Pank scena je mikrokozmos | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Pank scena je mikrokozmos

S Leom, pankericom koja svira u dva zagrebačka benda, razgovaramo o sadašnjosti i budućnosti pank scene te o njezinom snalaženju u okruženju kojim dominiraju muškarci.

Razgovarala: Lućana Jakelić
  • A
  • +
  • -

Nezavisna scena u ovim se kriznim vremenima mora 'držati' jače nego ikad. Koncerti su otkazani, preživjeli smo (prvi) lockdown, a svjetlo na kraju tunela kao da se ne nazire. Tim povodom sjela sam na čaj s Leom, zagrebačkom pankericom koja godinama prati scenu i kao izvođačica i kao dio publike. Uz svirke, Lea žonglira s poslom u kojem se vrlo lako može naći u problemu zbog svog angažmana u panku (stoga, da bismo zaštitili njezin identitet, u ovom članku ne koristimo Leino prezime). Lea je i, nažalost, jedna od malobrojnih djevojaka na pank sceni. 

KP: Za početak te želim pitati kako je pandemija koronavirusa utjecala na vas kao bendove? Osjetite li još i sada, s odmakom od prvog lockdowna, neke posljedice? Kada ste imali zadnji koncert i vidite li ih u bliskoj budućnosti?

Razlika je osjetna. Najviše se to vidjelo u lockdownu od ožujka do svibnja kad nismo mogli imati probe niti išta drugo, i to je dosta usporilo bendove. Čuli smo se često, ali kad nekog ne vidiš, sve je ipak malo čudno. U svibnju, kad su mjere popustile, opet smo počeli imati probe, što je bilo super, a kako se nalazimo na underground sceni, realno, na koncerte ni ne dolazi puno ljudi, pa smo uspjeli imati i svirke preko ljeta, na moru – na otvorenom, naravno. To bi bio mali broj ljudi, pedeset do sto, maksimalno dvjesto, kako bi organizatori i epidemiološka situacija dozvolili. Tako smo preko ljeta ipak svirali na nekoliko festivala; na Monteparadisu u Puli s Accidentom te s CC-om na Empeduji u Rijeci i Live For It u Sisku. Bilo bi toga i više da nije korone. 

Trenutno je dosta neobično i što sad ne možemo na turneje, ne možemo svirati van Hrvatske, nema tog gušta. Postoje neki bendovi, npr. Trophy Jump u kojem svira naš dragi bivši bubnjar Marko, koji je krajem godine trebao na tour u Ameriku, ali im je otkazan zbog korone. E, to je baš zeznuto. Uglavnom sad većinom "rokamo" probe i radimo pjesme, a inače, kad imamo koncerte, nemamo baš vremena da radimo sve što sad možemo (novi materijal, snimanja, merch), tako da nije ni to loše. Što se tiče koncerata, trebali smo imati koncert krajem studenog u Močvari. Trebali smo svirati mi - CC, Namet, gdje svira naš gitarist Puljko i vjerojatno još jedan bend. Al' korona je učinila svoje… 

KP: Spomenula si da vam je gitarist u Nametu, dosta ste bliski s drugim bendovima, ipak smo mala scena. Kako se ti kao cura snalaziš u tom "muškom" okruženju? Jesi li ikad osjetila da se prema tebi odnose različito, pozitivno ili negativno, naspram muških kolega, a mogu reći i prijatelja, ali i publike?

Ne, zato što su to normalni dečki, nisu "seljačine" koji drugačije gledaju žene. Iako u fanzinima sam znala pročitati da su neke cure imale takvih problema, ali meni se to nije događalo. Doduše, mogu ipak navesti jednu situaciju prije sedam-osam godina dok sam svirala s Abergazom. Neki čudni lik na jednom dosta sumnjivom koncertu u Koprivnici mi je dobacio seljačku foru, ali nije to bilo isključivo namijenjeno meni, bio je debil prema svima i svima je išao na živce, pa to ni ne smatram napadom na sebe. Uglavnom, znam da neke cure znaju imati problema s tim, pogotovo ako su malo više plahe, ali ja stvarno nikad nisam imala problema, niti ih imam. Uz kolegu iz benda obično radim booking oko gigova i turneja (kad ih ima) pa me ljudi već znaju, dobro se snalazim, svi smo prijatelji, što je fakat super kod panka. Kad prođeš određene godine i staž te kad ostane mali broj ljudi, shvatiš da su svi zapravo prijatelji i to je stvarno lijepo jer se nitko ne natječe, nitko ne želi biti bolji od drugih, već se svi podržavaju. U usporedbi s, primjerice, Amerikom, scena nam je jako mala, mi smo jedan mikrokozmos u svemu tome, i baš zato se moramo držati skupa. Da na tako maloj sceni ima svađa i raskola, to bi bilo gro loše, zar ne? Ovako nam je baš lijepo.

KP: Misliš li da bi trebalo biti više žena u panku, unatoč seksizmu s kojim se tvoje kolegice možda nose?

Ma uopće ne gledam ljude po spolu, gledam ih po osobinama. Ipak, primijeti se da na sceni ima manje cura nego dečki. Ni ja ni kolege iz Accidenta ne znamo zašto je to tako. Bilo bi mi baš drago da se formira neki HC bend u Zagrebu - već dugo nije - u kojem bi svirale samo cure. 

KP: Misliš li da nedostaje ženske solidarnosti na pank sceni?

