Pipi u zemlji političke korektnosti | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Pipi u zemlji političke korektnosti

Prije nekoliko mjeseci, jedna od omiljenih dječjih junakinja, neustrašiva i rodno subverzivna Pipi Duga Čarapa pala je kao žrtva progresivne cenzure.

Piše: Petar Odak

FOTO: Lana Pukanić/Kulturpunkt.hr

Može li nas politička korektnost spasiti? Ili, na čemu joj trebamo biti zahvalni? Cinično odbacivanje tog koncepta jednim dijelom promašuje stvar, zanemaruje kompleksnost političke arene i prelako odustaje od "civilizacijskog dosega" kao zastarjele i opresivne kategorije. Ili recimo to ovako: trenutak inauguralnog govora aktualne predsjednice u kojem se ona pozicionira i kao predsjednica svih građana, među ostalim i "bez obzira na spolnu orijentaciju i pripadnost", ne bi trebao biti samo moment u kojem ćemo sa skepsom odmahivati rukom znajući da te riječi izgovara s figom u džepu i jer ih mora izgovoriti. To je i moment u kojem ćemo se barem nasmiješiti jer nam je jasno da čak ni osoba sa sasvim jasno konzervativnim zaleđem ne može zauzeti konkretno mjesto u strukturi bez da izgovori te riječi, baš zato jer ih mora izgovoriti. Signal je to određenog uspjeha političke borbe. Dometi su mu, međutim, prilično ograničeni: prečesto zastaje samo na deklarativnoj razini koja će poslužiti kao relativno proziran alibi konkretne političke pasivnosti.

Prije par mjeseci se, pomalo na periferiji, odvila zanimljiva dramica koja odlično prelama ključna pitanja političke korektnosti, ali i neka druga, poput onih koja se tiču koncepta djeteta i djetinjstva, obrazovnog sustava i političke cenzure. O čemu se radi? Jedna od omiljenih dječjih junakinja, neustrašiva i rodno subverzivna Pipi Duga Čarapa pojavila se kao žrtva progresivne cenzure, one cenzure koja ustaje protiv govora mržnje te koja je spremna ograničiti jedan oblik slobode u ime očuvanja drugog, bitnijeg. Takvoj jednadžbi načelno se i ne bi moglo prigovoriti, kad bi njeni učinci zaista odgovarali proklamiranim namjerama.

Naime, problem se pojavio s načinom na koji je u knjizi, a onda i u po knjizi snimljenoj seriji, apostrofiran Pipin otac: kao "kralj negroa" (negerkung). Ovo nije prvi put da se ovaj roman iz četrdesetih godina prošlog stoljeća proziva zbog rasizma – prije par godina tada aktualno njemačko izdanje knjige Pipinog je oca odredilo kao "kralja Južnih mora". Od sada, u budućim prikazivanjima serije njen će otac biti samo "kralj", a usput će biti izbačena i scena u kojoj Pipi, iskrivljujući oči, "glumi Kineskinju". Švedska je, naime, ponosna multikulturna zemlja, pomalo uplašena usponom radikalne antiimigrantske desnice, stoga ne želi ništa prepustiti slučaju. No, koji je efekt ovakve intervencije, ovog tipa brisanja uznemirujućeg sadržaja? Konačni učinak je falsificiranje povijesti. 

I roman i serija proizvodi su svog vremena, određeni historijski dokumenti, koje onda tako valja i kontekstualizirati. Nitko nema koristi od pretvaranja da u jednom trenutku takozvana "riječ na n" nije bila sasvim legitiman izraz, naravno, u mjeri u kojoj je i rasizam koji joj je u pozadini bio legitiman. Pipin otac je pomorac, brodom plovi južnim morima i njegovo participiranje u tom svijetu posljedica je europske kolonizatorske povijesti, a izraz "kralj negroa" to nam sasvim pošteno signalizira. Zgađeno prešućivanje tog dijela povijesti u ime današnje naprednosti, a koja je na kraju krajeva još uvijek prilično kozmetička, iznimno je, da se tako izrazim, politički nekorektan čin - ako smo pitanje političnosti spremni shvatiti nešto dublje.

