Pips, chips & marketing tricks | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Pips, chips & marketing tricks

Popularan bend održi koncert pred, navodno, oduševljenih 1500 fanova. Potom se u najtiražnijim novinama pojavi duplerica, plaćeni oglas u kojem se hvalospjevno opisuje njihov koncertni triju

Stjepan Jureković
  • A
  • +
  • -

Hrvatska glazbena industrija, ako se uopće usudimo nazivati je industrijom, samodeklarativno i uporno, javnosti proglašava patološku situaciju u kojoj se nalazi. Nisam ni prvi ni jedini koji je prihvatio takvu dijagnozu, ona je činjenica. Čak štoviše, kada joj pristupam iz te perspektive osjećam se kao da našoj glazbenoj industriji činim uslugu jer upravo je isticanje njezine katastrofalne tržišne pozicije kroz medije strategija koja joj odgovara. Prosvjedi glazbenika zbog nedovoljne zastupljenosti u televizijskom programu, pokušaj rješavanja pitanja piratske distribucije glazbe u Hrvatskoj putem potpisivanja sporazuma između HDS-ZAMP-a i Hrvatske gospodarske komore, samo su neki od poteza kojima industrija želi proklamirati svoje stanje. I to ju je dovelo u zavidnu poziciju iz koje je gotovo nemoguće kritički joj pristupati. Svaki kriticizam oslovljen na njenu adresu suočit će se nužno sa čeličnom obranom – da, možda ste u pravu, ali mi ne možemo bolje u situaciji u kojoj se nalazimo – reći će vjerojatno. I tako iz godine u godinu.

Hvala nebesima, stoga, da se ponekad dogode i situacije u kojima na površinu isplivaju problemi koji ukazuju na to da se korijen nestabilnosti naše glazbene industrije nalazi u njoj samoj. U njenoj nekonkretiziranoj unutrašnjoj strukturi kao i u strategijama njenog djelovanja, kako tržišnog tako i artističkog. Naime, takvi događaji na trenutak nam otvaraju mogućnost za kritičko preispitivanje čak i glavnih argumenata iza kojih se glazbena industrija tako vješto skriva. Omogućavaju nam napad čak i na najjače adute koje ona drži u svojem zaista dugom rukavu. Napad na adute poput tvrdnji o nepostojanju šireg glazbenog tržišta koja je nastupila raspadom slavnog jugoslavenskog tržišta, napad na adute poput tvrdnji o medijskom zanemarivanju domaće glazbene scene kao konačno i na adute koji se oslanjaju na isticanje nedostatka financijskih sredstava potrebnih za ulaganje u promociju. Svim tim temama, ali i esencijalnom pitanju - da li naša glazbena industrija raspolaže kvalitetom potrebnom za stvaranje tržišta, kvalitetom ponude koja bi po svim pravilima trebala sama od sebe riješiti sve istaknute probleme - omogućili su nam događaji koji su popratili koncert Pipsa u zagrebačkom klubu Boogaloo.

Oko tog se koncerta u najavama digla poprilična medijska prašina. Najavljivan kao, nakon dugog zatišja, prvo pojavljivanje Dubravka Ivaniša - Rippera i njegovih Pips, Chips & Videoclips pred zagrebačkom publikom, ovaj je nastup trebao poslužiti u svrhu promocije skorog objavljivanja novog albuma benda, ali i kao osluškivanje pulsa publike pred njegov sami izlazak. Vodeći se za činjenicom da popularni urbani izvođači poput Ede Maajke, Damira Urbana ili Hladnog piva bez problema pune klubove kapaciteta Boogaloo-a, Pipsi su odlučili empirijski provjeriti da li i sami spadaju u te krugove. Sudeći po Ripperovim osobnim impresijama, brojka od 1500 posjetitelja opravdala je nadanja benda da su još uvijek među jačima u Hrvatskoj.

