Pisati povijesni roman poetskim sredstvima | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Pisati povijesni roman poetskim sredstvima

U 2011. Ivanu Sajko čekaju brojni izazovi, no za razgovor o njima bit će prilike u vremenu koje dolazi. Sada smo se osvrnuli na roman Povijest moje obitelji.

Razgovarao: Srđan Sandić

Ivana Sajko, hrvatska dramatičarka i dramaturginja, performerica i redateljica, diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a magistrirala na Filozofskom  fakultetu gdje trenutno radi na doktoratu iz komparativne književnosti. Dobitnica je nekoliko nagrada za dramsku književnost, uključujući tri nagrade Marin Držić za drame Naranča u oblacima (1998), Rebro kao zeleni zidovi (2000) te Misa za predizbornu šutnju, mrtvaca iza zida i kopita u grlu (2002). Članica je uredništva časopisa za izvedbene umjetnosti Frakcija te književnog časopisa Tema. Suosnivačica grupe BADco., kao redateljica i dramaturginja surađivala je s ovim izvedbenim kolektivom do 2005. nakon čega nastavlja samostalno režirati i izvoditi svoje drame u hibridnim izvedbenim formama eksperimentirajući s problemima odnosa dramskoga teksta i scenske izvedbe.

Drame su joj izvođene u kazalištu i na radiju, te objavljene na desetak jezika. Drama Rose is a rose is a rose is a rose, postavljena u ZeKaeM-u u proljeće 2010, praizvedena je na festivalu Steirischer Herbst u Grazu 2008, a Prizori s jabukom u bernskom Stadttheateru 2009.

Do sada je objavila zbirku drama Smaknuta lica (Meandar 2001), dramsku trilogiju Žena - bomba (Meandar, 2004), romane Rio bar (Meandar, 2006) nagrađen priznanjem Ivan Goran Kovačić za najbolje prozno djelo i Povijest moje obitelji (Meandar, 2009) te teorijsku knjigu Prema ludilu (i revoluciji): čitanje (Disput, 2006).

Trenutno se priprema za višemjesečni boravak u Beču gdje odlazi dovršiti dramu - zadnji dio ciklusa kojem pripadaju Rose is a rose is a rose i Prizori s jabukom, koja bi trebala izaći ove godine u nakladi Meandra. Autoricu ove godine čeka i pisanje drame posvećene Zeppelinu za gradsko kazalište u Braunschweigu koja nastaje u suradnji sa ZeKaeM-om. Prizore s jabukom, koje smo u eksperimentalnim formama u Zagrebu mogli vidjeti dva puta - u Jedinstvu i Kolažu, izgradit će u predstavu čija je premijerna izvedba najavljena za Dubrovačke ljetne igre. Uz trojac koji je do sada sudjelovao u scenskim prikazima ovog teksta - Alen i Nenad Sinkauz i Ivana Sajko - pridružit će im se dramaturg Sandro Siljan te Simon Bogojević Narath.

Unatoč mnoštvu tema o kojima bi se moglo razgovarati s autoricom, od prošlih radova i iskustva do najava brojnih projekata na kojima radi u ovoj godini, u ovom smo se razgovoru ipak odlučili zadržati na romanu Povijest moje obitelji. Razlog: radi povijesti, u širem smislu - kojoj nikako pobjeći.

 

KP: U objašnjenju na početku romana navodiš da želiš napisati povijesni roman koji će biti lišen žanra i ideologije, ali ono što me uvijek zanima s vama, piscima, jest da li znaš što želiš napisati, znaš li o čemu želiš govoriti ili samo kreneš s pisanjem pa se tema sama nametne...

I.S.: Ono od čega polazim uvijek je neki koncept. Vrlo često je to koncept koji se tiče mog načina pisanja, a sadržaj uvijek ovisi o tome što sam si ja postavila kao svoje vlastite ambicije u tom momentu. U ovom je slučaju ambicija bila napisati povijesni roman služeći se diskursom koji nije povjesničarski. Što bi, pojednostavljeno rečeno značilo, ne baviti se vremenom na način da ga protežem, već da ga pokušam sažeti. Tako je pedeset godina sažeto na stotinjak stranica. Drugo propitivanje u vezi povijesnosti bilo je pitanje kako se odlučiti za selekciju događaja koji čine povijesni kontinuitet, kako zaobići opća mjesta i presložiti datume, te kako obraditi te novoizabrane povijesne okosnice drugačije, pridavajući im značaj koji u kontekstu tzv. velike povijesti možda nemaju. Treće i najbitnije pitanje meni osobno bilo je ono iz koje pozicije uopće pisati o vremenu koje sam naslijedila. To, razumije se, nije mogla biti pozicija svjedoka kao što nije mogla biti niti pozicija znalca, jer unatoč istraživanju, ja nisam povjesničar već umjetnik, to jest, ja pišem iz intimnih razloga kako bih razriješila vlastito naslijeđe a ne da bih iskonstruirala neku novu istinu ili debatirala s postojećom. Na taj način se odričem i ideologije. Svatko se ima pravo baviti s poviješću jer ona nikad nije samo opća ili nacionalna, ona nas, svakog na drugačiji način, osobno određuje. Iskustvo istraživanja je pak bilo slično radu na prethodnom romanu Rio bar te sam se odlučila za svojevrsnu ulogu medijatora između različitih varijanti povijesnih osvrta birajući ličnosti koje nemaju brendovsku popularnost Josipa Broza, već ljude poput Vlade Kristla, ljude čije sudbine gotovo demonstriraju i osnovnu temu romana - a to je, uglavnom, razočarenje u ideologiju i tzv. više ciljeve.

