Pedagogija je uspješna kad postaje prosvjed | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Pedagogija je uspješna kad postaje prosvjed

O programu Publishing Acts koji u nizu urbanih istraživanja spaja arhitekturu, izdavaštvo i pedagogiju, razgovaramo s arhitekticom Anom Danom Beroš.

Razgovarala: Hana Sirovica

Ana Dana Beroš. FOTO: Matija Kralj

  • A
  • +
  • -

Ana Dana Beroš je arhitektica s dugogodišnjim iskustvom rada u kulturi i neformalnom obrazovanju. Uvijek usmjerena na spoj arhitekture i drugih disciplina, konteksta i okolina, bila je jedna od suosnivačica organizacije za socijalnu arhitekturu Archisquad. Bila je kustosica projekta Actopolis koji je spajao aktiviste_kinje, umjetnice_ke i urbaniste_kinje u potrazi za urbanim alternativama. Posljednje četiri godine u sklopu platforme Future Architecture, ispred Društva arhitekata Istre, organizira Publishing Acts, niz eksperimentalnih urbanih istraživanja o izdavaštvu kao prostornoj praksi. Program koji istražuje mehanizme učenja i proizvodnje znanja o javnim i urbanim teritorijima dosad je imao etape u Puli, Šibeniku i Rijeci, a krajem kolovoza udomio je niz praktičara_ki različitih disciplina u programu Škola izdavaštva: pedagogije brižnosti. S arhitekticom, urednicom, kustosicom i organizatoricom razgovarali smo o iskustvu i procesu Publishing Actsa, prostornim potencijalima izdavaštva, potrebi za širenjem arhitektonske pedagogije i nužnosti iskoraka iz ograničenja pojedinih disciplina. 

 

KP: Trenutno razvijate Publishing Acts, program u čijem je okviru izdavaštvo određeno na raznolike načine, između ostaloga kao prostorna praksa, alat za promatranje i društvena koreografija. O čemu je točno riječ i kako se u okviru projekta spajaju arhitektura i izdavaštvo? 

Projekt Publishing Acts, iako je riječ o međunarodnom projektu unutar paneuropske platforme Future Architecture, svoj izvorni naslov nosi na hrvatskom jeziku: Izdavaštvo-akcija. Svojevrstan je to hommage "izlasku umjetnosti na ulice" i Izložbama-akcijama Grupe šestorice autora, s fokusom na istraživanje site-specific procesa izdavaštva. Kao što su članovi Grupe šestorice među prvim hrvatskim umjetnicima izašli iz galerijskih prostora i izlagali u javnim prostorima – kao čin institucionalne i društveno-političke kritike, i/ili kao čin aktiviranja zajednice, ili bar publike, tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća – tako i Izdavaštvo-akcija kroz svoje tri izdavačke radionice, uključujući i ovogodišnje četvrto, ponovljeno izdanje u Rijeci – nastoji "stvoriti publiku". Nužno je ponovno vratiti se u engleski jezik – to make public – možemo razumjeti, uzimajući značenjsku dvosmislenost u obzir, i kao objaviti i kao stvoriti publiku. Publishing Acts, oslanjajući se na rad Making Public umjetnika i edukatora Paula Soullelisa, težište naravno postavlja na stvaranje javnosti, odnosno stvaranje publike, za razliku od pukog objavljivanja. Objaviti, prema autoru, u pravilu podrazumijeva "učiniti javno dostupnim".

Koncepcija "stvaranja publike" polazna je točka članka Izdavaštvo kao kritička prostorna praksa, koji je služio kao teorijski okvir prvih eksperimentalnih radionica Izdavaštvo-akcija I i II. Autorica teksta Rebekka Kiesewetter opisuje težnje Publishing Acts vrlo bliskim nastojanjima avangardnih prethodnika, umjetnika-konceptualaca poput Grupe šestorice autora, a to su: poticanje na djelovanje, služenje kao sredstvo oblikovanja zajednica, zamišljanje alternativnih sustava vrijednosti i otvaranje novih političkih horizonata. Tijekom eksperimentalnih radionica izdavaštva koje su se dogodile u Puli (2017.), Šibeniku (2018.) i Rijeci (2019.), izdavačkoj aktivnosti pristupalo se kao metodi istraživanja suvremenih urbanih teritorija i zamišljanja budućih u kojima ćemo tek živjeti zajedno, uvijek propitujući nametnute gradske narative poput (uspješne) deindustrijalizacije, (uspješnije) demilitarizacije ili (najuspješnijeg) kulturnog turizma. Sami izdavački eksperimeti preuzimali bi oblike heterotopijskih mjesta, smještenih fizički unutar, a konceptualno izvan gradskih teritorija. 

