Perverznost kontroverze | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Perverznost kontroverze

Je li kulturna produkcija toliko sterilna, dehumanizirana i masovna da je eksces potreban da bi se izdigla iz mora "proizvoda" ili je eksces/spektakl kao takav integralni, neizostavni dio ku

Piše: Šefik Šeki Tatlić

Najava zagrebačkog pisca Pere Kvesića da će javno zapaliti sve primjerke svoje knjige koji se ne prodaju do određenog datuma  (10. svibnja) ipak nije rezultirala u "provokativnoj" lomači. Neprodane primjerke samofinanciranog reizdanja autorove knjige Uvod u Peru K., su spomenutog datuma u zadnji tren kupili Profil, EPH i Tiska.

pero_k_jutarnji_finalTako je "kontroverzni" autor nakon svega održao kratki govor u kojem je (dakle isti taj autor koji je htio javno paliti svoje knjige!!) rekao kako je "Uvod u Peru K. knjiga koja se ne treba dokazivati, o čemu svjedoče brojne kritike, kao i nebrojena pohvalna spominjanja.". Kako je autor dodao, ako se nakon ovakve medijske prašine djelo ubrzo ne proda, nešto nije u redu sa čitateljima ili je nešto pogrešno na putu prema čitateljima ili sve zajedno nije dobro.

Recimo da, najblaže rečeno, sve zajedno nije dobro. Je li se "skandal" onda ipak dogodio? Ne onog tipa kakvog je autor možda priželjkivao, nego onog tipa u kojem je stupanj medijske pažnje posvećene ekscesu diktirao komercijalni uspjeh autorove knjige. Je li kulturna produkcija toliko sterilna, dehumanizirana i masovna da je eksces potreban da bi se izdigla iz mora "proizvoda" ili je eksces/spektakl kao takav integralni, neizostavni dio kulturne produkcije? Igranje na kartu marketinškog trika od strane autora sigurno igra ulogu u cijeloj priči ali teško da je isto "igranje" odraz samodopadnosti ili egoizma, prije će biti da je autor shvatio što "prolazi".

A to što prolazi, kako je pisao Guy Debord je, parafrazirajući, spektakl koji podvrgava žive ljude u mjeri u kojoj ih je ekonomija već podvrgnula u potpunosti kao ekonomija koja se razvija od same sebe.

Eksces, kontroverza, skandal,  nakon što su obilježili globalnu političku scenu (od Watergatea, Irangatea, Reaganove politike u Srednjoj Americi, afere Lewinski, Berlusconijeve vječne vladavine, porno filmova raznih estradnih umjetnica koji cure na internet) postali su omiljene mantre i sine qua non globalne "celebrity" scene da bi preselile i u domenu lokalne kulturne produkcije.

Tu Kvesićev ili bilo kakav sličan "eksces" danas nije nikakav eksces (iznimka, iskakanje) u striktnom smislu značenja pojma, nego rekonformiranje, puka potvrda jednog od dominantnih modusa kulturne proizvodnje u kapitalizmu. Onog modusa kojemu je spektakl integralni dio.

 

The_K_Foundation_Burn_a_Million_Quid_finalU poznatom slučaju iz 1994. godine članovi art grupe The K Foundation (bivši članovi britanskog banda KLF) Bill Drummond i Billy Cauty navodno su zapalili milijun funti sterlinga. Akumulacija vrijednosti/čuvenja tog slučaja nije bila uvjetovana samo profilom (pozitivnih i negativnih) reakcija, nego i kontroverzom oko toga je li se slučaj uopće dogodio. Poslije "događaja" autori su montirali kratki film (Watch the K Foundation Burn a Million Quid) koji prikazuje paljenje novca te su s njim krenuli na turneju reklamirajući film plaćenim oglasima u novinama na kojima su napisali pitanja poput Je li to kriminal, ludilo, politička izjava ili glupost? Kao pitanja na koja ni autori vjerojatno nisu imali odgovor, koja zapravo nisu ni tražili jer su predstavljali puku dekoraciju ekscesa.

Možda bi se čak moglo reći da samo konzumiranje informacija o postojanju određene "kontroverze" ili čak određenog medijskog sadržaja na neki način predstavlja sudjelovanje u njoj. Tako je Johnatan Beller u svojoj knjizi The Cinematic Mode of Production – Attention Economy and the Society of the Spectacle ustvrdio da je samo gledanje filmova-televizije proizvodni rad. Gledatelji ili potrošači u toj su situaciji po Belleru i radnici, a čin gledanja televizije ili recimo nečega na webu je, ne samo analogijski ili metaforički, nego doslovni čin proizvodnog rada.

Po Belleru, samo gledanje proizvodi vrijednost zbog nečega što se naziva "učinkom mreže": što više platformi ili komada software-a koristi više ljudi, to oni postaju vredniji (Facebook? Twitter?). Naravno, uopće nije bitno je li povratna informacija pozitivna ili negativna, bitno je ispostavljanje, medijsko eksponiranje široj javnosti gdje je puko eksponiranje proizvodni čin. Drugim riječima, tu nije spektakl simptom društva, nego je društvo simptom spektakla.

Naime, ako se Bellerove teze primjene na šire polje kulture, onda vrijednost određenog djela (recimo knjige) biva determinirana količinom pažnje posvećenoj njenoj medijskoj reprezentaciji, koja je spektakl. Dakle, ne autorovom radu kao takvom, nego autoru kao nositelju ekscesa, kako već nalaže neoliberalni pučki imperativ Moraš se znati prodati. Dakle čini se da je eksces roba, produkt rada kolateralna šteta spektakla (što budimo iskreni nekad ni nije šteta), a sam rad je sveden na konzumaciju ekscesa kao njegove ultimativne reprezentacije i vrijednosne determinante.

Parafrazirajući Deborda, fundamentalno tautološki karakter spektakla potječe od jednostavne činjenice da su njegova sredstva istodobno i njegov cilj. Stoga, spektakl u svom izvornom smislu zapravo ni ne postoji. On nije periodična forma zabave, puko sredstvo promocije, iznimka ili metaforički rečeno, "izraslina" na tijelu demokratskog društvenog procesa, nego modus njegove reprezentacije ili velikim dijelom samog njegovog funkcioniranja. Njegov cilj je njegovo sredstvo, a rezultat nije ništa drugo do znatiželja, želja za konzumacijom više spektakla. Parafrazirajući Paolo Virnoa, i Augustin i Heidegger smatraju znatiželju perverznim i degradiranim oblikom ljubavi za znanjem gdje je zapravo riječ o epistemičkoj strasti. Strasti za više kontroverze kao strašću za sudjelovanjem u proizvodnom procesu čiji je proizvod opet samo kontroverza.

pero_k._iz_daleka_finalPero K. je u ovom slučaju sigurno uspio, znao se prodati, knjige su otkupljene. Ne zbog njihovog sadržaja nego zato što su to knjige "koje su trebale biti zapaljene", dio "kontroverzne" promocije. Javna reakcija na knjigu, tj. njen sadržaj bit će (bila) je dakle reakcija na način njene promocije. Jer objekt kontroverze uopće nije knjiga, ali ni njen autor. Objekt kontroverze je sama kontroverza.

U krajnjem slučaju, ako je cijela situacija nečemu doprinijela, onda je to samo daljnjem samopotvrđivanju spektakla kao ključnog industrijskog sektora slobodne tržišne ekonomije. Drugim riječima, spektakl je ništa drugo do nastavak politike drugim sredstvima.

 

Fotografije preuzete s portala Booksa.hr.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 14.05.2009