transparentno i po razrađenim kriterijima, morate imati evaluaciju, da vidite da li je taj novac doista iskorišten za određenu vrstu produkciju, je li potrošen namjenski, jesu li postignuti očekivani rezultati. U ovom trenutku ne postoji ništa od toga – ni kriteriji, ni nadzor, ni evaluacija. 

 

KP: Situaciju dodatno otežava i često neprimjerena vlasnička struktura lokalnih elektroničkih medija.

DG: Da, točno, u velikom broju njih još uvijek lokalna samouprava participira u vlasničkoj strukturi. Djelomično zbog toga što su do sredine 1990-tih jedino gradovi i općine i mogli biti osnivači lokalnih radija i TV postaja, a djelomično zbog toga što je kasnije vlasnicima bilo u interesu da u vlasničku strukturu uključe gradove iz područja koje pokrivaju i na taj ih način financijski obvežu. Međutim, to je na duži rok neodrživo. Ako vam je grad suvlasnik ili vas financijski potpomaže, ili pak, što je dosta često, radite u prostoru koji je vlasništvu lokalne samouprave i za to plaćate simboličnu naknadu, tko može očekivati da ćete objektivno pratiti rad te iste gradske uprave? Prije nekoliko godina postojala je inicijativa da se promijeni zakon i u tom segmentu, i to tako da se ostavi razuman rok lokalnoj samoupravi da izađe iz vlasničke strukture lokalnih medija, ali su sami ti lokalni mediji prvi odbacili prijedlog, u strahu da ne ostanu i bez tog izvora prihoda. Inicijativa je sadržavala i mogućnost da barem dio tih radija uzme neprofitni status, što zahtjeva drugačiju koncepciju, više vlastite produkcije, više informativnih i govornih emisija, više emisija koje će se baviti lokalnim problemima te nevladinim sektorom, ali s druge strane pruža i dovoljno beneficija. Ali, strah od gubitka izvora novca bio je jači od svih navedenih mogućnosti, pa i onih, nazovimo ih tako, minimalnih profesionalnih kriterija za obavljanje novinarskog posla. Kako je u lokalnoj upravi sve manje novaca za produkcije i druge usluge lokalnih elektroničkih medija, prije svega lokalnog radija, za očekivati je da će se među njima povećati interes za uzimanjem statusa neprofitnog radija, što bi u našem okruženju moglo biti najsličnije, iako ne identično, u svijetu razvijenoj praksi tzv. radija zajednice. 

 

KP: Koje bi bile beneficije tog statusa?

DG: I dalje će moći zadržati dio marketinga, do tri minute po satu. Osim toga, po konceptu promjene zakona o kojem se sada razmišlja imali bi prioritet pri dodjeli sredstava iz Fonda za pluralizam medija. Moći će koristiti sredstva i iz drugih izvora, na primjer Zaklade za razvoj civilnog društva. Do prije tri godine postojala je odredba po kojoj se koncesionari nisu mogli prijaviti na natječaj Fonda ukoliko su dobili novac iz bilo kojeg drugog javnog izvora. Znači ako se javite na natječaj Fonda, ne možete se, recimo, javiti na natječaj Zaklade za razvoj civilnog društva, što je apsurdno. Dakako, ako govorimo o neprofitnom mediju koji ima kvalitetan sadržaj, mora ga se stimulirati da pronalazi sredstva iz što više izvora. Osim beneficija, tu su naravno, drugačije programske obaveze, koje se prije svega ogledaju u većem postotku vlastite produkcije, i većem udjelu informativnih emisija različitog spektra. To je značajna promjena, ali sam uvjeren da se takav programski balans, manje opterećen imperativom komercijalnog, može ostvariti uz suradnju s nevladinim udrugama na području emitiranja, i time napraviti barem neku protutežu situaciji koju imamo sada, u kojoj prevladava koncept radija kao, zapravo, komercijalnog jukeboxa. 

 

KP: Što mislite o ideji da se neprofitni elektronički mediji financiraju na neki drugi način, recimo da se komercijalni mediji zakonski obvežu da u tu svrhu odvajaju određeni postotak profita?