Na pitanje kako se u okviru projekta Publishing Acts spaja arhitektura i izdavaštvo, proširit ću odgovor na prostor, budući da, unutar navedenih ekperimentalnih radionica, od samih početaka razmatramo potencijal izdavaštva kao kritičke prostorne prakse. Naime, prostor može podrazumijevati i apstraktnu sferu (tematski prostor), i materijalni prostor (izdavačko mjesto). Proces izdavaštva koji teži oblikovati zajednicu, "stvoriti publiku", u sebi nužno nosi karakteristike izvedbenosti – procesualnosti, događajnosti, relacionalnosti i otvorenosti – kao i oprostorivanja, odnosno pruža prostornu infrastrukturu diskurzivnoj sferi. Izdavaštvo kao praksa "stvaranja prostora", u kojoj zamišljamo vlastitu kolektivnost i prostornu pravdu, skrbi o procesima koji nadilaze granice monetarnih izdavačkih aktivnosti, a koji mogu oblikovati sfere u kojima (kontra)publike stvaraju i šire (kontra)diskurs. Tome je bliska misao pjesnika nadrealista Andréa Bretona, citirana u naslovu kolektivnog istraživanja umjetnica Andree Francke i Eve Weinmayr –  "One publishes to find comrades" – a koja kazuje da je "svrha publiciranja, izdavaštva pronaći drugove". 

KP: Nedavno je u sklopu Publishing Actsa održana Škola izdavaštva, ciklus u kojemu su sudjelovali različiti domaći i inozemni praktičari iz različitih područja. Možete li nam ukratko predstaviti glavne fokuse programa i objasniti kako je tekao proces formacije tog privremenog kolektiva?

U vremenima fizičkog distanciranja, bilo je iznimno važno održati Školu izdavaštva kao, možda čak i prkosni, susret tijela. Riječ je o pokušaju stvaranja škole "stvarno korisnog znanja", a koja se bavila pedagogijama brižnosti i alternativnim oblicima arhitektonske edukacije – i to online, točnije pomoću radijskog prijenosa emisija uživo putem interneta, te offline, živim susretom živih bića (ljudi, životinja i biljaka) u prostorijama bivšeg skladišnog prostora IVEX-a na Delti i urbanim pejzažima grada Rijeke. Stvorili smo, barem privremeno, brižnu zajednicu u kojoj su se dijelile vrijednosti poput solidarnosti, usmjerenosti na zajednički proces rada i učenja, slušanje drugih i sebe, dijeljenje resursa i ideja. Za razliku od reproduciranja i osnaživanja postojeće strukture nejednakosti koje promiče institucionalno obrazovanje kroz kompetitivnost, individualizam i hijerarhiju – nastojali smo istražiti put prema stvaranju drukčijeg, brižnijeg društva, ostvariti barem fragment živuće solidarnosti.

Škola izdavaštva, budući da je bila lišena potrebe za davanjem pragmatičnih odgovora na potrebe arhitektonske profesije, poticala je radikalnu metodologiju, funkcionirajući kao neobična kombinacija radio-emisije, umjetničkog performansa i grupne terapije.The Radio School, program otvoren za javnost, platforma je britanskog umjetnika i dizajnera Jacka Bardwella, koji je zajedno s drugim participantima radionice-simpozija, stvarao live edukativne sadržaje u formi radijske postaje. Emitiranja uživo sastojala su se od niza razgovora, u prvom redu sa sudionicima koji nisu mogli doputovati u Rijeku zbog porasta zaraze koronavirusom. Važno je napomenuti da je program The Radio School zamišljen kao "događajni element" digitalne izložbe Publishing Acts, koja ponajprije služi kao digitalni arhiv svih dosadašnjih publikacija Izdavaštvo-akcija.

Performativna radionica Pedagogies of Care umjetnice Selme Banich poticala je slušanje, imaginaciju i transparentnost, te služila kao "somatski uvod" u praksu i politiku dodira, čulnosti i svjesnosti. Upravo je neposredan susret s "drugima", kroz tjelesno iskustvo u visokorizičnoj situaciji, bio jedinstven. Armina Pilav, arhitektica i osnivačica istraživačkog kolektiva Un-war Space Lab, te sudionica radionice, osvjestila je da nas je rizik kontaminacije od "drugog" tijela činio još svjesnijim ljudi u neporednoj blizini, čak i bliskijima nego u "normalnim" okolnostima.