Pritom, ovakve cenzorske intervencije još uvijek su uglavnom rezervirane za polje dječje književnosti, kojem se, za početak, odriče i estetska autonomija. Odnosno, Conradovo Srce tame uvijek se, u svojoj obrani pred neprijateljski nastrojenim političkim čitanjima, može pozvati na legitimitet visoke književnosti. Pipi tu mogućnost nema. Još bitnije, dječja književnost polje je kojem je cenzura imanentna, svijet dječje književnosti i filma na svakoj je razini premrežen cenzurom, ona ne samo da nije problematična, ona se shvaća neophodnom i sve u svemu logičnom. Svaki takav proizvod prije stavljanja na tržište mora proći dobro organiziranu i vrlo zainteresiranu armiju profesorica, roditelja, pedagoginja, izdavača, od kojih svi znaju što je najbolje za djecu. Za ovo izvanredno simptomatičan primjer imali smo prije par godina i kod nas. Zoran Krušvar objavio je tada svoj, i na estetskoj i na političkoj ravni zapravo benigan dječji roman Zvijeri plišane, u kojem je naprosto, eto vraga, ključna junakinja lezbijka. Rafali su krenuli od svećenstva, političara, psihologa i takozvanog običnog puka, koji su svi, zborski raspamećeni od brige za našu dječicu, uzvikivali "nitko im nema pravo ništa nametati!". Prešutili su naravno nastavak: "nitko osim nas".

U pozadini ovog stava, bez obzira koji tip sadržaja smatrali problematičnim, a koji dobrodošlim, patronizirajući je pogled na dijete, na izostanak bilo kakvog njegova potencijala za kritički odmak. Osim što je u startu vrlo sumnjiv, takav stav je danas, u vrijeme dječje izloženosti najrazličitijim medijskim sadržajima kodiranim na najrazličitije načine, komično staromodan. Da se izrazim pomalo patetično: ako smo ikad bili najbliže točki u kojoj bi u moru medijskih sadržaja pogubljeni odrasli trebali učiti od djece, to je sad.

Dakle, naravno da postoji pametniji način da se pozabavimo nataloženim problematičnim sadržajima koja se djeci nude na satovima lektire. To bi međutim zahtijevalo napuštanje socijalne konstrukcije djeteta na koju smo navikli, a tim slijedom onda i radikalnu pedagošku promjenu u načinu na koji je ustrojen obrazovni sustav. S učenicima naprosto treba razgovarati o tome zašto je otac Pipi Duge Čarape u romanu kralj negroa, zašto je to problematično i zašto u jednom povijesnom trenutku naprosto nije bilo. Ovaj pristup otvara i raspon drugih mogućnosti. Jer zaista, što da radimo s forsiranjem heteropatrijahalnih obrazaca koji dominiraju gotovo čitavim svijetom dječje književnosti? Ne postoji način da ga izbrišemo, kao što možemo učiniti s jednim neprikladnim izrazom, jer ovdje je problematično čitavo tkivo s kojim imamo posla, a kojeg se ipak ne želimo, na kraju krajeva i ne možemo samo tako odreći. Dakle, trebalo bi problematizirati, kritizirati, razgovarati. 

Intervencija je, očito, potrebna i na sadržajnoj, a ne samo na metodološkoj razini. Pritom, u lociranju problematičnih mjesta ne moramo se zadržavati samo na već spomenutom simboličkom nasilju heteropatrijarhata, kao što je u osnovnoškolskim početnicama iritantno neumorno reproduciranje figure majke i oca kao domaćice i privređivača. Na raspolaganju su nam i neke druge linije. Recimo, omeđivanje nacionalnog identiteta počinje već od najnižih razreda osnovne škole, sumanutim bombardiranjem klinaca tzv. domoljubnim pjesama, često i tragično opskurnih autora, a koje će svoj logični nastavak imati u udžbenicima povijesti s, najblaže rečeno, problematičnim izvještavanjem o nedavnoj prošlosti.

Dakle, što nam treba prilično je jasno, međutim u trenutku u kojem nam je okvir obrazovnih reformi, a upravo se evo nalazimo u procesu jedne velike, uspostavljen između neizbježnih imperativa efikasnosti i profitabilnosti s jedne, i vječitog straha od tradicionalnih institucija s druge strane, teško je biti optimističan. Kad Zoran Ferić, profesor književnosti, a u slobodno vrijeme i pisac, svoje viđenje napredne nastave književnosti iznosi rečenicama: "Ako se radi o klasičnome djelu, potrebno je da vide koji je status tog romana danas u našoj kulturi. Konkretno, možemo ih tražiti da pokažu kako bi oni, da su urednici, izradili strategiju plasiranja te knjige na tržište", jasno je u kojem ideološkom smjeru gazimo. Isto tako, situacija u kojoj ministar obrazovanja prije uvođenja građanskog odgoja odlazi na raport kardinalu, prilično jasno ocrtava drugi tužni rub tog skučenog okvira. U tom je kontekstu sasvim izvjesno da ćemo politički nekorektne ekscese, prošle ili sadašnje, i nadalje shvaćati upravo tako, kao ekscese - neshvatljive aberacije oko kojih treba stvoriti skandal, tražiti ispriku ili zabranu, jer je to jedini način da se osjećamo ugodno dok strukturna diskriminacija, ove ili one vrste, titra. Ponekad u prvom planu, često u pozadini, ali u svakom slučaju živahno, uporno i djelatno.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 26.03.2015