 

KP: Povijest pišu pobjednici?

I.S.: Tako je... i stoga mislim da je mnogo zanimljivije ispisati je ponovno iz pozicije koja bi mogla biti gubitnička ili, možda, beznačajna. Stoga sam se u mnogo čemu služila pričom vlastite obitelji. Ono što mene zanima je zapravo iskazati tu vrstu proizvoljnosti ispitivanja povijesti gdje ja gledam povijest kroz razvoj neke ideje koja me zanima. U ovom slučaju je to osobna ideja borbe za slobodu te ideja porušenih ideala, stoga su stvarne ličnosti u romanu s jedne strane Ivan Goran Kovačić ili Vlado Kristl, ali i Bruno Bušić. Ne ulazim u to čija je borba ispravnija, već se bavim samom odlukom - odlukom za borbu. Naravno da se intimne revolucije Brune Bušića i Ivana Gorana Kovačića razlikuju, jedna je militantna a druga je sanjarska, no vjerujem da odgovornost prema onom atributu povijesnog romana traži da navedem obje. Na sličnoj sam odluci inzistirala i pišući Rio Bar... Meni je to osobno potrebno, to da pokušam argumenirati, ako već ne želim podržati, i suprotnu političku poziciju.

 

KP: Čini mi se da se s jedne strane na vrlo lijep i romantičan način svađaš s konceptom povijesti dok s druge strane objašnjavaš da su sve istine legitimne tj. da nema prave istine?

I.S.: Sve istine mogu biti jednako opravdane u svojim motivima jer definitvno svaka istina se priča iz druge vizure, iz druge pozicije, zato ne želim dijagnosticirati mada ulazim u teme u kojima dijagnoza djeluje neizbježna. Čitatelju treba napraviti prostor da sam interpretira i zaključuje, treba ga podržati u tome da ne vjeruje, treba ga, u krajnjoj liniji, zaštititi od našeg vlastitog ega. Često ponavljam da se distanciram od naziva političke autorice ili intelektualke iz razloga što ne nudim svoje tekstove kako bih stvarala izvjesno mišljenje ili stav. Nemam nikakvu potrebu da itko misli ono što ja mislim jer ja samo propitujem one teme koje su bitne za mene, a možda su pritom potpuno nebitne i za umjetnost i za društvo i za bilo koga drugog.

Ono što je meni jako bitno jest da sa svakom stranicom otvaraš pitanje, da svaka stranica minira onu prethodnu. Meni se roman nikada ne može zatvoriti ako se zapravo negdje na zadnjoj stranici ne uruše svi oni stavovi koji su eventualno bili donešeni tijekom cijelog materijala jer mi se čini da je jako opasno zatvarati tekstove koji u sebi nose eventualne zaključke.

 

KP: Svidjela mi se tvoja definicija šutnje. Šutnja je zlato i objasnila si zašto, no gdje si danas sa šutnjom? Na trenutke dok čitaš roman imaš osjećaj da je zapravo sve odšućeno, lišila si ju predznaka, svi likovi koje uvodiš su zapravo ukinuti, te priče su važne upravo onoliko koliko su i nevažne. Što je šutnja?

I.S.: Šutnja i tišina su bili lajtmotivi koji se pojavljuju u različitim situacijama. Od one ratne gdje označava lojalnost do ljubavne situacije gdje pak označava nemogućnost da se izgovori nešto intimno, da se rastvori, da se dotakne, da se voli. Šutnja je nekakva vrsta surogata komunikacije a u tekstu se pojavila spontano, možda čak iz namjere da napišem roman koji je strukturiran elipsama, koji je pritom i suzdržan, kroz određenu ekonomiju rečenice koja gotovo boli jer djeluje emotivno zakinuta. Struktura i tema tu se donekle međusobno demonstriraju.

 

KP: Poetski jezik je uvijek nekako omalovažen, on je nešto neozbiljno, nešto što je privilegija onih koji ne moraju djelovati, nekakav luksuz. To je hrabrost, ali omalovažena.

I.S.: Ja mislim da to nije istina. Omalovažen jest, ali to dolazi iz neke ignorancije da se ozbiljno shvati što znači baviti se jezikom. Postoji velika zabuna između poezije i romantike ili lirike, što je naravno blesavo i što je proizvod ignorancije, neznanja i nenačitanosti. Baviti se jezikom što ja podrazumijevam kad govorim o poetskom odnosu znači biti hiperpolitičan jer jezik kao sistem unutar kojeg komuniciramo je definitvno politička stvar. Sjeti se Klempererovih dnevnika. U momentu kad odlučiš nešto izraziti jezikom i to učiniti na drugačiji način počeo si se baviti samim uvjetima našeg odnosa prema svijetu, prema drugom, prema sebi. Mislim da nema subverzivnije stvari i stoga je definitivno politička odluka, primjerice, pisati povijesni roman poetskim sredstvima.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 07.01.2011