Osim povezivanja sa samima sobom, te svijetom putem etera, nastojali smo stvoriti smislene spone i s lokalitetom – s riječkim umjetničkim organizacijama i projektima poput MO Hartera, Građanke svome gradu, Prostor Plus – dijeleći iskustva i podršku u brižnom radu sa zajednicom, te samostalnim izdavačkim poduhvatima. I na kraju, ne smijem zaboraviti spomenuti iznimnu kohezijsku ulogu koju su imali komunalni ručkovi u stvaranju brižnog kolektiva. Zajednički smo pripremali većinu objeda, i to čak online prateći grčke recepte koji koriste samo povrće uzgojeno u vlastitoj bašti, ili pak kuhajući kilograme i kilograme sardinijske paste koja je stigla brzom pošiljkom u IVEX. Bili su to načini povezivanja s onima koji fizički nisu mogli biti s nama (TiriLab, Institutes of Care), a bogati ručkovi koji su nahranili mnoge sudionike i goste, ne bi uspjeli bez velike podrške članica i članova bračke zajednice Zemlja za nas.

KP: Program Škole izdavaštva uključio je pristupe različitih disciplina sa zajedničkim fokusom na pedagogiju brižnosti. Kakve ste oblike učenja (ili odučavanja) prakticirali u okviru škole, i zašto je za njih važan transdisciplinarni pristup? 

Usudila bih se reći da smo u radu na Školi izdavaštva zakoračili u tzv. postdisciplinarnu eru u kojoj se znanje gradi na ruševinama disciplina. U želji za "okončanjem disciplina", uzimali smo u obzir disciplinarne i antidisciplinarne perspektive – radikalne pedagogije šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća  – od Pedagogije obespravljenih brazilskog edukatora Paula Freirea, do mnoštva praksi razškolovanja u arhitektonskoj edukaciji. Kao samo neke od primjera, spomenut ću istraživački projekt o svjetskoj povijesti alternativnog arhitektonskog obrazovanja Radical Pedagogies, koji je vodila je teoretičarka arhitekture Beatriz Colomina sa Sveučilišta Princeton, te izložbeni projekt Education Shock kustosa Toma Holerta, koji će se otvoriti početkom sljedeće godine u Berlinu.

Kao i kod mnogih prethodnika, vjerojatno i nekih budućih nasljednika, naglasak našeg kolektivnog istraživanja bio je na razumijevanju praksi koje imaju za cilj promjenu, transformaciju ili drugost/različitost. Slijedeći ideju radikalne postdisciplinarnosti da su svi načini ljudske spoznaje jednakovrijedni, pojmove poput "drugog", "drukčijeg" ili "na drugi način" razumijevali smo politički i poetski. Usredotočili smo se na marginu, na ono između, svakodnevno i odbačeno. Prvi je korak bio uspostaviti "vlasništvo nad sobom", kao vježba usvajanja jednog od osnovnih pojmova radikalnih teorija obrazovanja. Pritom je bila ključna već spomenuta radionica Selme Banich, budući da se zasnivala na istraživanju "iznutra", osnaživala slušanje, vokalizaciju, transparentnost i, u konačnici, imaginaciju kao alate promjene. Fokusirali smo se na utjelovljenje kao iskustvo, i kao kolektivnu transformacijsku silu, olakšavajući pritom naše procese umještanja i izmještanja. Tjelesnost, kao subjektivnost, nepoznanica je u arhitektonskom obrazovanju, ako izuzmemo učenje o prostornim normativima za, uglavnom, savršena (muška) tijela.  

Radionica Pedagogije brižnosti stoga je bila bliska praksisu kritičke pedagogije, koji je orijentiran prema emancipaciji i oslobođenju marginaliziranih društvenih skupina i pojedinaca. Započeli smo rad osvješćivanjem kao praksom samoosnaživanja i kolektivne skrbi unutar strukturnih odnosa moći, zatim prakticirali individualnu i kolektivnu brižniju svakodnevicu, kao i vizije bolje budućnosti. Citirat ću riječi umjetnice Banich: "Prisutni smo u vječnoj promjeni. S druge strane, budući da nas ‘obrazovanje za pripitomljavanje’ sprječava da svijet vidimo kao nešto što se može promijeniti, mi želimo oslobođenje. Želimo naučiti, odučiti, poništiti – rastaviti i transformirati – ono što se osjeća, izvodi i čini javnim".