Dio zasluga za toliki odaziv publike moramo, kao i uvijek, pripisati i medijskim pokroviteljima među kojima se našao i Jutarnji list, bitan akter ove priče. Naime, sponzor benda Atlantic grupa i bendovski vlastiti izdavač Dan Mrak uspostavili su s Jutarnjim listom dogovor oko medijskog pokroviteljstva. Što je sve taj dogovor podrazumijevao nemoguće je doznati jer strane međusobno, izjavljuje Maja Novak iz Odjela za promociju Jutarnjeg lista, nisu potpisale nikakav obvezujući ugovor. U skladu s tim dogovorm, kaže Novak, Jutarnji je pri najavi koncerta korektno obavio svoj dio posla.
- U najavu je uložen znatan oglasni prostor u kojem primjerice jedna pasica košta 5000 kuna, najava samog koncerta u obliku je foto vijesti objavljena u rubrici Spektakli, a podijelili smo i nekoliko nagradnih ulaznica. S obzirom na napravljeno, smatramo da smo u cijelosti ispunili dogovorene uvjete i obavili svoj dio posla – izjavila je Novak.

No, nakon samog koncerta u Jutarnjem listu nije objavljen izvještaj s koncerta, pa čak niti vijest o minulom događaju. Smatrajući da list na taj način nije u potpunosti ispunio svoje medijsko pokroviteljstvo, Dan mrak je odlučio reagirati. Četiri dana nakon održanog nastupa, u Jutarnjem listu izlazi duplerica, krajnje pristran i ljigavo hvalospjevan izvještaj s koncerta, no ne kao članak u redovnoj rubrici novina već kao plaćeni oglas. I to dobro plaćen jer takav oglas u Jutarnjem listu košta oko osamdeset tisuća kuna (52,800 kuna+20% na kolor+PDV). Na prvi pogled, svakomu tko je naišao na taj članak i pročitao ga trebao bi pasti mrkli mrak na oči. Takav je potez definitivno presedan po pitanju promocije nekog benda u Hrvatskoj i naoko tjera na pitanje koliko niska mora biti razina samopoštovanja jednog benda da na to pristane.

Ipak, situacija je malo kompleksnija. Ripper se ograđuje od oglasa ističući kako bend nema apsolutno nikakve veze s tim. U “Neplaćenom oglasu” na internetskoj stranici benda izjavljuje kako mu je ta akcija izvedena iza leđa jer se zna da on na to nikad ne bih pristao te nas upućuje da svoje pitanje adresiramo na pravu adresu. Na toj smo adresi našli Gordanu Jurković koja je govorila i u ime Atlantic grupe i u ime izdavača Dan Mraka.
- Istina je. Držimo da Jutarnji list kao medijski pokrovitelj nije ispunio svoju dužnost do kraja, što nas je dovelo u situaciju u kojoj pod uvjetom da želimo da najtiražniji dnevni list u državi objavi vijest o događaju, moramo sami to platiti u obliku oglasa. Člankom smo htjeli pružiti informaciju široj javnosti, dakle ljudima iz svih krajeva Hrvatske, o tome kako je bilo na koncertu te u tom obliku reklame ne vidimo ništa neobično – komentirala je Jurković.

Bitka je to, dakle, u koju je s medijima ušao marketing nekog benda. Ona, ipak, ne dovodi do pitanja o razini samopoštovanja benda već do pitanja o stanju glazbene industrje i čimbenicima koji istu čine spremnom na ovakave oblike promocije. Ukratko, kakva je to industrija koja se ne može ophoditi čak niti s vlastitom promocijom? Patološka, rekli smo to još i na početku, jer čak i u slučaju medijskog pokroviteljstva, bez obzira što to pokroviteljstvo u Hrvatskoj podrazumijevalo, nitko ne bi smio medije plaćati za afirmativnu recenziju. Ripper je po tom pitanju vrlo nesmotreno zauzeo jasan stav tvrdeći da je medijski svijet do krajnje granice izmanipuliran i ionako pun naplaćenih oglasa pod krinkom vijesti, konstruiranih izvještaja od prve do zadnje strane. Ističe pritom također kako bi njemu više odgovaralo da je upravo to što pokrovitelj nije objavio vijest bila glavna tema oglasa, a ne recenzija koncerta koja po njemu stvara kontraefekt.

