Petnaest godina ostvarivanja snova | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Petnaest godina ostvarivanja snova

Ovim tekstom - napisanim iz perspektive autora rođenog krajem 1980-ih, a uokvirenog citatima onih koju su Močvaru osovili na noge - obilježavamo godišnjicu tog prostora za kulturu.

Piše: Bruno Pušić

Iz "stare" Močvare u Runjaninovoj ulici

Od Močvare sam stariji točno 10 godina, što otprilike znači da sam za otvaranja sad već kultnog zagrebačkog kluba vjerojatno bio zaokupljen skupljanjem petica u jednom od nižih razreda osnovne škole, točnije u trećem. Da Močvara neće biti alternativni klub koji će svojom kulturnom ponudom biti trećerazredni bilo je jasno već kad je od grada dobiven upravo ovaj prostor uz nasip koji se koristi i danas, a u čitavu priču uključio dodatan broj entuzijastičnog ljudstva, što je sasvim sigurno doprinijelo Močvari u njezinom shvaćanju kulturnog sadržaja u mnogo širem kontekstu od nekakve rupe u kojoj će se piti i u kojoj će svirati kvartovski bendovi dok svi ne dođu na red.

To je otprilike ono što drugim riječima kaže legenda, neki od pokretača projekta ili pak kakva brošura kluba, a što mi je iz osobne perspektive teško ozbiljno preispitivati s obzirom na nesudjelovanje u samom tom procesu, no naglasak ovog teksta u principu bi ionako trebao biti na preispitivanju značaja Močvare u kontekstu kulturnog sadržaja danas, a poglavito nama rođenima krajem osamdesetih ili početkom devedesetih.

Rekao bih da jedan dobar dio ljudi mojih godina prve uspomene na Močvaru vežu za srednjoškolski period i u to doba popularan program Dirty Dancing. Ne znam po kojem su ključu tinejdžeri privoljeli taj pomalo suludi povratak u glazbenu prošlost prilagođeniji kakvim nostalgičarima sa šanka, ali jednostavno se išlo. Teško je reći da je itko od nas bio osobit poklonik glazbe kakva se na takvim večerima tradicionalno puštala ili da ju je doma slušao, ali u to se doba vjerojatno nešto manje preispitivalo što se konzumira, kako u klubu, tako i u čašici. Možda jedini teže objašnjiv fenomen u zagrebačkom "klabingu" tih godina vežem uz onu eru Studia 54 u Tvornice kulture koji je tad nerijetko punio prostor koji kasnije nisu do te mjere uspijevali napuniti ni mnogi respektabilni strani bendovi. Cijena ulaznica za navedenu manifestaciju pod vodstvom starije Kulušić DJ garde, spomenimo i to, nije uopće bila niska niti pristupačna jednom srednjoškolcu koji ovisi o roditeljskoj vikend milostinji.

Ubrzo poslije toga, Močvaru smo počeli pohoditi većinom radi koncerata, a tako je u pravilu ostalo i do danas. Ono što je tu svakako evidentno je da su nekadašnju koncertnu ponudu kluba uglavnom činili razni punk/rock/hc/metal koncerti i da je to neosporno bio zaštitni znak. Klupske večeri nekako su većinom ostajale iste, a u doba ranih studentskih dana među svim tim već pomalo zastarjelim klupskim programom ugurale su se bass večeri, a par godina kasnije i cfsn

Večeri posvećene književnosti, kazalištu, filmu, sajmovi stripova i vinila te razne tribine nekako su uvijek bile prisutne i njihova uloga širenja kulturnih horizonata, odnosno održavanja istih, čitavo ovo vrijeme bila je sasvim sigurno od velike važnosti, bilo da se radi o programima koji su se održavali na mjesečnoj bazi ili pak onima čija su ukazanja bila nešto rjeđa. No, ono što je svakako bio kostur Močvarinog rada i programa te što je u konačnici dio priče koji je interesirao i dovodio najviše ljudi na nasip i dalje su bili koncerti, a tu su se posljednjih godina definitivno počele događati dobre stvari. Očigledno je tome kumovao ulazak vanjskih već etabliranih ili pak novih organizatora koji su svoje koncertne planove realizirali upravo u Močvari.