KP: Dugogodišnja ste praktičarka neformalnih obrazovnih programa u području arhitekture i urbanizma. S obzirom na iskustvo, kako i gdje u općenitom smislu vidite najveću potrebu za širenjem stručnog, arhitektonskog znanja?

Počet ću od potrebe za širenjem arhitektonske pedagogije, koja bi uz tehničko i umjetničko obrazovanje morala uključivati politički čin, bar podržavati stvaranje kritičke pozicije. Kao što ne postoji "apolitična arhitektonska praksa", tako ni arhitektonska pedagogija nikad nije samo prostor refleksije i vježbe, već prostor društvene, odnosno političke (inter)akcije. Podučavati o arhitekturi znači problematizirati pedagoške norme i propitivati politički status quo. Pedagogija je uspješna kad postaje prosvjed.
 
S druge strane, arhitektonsko znanje kao proizvod tradicionalnog obrazovanja daje nam intelektualne alate i organizacijske sposobnosti, koje kasnije možemo primijenjivati u drugim područjima. Tek kad savladamo neku disciplinu, možemo uvidjeti njezina ograničenja i razmišljati kako ih nadići. Primjerice, moja prijelomna točka u desetogodišnjoj "arhitektonskoj karijeri" bilo je podizanje školske žičane ograde unutar već ograđenog vojno-izbjegličkog logora u Grčkoj... I zaista, način razmišljanja oblikovan dugim studiranjem i prakticiranjem arhitekture primjenjujem u svojem istraživačkom i kustoskom radu. Za mene su izložbeni projekti "male arhitekture", mada mainstream arhitektonski diskurs jedino produkciju zgrada prepoznaje kao arhitekturu.
 
 
Istraživanje kroz praksu, zajedno s teorijama Henrija Lefebvrea i Michela de Certeaua o prostornim praksama, pridonijeli su tome da se bar u akademskim okvirima arhitektonska praksa počela shvaćati kao proces. Proces ne nastaje samo projektiranjem i gradnjom zgrada, nego i njihovim korištenjem, zaposjedanjem i iskustvom boravka u njima, te različitim oblicima pisanja i proizvodnjom slika kojima se opisuje, analizira i propituje prostor. Britanska teoretičarka Jane Rendell nazvala je te oblike prakticiranja arhitekture kritičkim prostornim praksama.
 
Uzimajući u obzir širok spektar intelektualnih područja bliskih arhitekturi i prostoru – od urbane antropologije do humane geografije – za razvoj kritičkih prostornih praksi krucijalnim smatram povezivanje arhitekture s feminističkom teorijom. Rodno uvjetovana analiza arhitekture, njezini mnogostruki oblici reprezentacije, gdje se subjekti i prostori promatraju kao performativi i konstrukti, usmjerena je prvenstveno propitivanju. Štoviše, kritičke prostorne prakse nužno su autokritične i teže promjeni društva, za razliku od ortodoksnih arhitektonskih praksi koje nastoje održati i osnažiti postojeći društveni i prostorni poredak nejednakosti.
 
KP: Prethodne varijante "izdavačkih akcija" odvijale su se u Puli i Šibeniku u kojima ste se bavili specifičnim problemima pojedinog urbanog prostora. Posljednje se izdanje oblikovalo u Rijeci u okviru projekta Europske prijestolnice kulture, što je zastupljeno i u sadržaju samog broja. Kako se problematika kulturnih politika i kulturne industrije isprepliće s pristupima prostoru u okviru vašeg istraživanja-akcije?