DG: Na razini ideje to zvuči dobro, ali u praksi ne vidim način ili mehanizam kojim bi mogli privoljeti ili prisiliti privatne komercijalne medije da odvajaju dio svog profita u nekakav fond za razvoj neprofitnog sektora. Ako uvedete dodatan porez, najprije ćete morati odgovarati na stotinu pitanja zašto dodatno oporezujete i destimulirate domaće ili strane ulagače. Čak i kad bi to prošlo, činjenica je da značajna većina vodećih medijskih kuća već neko vrijeme iskazuje gubitke. Ako im uzmete, recimo, jedan posto profita, u realnoj situaciji dobit ćete iznos koji je ravan nuli. S druge strane apsolutno se slažem da treba preispitati obveze komercijalnih medija prema državi. Danas komercijalne nacionalne TV kuće plaćaju naknade za koncesiju u iznosu od 50 do 60 tisuća eura, što je upravo skandalozno malo. Lokalne televizije koje su ukupnoj pokrivenosti otprilike u rangu nacionalnih televizija plaćaju pet do šest puta veću naknadu, iako nacionalne komercijalne televizije za svoje vlasnike ostvaruju oko šest puta veći prihod u odnosu na zbroj prihoda svih lokalnih televizija. Druga je stvar način na koji se taj prihod kasnije pretvara u knjigovodstveni gubitak, iako bi i o tome trebalo razgovarati. Kao što, recimo, treba jednom ozbiljno i sustavno, s onu stranu ikakve politizacije, otvoriti temu o ZAMP-u. Tko, uostalom, može suvislo objasniti zbog čega koncesionari u Hrvatskoj plaćaju pet, osam, pa čak i do deset puta veće naknade za muzička prava od onih uobičajenih u EU?  

 

KP: Nedavno je H-alter objavio koncesijski ugovor RTL-a. Ono što stoji u njemu je u odnosu na ono što imamo prilike gledati na RTL-u zbirka bajki. Kako je to moguće i kako natjerati koncesionare da se pridržavaju dogovorenog?

DG: Riječ je o apsolutno neprihvatljivoj praksi po kojoj regulator nekome dodjeljuje koncesiju, odnosno stavlja na raspolaganje frekvencije ili kanal za prijenos signala – dakle, apsolutno ograničeno javno dobro – a javnost pri tom nema prava na uvid u osnovni dokument na temelju kojeg je donesena odluka da se baš tom nakladniku da pravo na korištenje tog javnog dobra. Sada je, zahvaljujući gotovo gerilskoj akciji H-altera, javnost dobila na uvid što u tim dokumentima piše. Dakle, kada se natječete za koncesiju, morate navesti koliko ćete imati informativnog, dramskog, dokumentarnog, obrazovnog ili kulturnog programa, vjerojatno ćete nastojati "pojačati" prijavu, recimo, obećanjem o produkciji domaćih animiranih i igranih filmova. Ukratko, navest ćete da će velik postotak vašeg programa biti kvalitetne produkcije, i zadovoljavati viši prag javnog interesa, i na osnovu toga regulator odlučuje da upravo vi dobivate koncesiju. Nakon toga više vas nitko ništa ne pita – ni gdje su emisije iz kulture, obrazovanja, ni gdje je dramski i dokumentarni program – je li to možda Big Brother? – niti išta drugo. Dakle, koncesiju na javno dobro dobijete na osnovi prijedloga programa za kojeg zapravo unaprijed znate da ga ne možete, ne želite i nećete realizirati, ali "dobro zvuči" – pri čemu i vaši konkurenti, s istim motivima, šalju iste takve bajkovite programe - a nakon toga se više uopće niste obavezni pridržavati tog dokumenta. Po zakonu, Vijeće ima mogućnost oduzeti koncesiju za emitiranje bilo kojem nakladniku ukoliko u svom programu odstupa za više od deset posto od koncepcije koja je navedena u osnovnom dokumentu na osnovu kojeg je koncesija izdana. Ali, kako da mi, kao zainteresirana javnost, zaključimo je li neki koncesionar prekršio tu odredbu, kada njihov stvarni program ne možemo usporediti s programskim i drugim uvjetima pod kojim su dobili koncesiju, jer nam regulator ne želi dati taj dokument na uvid? Vijeće još očito nema ambiciju regulacije u tom segmentu, mislim na pridržavanje programskih uvjeta pod kojima je dana koncesija, iako bi mu to zapravo trebalo biti osnovni dio posla. Pa i ako je to već tako, ako je već očigledan nedostatak te ambicije, zašto se javnosti uskraćuje pravo da o tome da svoje mišljenje, i zašto joj se uskraćuje pravo na uvid u osnovne dokumente o korištenju javnog dobra? To je doista ispod najniže razine uvažavanja ne samo demokratske procedure, nego i osnovnog prava i interesa javnosti. 