Imam više prijatelja nego prijateljica i ne znam puno cura sa scene (jer ih nema puno), ali ne bih rekla da nema solidarnosti. Moram priznati da nisam puno razmišljala o tome jer se s njima družim, čak i sviramo skupa, pa toga ne manjka. Ako bi to ipak bio slučaj, mislim da bi se to moglo poboljšati s tribinama gdje bi se čitala neka edukativna pank-feministička literatura ili napravila neka tematska večer tipa "femme pank" gdje bi zvali bendove izvana, pa bi se puštali primjerice dokumentarni filmovi i održavale rasprave gdje bi sudjelovali dečki i cure. Da se priča o rodu u društvu, manjku solidarnosti i svim problemima koje si navela.

KP: Smatraš li se feministicom?

Volim se smatrat feministicom i volim takve stavove. A drago mi je i kad mi muški prijatelji kažu da su feministi. Feminizam je za sve.

KP: Kao što si rekla, pank ne radite da bi zaradili, već iz čistog gušta. Kako to usklađujete s poslom? Jesi li osjetila osuđivanje od strane poslodavaca? 

Da, nažalost nitko ne živi od tog iz dva razloga. Prvi je taj što sviramo pank od kojeg ne možeš (ni ne želiš) materijalno živjeti, a drugi je taj što živimo u Hrvatskoj gdje ni mainstream muzičari vjerojatno ne mogu živjeti od glazbe. Čak i da živimo od tog što sviramo, ne znam bi li mi to onda bio toliki gušt. Meni ti bendovi dođu kao ispušni ventil od apsolutno svega u životu, to mi je fakat nešto najljepše. I frendovi, koji su također zaposleni, i ja koristimo gotovo svaki slobodni trenutak u tjednu za bend. Naprimjer vikendom uvijek sviramo, a kako frendovi iz benda, Edi i Bart, sviraju u još dva benda uz Accident i CC, oni imaju probe tri-četiri puta tjedno. Ja osobno sve uskladim jer želim to raditi i ne želim to zapostaviti jer me to zapravo drži na životu, odnosno to mi je izvor prave sreće. Što se tiče posla, evo ti konkretan primjer neugodnosti. Radim s djecom i klinci su me našli na YouTubeu. Roditelji jednog učenika osuđivali su me jer sam rekla nekakvu psovku, nešto s "jebeno"i rekli su mom poslodavcu da ne smijem objavljivati video uratke gdje se "aktivno služim vulgarnim rječnikom". Kakvih sve ljudi ima ovdje, da se idem čuditi mislim da se nikad ne bih uspjela dovoljno načuditi. Živcira me taj bezobrazluk jer je to nešto što radim u svoje slobodno vrijeme i time nikome ne štetim.
 
KP: Uvijek će biti takvih stavova, nažalost često u većini. Budući da se trenutno nalazimo usred pandemije, gdje u budućnosti vidiš našu pank scenu? 
 
Vidim da će se scena nastaviti razvijati, makar u zadnje vrijeme sve manje klinaca poseže za gitarama, bubnjevima i pisanjem tekstova. Prije desetak godina u Zagrebu je bilo puno više pank bendova, a dok smo bili klinci u osnovnoj školi, baš svi su imali bendove, i to dobre! Sad se situacija nešto promijenila i sve ih je manje, ali uvijek se nađe nekoliko klinaca koji žele svirati. Pank kao da uvijek nađe svoje "odabranike" i neće to nikad nestati. Kako smo mi našli svoj put, tako će i novi klinci. Sad prvo treba proći ta pandemija da se konačno koncerti vrate na staro, da sviraju novi i stari domaći bendovi koji nam svima nedostaju, a i da strani bendovi opet mogu početi dolaziti u naše krajeve. Tako upoznaš puno ljudi, tako se i širi cijela spika. Kad sviraš nekom bendu izvana kao podrška, upoznaš nove ljude, čuješ ono što je kod njih sada aktualno, skompaš se s njima i tako se nerijetko dogodi da odeš svirati do njih. Baš fali taj aspekt globalnog henganja, nadam se da će se sve vratiti na staro čim prije.
 
KP: Kad smo kod tih manje poznatih bendova, koje bi bendove s ovih prostora preporučila čitateljima?
 
Od frendovskih bendova svakako bih prvo izdvojila Luger, gdje sviraju članovi CC-a i Accidenta te Automatik – to su nam bratski bendovi, doslovno dijelimo članove. Odlični su i cijelo vrijeme nekaj rade i svakako ih poslušajte ako volite underground izričaj. Nadalje, super su mi Eke Buba i Celetoidsi, zatim UBT, Namet, Ankora iz Zadra, Fried Brain iz Pule, uglavnom sve kaj je sad aktualno je stvarno dobro jer se ljudi trude! Kako dugo nije bilo koncerata, ne mogu se sad baš svih sjetiti, ali ovi koje sam nabrojala su mladi, perspektivni i brutalni bendovi koje se stvarno isplati poslušati. 
 
 
 
Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 08.12.2020

VEZANE VIJESTI

Cirkus je izvedbena umjetnost

Razgovarala: Maša Borović

O zahtjevima suvremene cirkuske umjetnosti u Hrvatskoj te ovogodišnjem, prvom izdanju Noći cirkusa, razgovaramo sa cirkuskom umjetnicom Jadrankom Žinić Mijatović.

Orkestar bez granica

Piše: Klara Berdais
Nastup eksperimentalnog projekta CRI Orchestra uspješno je probio barijeru između pozornice i gledališta te približio publici zaigranost i užitak glazbene improvizacije.

Budućnost je uglavnom pozitivna, vesela i bistra

Razgovarala: Tena Starčević
S ilustratorom Marinom Remićem (Tužni Marin u Čizmama) razgovaramo o njegovom iskustvu djelovanja na nezavisnoj kulturnoj sceni u Hrvatskoj.