Posljednja publikacija naslova Fiume Novare, s razlogom na iskrivljenom talijanskom, pokušaj je još jednog kolektivnog zamišljanja novih urbanih imaginarija, ovoga puta Rijeke, grada s titulom Europske prijestolnice kulture. Izdavački eksperiment služio je kao mjesto simboličke razmjene raznovrsnih stajališta o tome što će se dogoditi "dan nakon" završetka programa EPK 2020. Radionica se odvijala u proljeće 2019., a publikacija je izdana u novinskoj tiraži od 4000 komada početkom 2020., i tada nismo mogli ni zamisliti scenarij poput pandemijske pošasti koja je uslijedila netom poslije. Fiume Novare je zamišljena kao cirkularna, zrcaljena publikacija, u kojoj autori sudjeluju u stvaranju zajedničkog horizonta "post-Rijekaizama"– u formama i formatima kontra-kartografije, doku-fikcijskih razgovora, te kritičkih tekstova i oglasa o kreativnoj ekonomiji i kulturnoj industriji. Možemo reći da se publikacija koristi autoetnografijom i spekulativnom ironijom,  kako bi izložila poveznice između svakodnevnog života i "aure" Europske prijestolnice kulture 2020. 
 
 
Teško je izdvojiti bilo koji rad, no problematika europskih kulturnih politika čini okosnicu tekstova Manufakturna proizvodnja kreativne industrije i Grad na natječaju albanske arhitektice Klodiane Millona i tajvanskog arhitekta Cama Liua. Nasuprot naivnom razumijevanju kulture, autori posežu za ažuriranjem Marxova Kapitala – kulturna industrija neizbježno uključuje industrijske oblike organizacije u kulturnoj proizvodnji: komodifikaciju, racionalizaciju, koncentraciju kapitala i odvajanje radnika od čina proizvodnje. Svakako, kulturna industrija potpiruje zamisao kreiranja kreativnog grada, a svjedočili smo da takav grad, pod pritiskom "europske kapitalizirane kulture", proždire svoju "nekreativnu djecu". 
 
Osim lake (auto)kritike europskih kulturnih politika omogućene unutar okvira europske kulturne platforme, usudila bih se reći da smo napravili korak više ove godine. Unutar programa Škola izdavaštva – Pedagogije brižnosti podržali smo dotisak već odavno razdijeljene, dragocjene publikacije Kako žive umjetnice?. Riječ je o opsežnoj analizi ženskog, prekarnog rada u kulturi u Rijeci i okolici, u periodu prije otvaranja riječke Europske prijestolnice kulture. Nadamo se da će to biti poticaj da se istraživanje nastavi, te postane katalizator promjene – od izrabljivačkih do dostojanstvenih radnih odnosa u kulturi.
 
KP: Od problema specifičnih za određene urbane sredine, projekt se i u geografskom smislu razgranao pa sada uključuje probleme poput pristupa okolišu ili ruralne arhitekture na globalnoj razini. Što nas s obzirom na promjenu geografskog fokusa očekuje u idućoj publikaciji?

Za razliku od prethodnih publikacija Izdavaštvo-akcija I-II-III, fokus sljedeće nije geografski. Naravno, nastavljamo s kolektivnim procesima proizvodnje znanja, no tematski će u središtu biti skrb, odnosno pedagogije brižnosti. Nastavak je to programskog fokusa Škole izdavaštva u Rijeci, gdje smo prakticirali odgovornost pronalaska izgubljenog osjećaja povezanosti, relacionalnosti i solidarnosti s drugima. Vjerojatno će Izdavaštvo-akcija u svojem četvrtom izdanju – nakon sitotiska, uporabe print-on-demand tehnologije, te novinske rotacije – postati amaterična. Naime, radimo na nastavku live radio programa The Radio School s raznim voditeljima i sugovornicima. Paralelno, zajedno s Jelenom Pašić i Marinom Nižićem kao su-urednicima pripremamo publicistički specifikum na tragu kolektivnog čitalačkog performansa The Parasitic Reading Room, u suradnji s izdavačima dpr-barcelona.
 
 
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
 
Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 23.09.2020

VEZANE VIJESTI

Njegovati bezuvjetnu solidarnost

Razgovarala: Hana Sirovica
S timom Piratske skrbi razgovaramo o alternativnim načinima kolektivnog organiziranja oko skrbi, njege i pomoći, potencijalima političke pedagogije i njihovom silabusu u nastajanju.

Audio vodstvo: Actopolis - Umjetnost djelovanja

Autorica: Martina Kontošić
Kustosica Ana Dana Beroš te umjetnici i umjetnica Selma Banich, Matija Kralj i Nikola Bojić govore o posljednjoj fazi međunarodnog projekta ACTOPOLIS.

Piratski, brižno, neposlušno

Piše: Hana Sirovica

Logika dijeljenja, pružanja i solidarnosti danas je iznimno ugrožena, a projekt Piratska skrb propituje mogućnosti otpora takvom stanju.