 

KP: S obzirom da je Vijeću, koje očigledno ne radi svoj posao, nadređen Sabor, logičan je zaključak da nema političke volje i da se pogoduje vlasnicima.

DG: Naravno da to možemo reći. Programska struktura na komercijalnim televizijama se tolerira u obliku u kojem je sada, jer je riječ o uglavnom jeftinim produkcijama, ili barem osjetno jeftinijim od onih na koje su se te televizije obavezale koncesijskim ugovorom, a samim tim se vlasnicima osigurava dodatni profit i smanjuje razina ulaganja. Osim toga, treba ponoviti: iznosi koje nacionalne komercijalne televizije plaćaju za korištenje kanala za emitiranje u odnosu na prihod kojeg ostvaruju je skandalozan, bez obzira na to koliko se žalili na pad prihoda od oglašavanja.

 

Kako biste definirali što bi u privatnim medijima bio javni interes? Svojevremeno je tiskanim medijima PDV snižen na deset posto temeljem toga što se smatralo da predstavljaju javni interes, premda se očigledno radilo o pokušaju korupcije medija od strane Sanaderove vlade.

DG: U elektroničkim medijima se barem nekim elementarnim zakonskim rješenjima pokušalo definirati što je to javni interes, pa su oni, primjerice, u dnevnom programu obavezni emitirati određeni udio vlastite produkcije i informativnog programa. Iako, i to se izigrava na mnogo načina, manje ili više "kreativnih". Kod tiskanih medija, s obzirom da oni ne koriste ograničeni javni resurs, ne postoji regulativa koja bi ih obavezala na određeni tip sadržaja, niti vidim na koji bi se način ona mogla postaviti. Praktički, samo o vlasniku ovisi kakav će biti sadržaj publikacije koju izdaje. S druge strane, premalo smo tržište da bi se mogla u potpunosti profilirati izdanja. U zemljama s većim tržištem i dužom demokratskom tradicijom imate mogućnost odabira dnevnog lista ili listova koje kupujete, ovisno već o vašoj političkoj ili svjetonazorskoj orijentaciji, ili profesionalnom interesu. Ovdje smo došli do toga da i listovi koji su u početku stvarali nadu da bi mogli biti barem ozbiljan mainstream i servisirati dio zahtjevnije publike, pribjegavaju tabloidizaciji, da se zadržimo na formi, a ne o sadržaju kojeg nude, iako tu "reducirana" forma u pravilu znači i "reducirani" sadržaj. To mi je teško shvatljiva uređivačka politika. Kratkoročno ćete – s obzirom da je tabloidna forma jeftinija -  smanjiti troškove, ali dugoročno gubite mnogo više. Gubite kredibilitet i povjerenje ozbiljnih čitatelja, što prije ili kasnije rezultira padom prodaje, dok je pretpostavka da ćete proširiti krug čitatelja pogrešna, jer nikada nećete privući čitatelje "pravih" tabloida. Što se odluke o smanjenju PDV-a tiče, kada pogledamo politički kontekst u kojem je odluka donesena, jasno je da je namjera bila osigurati podršku pred izbore. Kao pokušaj da se stimulira kvalitetnije izdavače ona u sebi sadrži i nešto dobrog, ali ako se jednakomjerno odnosi na sve, a odnosi se, onda niste ništa napravili. Samo se izdavačima u tom trenutku omogućilo veće profite, bez ikakvog povratnog utjecaja tog dodatnog prihoda na kvalitetu sadržaja. S obzirom na situaciju na tržištu, koja ni u optimističnim predviđanjima – za koja teško da uopće može biti mjesta – ne ukazuje na značajnija poboljšanja, čak ni diferencirana stopa PDV-a ne bi više donijela značajnije olakšanje izdavačima koji bi udovoljili tim, sada nepostojećim, kriterijima sadržaja od "javnog interesa". 

 

KP: Ne poštuje se Zakon o medijima po kojem bi trebali postojati redakcijski statuti, medije ne uređuju urednici nego vlasnici isprepleteni s političkom elitom.