Takav stav neuspjeli je pokušaj da se Ripper distancira od cijele priče jer direktno napada slobodu medija ma kakvi oni kod nas bili. Izmanipuliranost hrvatskih medija posebna je priča i svakako je valja ispričati, no u nekim za to prikladnijim prilikama jer ovdje se konkretno radi o stavu čovjeka koji se voli predstavljati kao čovjek slobodnog i otvorenog duha, nikako kao čovjek koji bi stajao na putu medijskoj neovisnosti. Čak i u slučaju da se mutna slika medijske situacije u Hrvatskoj i uspije dokazati, svi oni koji se zalažu za slobodu medija, a eto slučajno su i javne ličnosti sa svim odgovornostima koje te uloga donosi, trebali bi svojim jednoznačnim postupcima štiti postulate te slobode, a ne slizati se s općom licemjernošću kupovanja kritike. Ljutnjom što neki medij nije objavio vijest o tvojem koncertu, ne možeš stvoriti sliku o sebi kao žrtvi, možeš samo još dublje ukopati temelje manipulacije.

Uostalom, jeste li primijetili da je posrijedi dnevni tisak, a ne glazbena novina? Mediji jednostavno, kada stvari nisu od javne potrebe, nose to pravo odlučivanja da procijenjuju koji im sadržaji donose prodaju, koje će sadržaje objavljivati. Dnevne novine definitivno nisu medij koji bi trebao pokrivati svaki koncert koji se u gradu dogodi. Problem je, ponovo naglašavam, glazbene industrije, a ne benda, što u Hrvatskoj ne postoji tiskani glazbeni medij koji bi svim glazbenicima na sceni mogao posvetiti dovoljno pažnje pa onda svatko očekuje da se njime bave najprodavanije novine. Zbog toga taj "svatko" ne razumije da se njime treba baviti grana novinarstva, ne bez razloga nazvana – glazbenom kritikom i zbog toga taj "svatko" svojim istupima ostavlja dojam nekoga tko tu kritiku, kada bi i postojala, ne bi mogao podnijeti.

Ostaje nam još da se razračunamo s onim vječitim opravdanjima koja glazbena industrija koristi ne bi li u ovakvim slučajevima odgovornost prebacila na druge faktore. Novčane faktore dakako. Postulat je, otkad nam je nezavisne države, da tržište ne zadovoljava kapacitete industrije, da je premalo i kupovno nesposobno. Žalimo za golemim jugoslavenskim tržištem, a da smo pritom potpuno nesvjesni apsurdnosti tvrdnje po kojoj bi se uspostavljenjem državnih granica trebala ograničavati i tržišta. Na koncertu Pipsa u Skopju cijeli je prvi red plakao, što zbog pokloništva bendu, a što zbog činjenice da je jedan hrvatski bend konačno tamo došao. Akterima glazbene industrije trebalo bi stoga biti jasno da ponovno stvaranje regionalnog tržišta za ovaj dio svijeta nije pitanje hoće li ga biti, već hoće li ga oni napraviti.

No, za stvaranje tržišta, čak i u situaciji da te potrošači samo čekaju da ih uslužiš, moraš imati što za ponuditi. Urlanje na sav glas da imaš kvalitetu ne stvara tržište već je postojanje tržišta dokaz tvoje kvalitete. Naša glazbena industrija je kao muškarac koji stoji na uglu i viče: Evo me! Tu sam, žene navalite!, a kada mu niti jedna ne pristupi čudi se kako su žene izbirljive, kako im sama njegova pojava na uglu nije bila dovoljna da ih privuče. No, nije im ponudio kvalitetnu spiku, nije im dao priliku da ga bolje upoznaju.

Tezu o nepostojanju adekvatnog tržišta ruše, vrlo kotradiktorno mogli bismo reći, pojedini akteri s naše edstradne scene. Njihova se "kvaliteta" sastoji u tome što publici kojoj se obraćaju imaju što za reći. Publika kojoj se obraćaju Pipsi malo je zahtijevnija, njoj nije dovoljna samo "dernjava" na uglu, a s obzirom na očajničke poteze sponzora očito joj se ne sviđa ni pretenciozno, konceptualno–glazbeno slijetanje astronauta. Stoga, zalud svih para i sponzora i industrije, zalud optužbi interneta i CD pržilica kada ruka ruku mije, zalud tugovanja za tržištem kakvo je bilo prije, a sada više nije, jer dobar se bend vrlo lako uspješno promovira, a loš nemoguće.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 01.03.2007