Tako su uz već spominjane koncerte žanrova u kojima Močvara nikad nije bila "tanka", s vremenom kroz Žedno Uho, Beat City, Lynx Lynx Music ili Živu Muziku u klubu napravili velik napredak u kontekstu kvalitete sadržaja, ali još više u kontekstu njegove raznolikosti, što svakako ide u prilog onoj početnoj tezi o subkulturnoj pokrivenosti, a koja je izgleda od samog starta i bila ideja čitave ove priče. Ukoliko usporedimo Močvaru s ostalim sličnim klubovima u gradu to je vjerojatno i njezin najveći adut. AKC Medika sa svim svojim prostorima i pričom koja donekle podsjeća na onu Močvarinu figurira kao kompleks koji nudi donekle sličan spektar sadržaja i mogućnosti. Obližnji Spunk znao je kroz godine dovoditi vrlo zanimljive manje bendove na proputovanju i ukoliko ste imali nešto sreće ili pak dobar nos, upravo ste tamo mogli nabasati na pokoji sjajan manji gig. KSET posljednjih godina dosta kaska za cijelom tom pričom, kao i za svojim zlatnim danima ovog stoljeća, iako se studentska pleća uvijek trude i njima je možda i najteže. Relativno nova imena na ovom području su klub Klub s jednom nepunom sezonom iza sebe i dosta dobrim temeljima za dodatni napredak od jeseni te Vintage Industrial Bar koji bi najprikladnije bilo promatrati kroz prizmu velikog puba, no treba priznati i da se u Savskoj trude imati događanja kroz veći dio tjedna, iako se čitava priča nekako više zakotrljala u smjeru nešto starije klijentele i jednolične ponude.

Sve to na koncu nam sugerira da je, uz već spomenuti kompleks Medike, jedini prostor u gradu sličnih kapaciteta i interesa poput Močvarinih onaj Tvornice kulture, koji je ipak nastao i preživljava na dijametralno suprotnim temeljima od onih u Pierottijevoj. Nakon što je klub u Šubićevoj posljednji put promijenio vlasničku strukturu, unutrašnjost kluba i njegov program kompletno su renovirani pa Tvornica danas sa svoja dva pogona radi neusporedivo kvalitetnije i po kulturu mladih vrjednije manifestacije od onih koje su se odvijale u onom prethodnom nesretnom periodu kada je postojao isključivo Veliki pogon, što je automatski značilo da se radilo rjeđe, a aktovi koji su se odvijali često su bili od upitne vrijednosti. Posljednjih godina stvari su se tamo srećom drastično promijenile pa su intenzitet i raznolikost sadržaja poprilično zadovoljavajući te je upravo to mjesto na kojem se uz Močvaru posljednjih godina najčešće moglo pogledati kvalitetne manje ili veće koncertne nastupe, predstavu ili izložbu, a sudeći po njihovim najavama izgleda da će prostora za širenje kulturnog sadržaja od iduće sezone biti još i više.

Ova brzopotezna rekonstrukcija posljednjih nekoliko sezona svakako potvrđuje ono što vjerojatno većina ljudi koja na bilo kakav način participira u svemu ovome i zna, a to je da je Močvara, kako posljednjih godina, tako i u ovome trenutku kada je konkurencija osjetno jača, od izuzetnog značaja za nezavisnu kulturu i mlade te da se u kontekstu širine kulturnih područja koja se u njoj  posljednjih godina odvijaju nameće kao najkonzistentnije klupsko ime u gradu. Svojom pojavom i radom svih ovih godina na neki je način zasigurno generirala publiku koja danas lako može svoju porciju kulture ili zabave potražiti na nekoj drugoj lokaciji, no nemam dojam da će posjetitelje dugoročno izgubiti ukoliko vlastiti spektar kulturnog djelovanja održi jednako disperziranim, a po potrebi dodatno poradi na podizanju njegove kvalitete. Način na koji trenutno uspijeva ukomponirati mlađe snage i programe s nekim imenima koja su već godinama zaštitni znak kluba, može vam ponekad izgledati kao dosta naprasna i neshvatljiva simbioza na papiru, no programska bilanca na kraju mjeseca ne laže i opet će se ispostaviti da se, uz ono za što se znali ili na čemu ste prisustvovali, na nasipu održalo još nekoliko istinski vrijednih događanja koja će ponekad, posebice u ovom vremenu prijenosa tog tipa informacija društvenim mrežama i njihovim pretrpanim kanalima, proći ispod radara.

Kao što sam već u uvodu i napisao, otvaranja Močvare i početka njezinog djelovanja se ni ne sjećam, no onog drugog otvaranja i uskrsnuća, negdje u ovo doba 2009., godinu dana nakon što je prostor bio zatvoren zbog zavrzlama s gradskom upravom, itekako se sjećam. Jedino je upitno jesam li tad prisustvujući shvaćao važnost tog trenutka. To, za potrebe moje i obližnjih generacija, nazovimo ga "prvo otvaranje Močvare" bio je nagovještaj jednog ipak drugačijeg i kompletnijeg percipiranja tih klupskih prostorija u kojima sam se u godinama koje slijede još mnogo puta našao, vođen različitim događanjima i interesima. Ipak, više niti jednom (ne)zgodom na Dirty Dancingu. Neka mi DJ David Hasselhoff ne zamjeri što sam se dočepao kopna i bez njegove pomoći.

 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 05.06.2014