DG: Vlasnici nastupaju neograničenom samovoljom ne samo prema sadržaju nego i prema sindikalnim novinarskim pravima i uspostavljenim, ma koliko manjkavim, profesionalnim kriterijima. Vidjelo smo, također, da prosvjedi novinara ne postižu nikakve rezultate, a da "imperiji" na čiju su samovolju ukazivali, nalaze načina da prije ili kasnije vrate udarac…  Bojim se da će sve manje ljudi, pogotovo u tiskanim medijima, biti voljno govoriti o toj gotovo bespogovornoj samovolji izdavača. Kriza na tržištu je realna i opipljiva, a samim tim otvara gotovo neograničeni alibi izdavačima za politiku "rezanja troškova" i "racionalizacija", što stvara atmosferu straha. Uvažavajući sve nijanse problema i pojedine džepove otpora, čini se da neizbježno idemo k tome da će tisak u sve većoj mjeri biti podložan interesima vlasnika, s urednicima koji će biti manje ili više kreativna transmisija interesnih lobija kojima vlasnici i izdavači pripadaju. Što se države tiče, ne bih rekao da je u pitanju samo strah od vlasnika medija ili želja da se s njima zadrže dobri odnosi, što je u našim okolnostima simbiotske veze medija i politike gotovo pa razumljivo. Riječ je i o tome da će se u našoj inačici laissez faira, neovisno o tome koja je opcija na vlasti, za vlasnike, poduzetnike s navodnicima ili bez njih, uvijek imati više razumijevanja nego za zaposlene, njihova prava i zaštitu njihovih profesionalnih standarda. Kada je riječ o medijima, to se već niz godina u povratnoj sprezi odražava na kvalitetu, ali i prezentaciju sadržaja. Koliko je, recimo, lektora zaposleno u medijima? Postoji li uopće onaj neophodni "višak" ljudi i vremena izvan standardne rutine medijske proizvodnje za rad na važnijim, kompleksnijim, istraživačkim temama – ukoliko, naravno, pretpostavimo da izdavač za njih uopće ima interesa? Čini mi se da i s te strane raste važnost neprofitnih medija, koji ne moraju biti "ekskluzivni" i pod svaku cijenu prvi, ali zato mogu biti kvalitetniji u obradi teme.

 

KP: Ministarstvo kulture je u sklopu nove medijske strategije najavilo i pokretanje dnevnog lista. Kako to komentirate, naročito nakon što je Vjesnik ugašen?

DG: Čini mi se da je to područje toliko kontaminirano drugačijim tipom novinarstva da je pomisao da bi se javnim novcem mogao financirati dnevni list koji bi napravio značajnije pomake na medijskoj sceni pomalo iluzorna. Možda je i moguće pronaći inicijalna sredstva za takav projekt, ali tko će mu garantirati kontinuitet? Osim toga, ne treba zaboraviti da je dobar sadržaj najčešće bitno skuplji od trivijalnog. Na tržištu, izdavač s takvim projektom jednostavno ne bi mogao pokrivati  troškove, a već i za malo ozbiljniju – ne i tržišno dostatnu – nakladu, kao i za odgovarajući utjecaj na medijsku scenu, trebalo bi više godina kontinuiranog izlaženja. Ako nije moguće osigurati opstanak na tržištu, kako osigurati stabilno financiranje na duži rok i u isto vrijeme neovisnost o tom izvoru? Tu je riječ o velikim sredstvima, i nisam siguran mogu li se ta sredstva opravdati. Ne želim, naravno, biti u proturječju sam sa sobom, pa primjenjivati komercijalne kriterije na neprofitni projekt; riječ je samo o traženju najefikasnijeg načina korištenja eventualno dostupnog novca. A kada je o tome riječ, na području neprofitnih medija – lokalnih radija, TV postaja, a naročito elektroničkih publikacija – moglo bi se postići neusporedivo više s desetinama puta manje novca od onog koji bi bio potreban za stabilno poslovanje jednog takvog dnevnog lista. Pri tome, moramo voditi računa i o promijenjenim navikama medijskih konzumenata nove generacije, koja je, uz sve dobre i loše strane, u sve većoj mjeri usmjerena prema elektroničkoj konzumaciji sadržaja, pa je prema tome logično da radimo u onom mediju koji im je bliži, dakle elektroničkim publikacijama. Ako bi novim izmjenama u zakonu omogućili tom sektoru, elektroničkim publikacijama - koje su do sada preživljavale najviše zahvaljujući entuzijazmu - da mogu normalno funkcionirati, da mogu dobiti financijsku podršku za projekte koje svojim značajem i dosegom to opravdavaju, smatrao bih da je nova medijska strategija ispunila svoj cilj.

 
Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 12.10.2012