Plastičnost i fleksibilnost, ka svijesti o mozgu | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Plastičnost i fleksibilnost, ka svijesti o mozgu

Uoči sudjelovanja Catherine Malabou na simpoziju u Mami, donosimo uvodno poglavlje njezine knjige Que faire de notre cerveau?.

Piše: Catherine Malabou

Mozak je djelo, a da mi to ne znamo. Mi smo njegovi subjekti − istovremeno tvorci i proizvodi − a da to ne znamo. "Ljudi stvaraju svoju vlastitu povijest, ali to ne znaju", kaže Marx, koji tako želi probuditi svijest o historičnosti. U određenom smislu, takve su riječi u potpunosti primjenljive na naš kontekst i na naš predmet: "Ljudi stvaraju svoj vlastiti mozak, ali to ne znaju." Izvrćući tu lijepu rečenicu u korist analize, ne radimo retoričku prijevaru niti se prepuštamo lakoći koju pruža formalna analogija. Baš naprotiv, veza je unaprijed uspostavljena s izvjesnošću koja spaja mozak i povijest − pojmove koji su tako dugo smatrani proturječnima.

Riječ je o strukturalnoj vezi tako dubokoj da ona na neki način određuje identitet. Ne samo da mozak ima povijest − koja se brka s poviješću njegovog ustanovljenja kao predmeta znanstvenog proučavanja − već on jest povijest. Doista, danas je moguće potvrditi da postoji strukturna historičnost mozga. Ovom bih knjigom htjela probuditi svijest upravo o tome. Sada više nije važno pitati se jesu li mozak i svijest jedna te ista stvar − ostavimo po strani tu staru, cijenjenu raspravu − već je važno utemeljiti to neobično kritičko biće, istovremeno filozofsko, znanstveno i političko, koje bi svijest o mozgu mogla biti. Pitanje: što učiniti s našim mozgom?, poziva upravo na takvo utemeljenje novog, svima otvorenog, žanra.

Još uvijek nismo usvojili zaključke revolucionarnih otkrića na polju neuroznanosti (tj. u skupu disciplina koje se bave proučavanjem središnjeg živčanog sustava − SŽS − njegove anatomije, fiziologije i njegovog funkcioniranja)1 u posljednjih pedesetak godina, otkrića koja svakim danom sve više pridonose dokidanju pogrešnih, a ipak misteriozno postojanih predodžbi koje stvaramo o mozgu. Još je 1979. godine, u predgovoru svoje knjige Neuronski čovjek, Jean-Pierre Changeux tvrdio da su spoznaje na polju neuroznanosti doživjele "procvat koji se po važnosti može usporediti samo s procvatom fizike početkom ovog stoljeća, ili s procvatom molekularne biologije pedesetih godina. Otkriće sinapse i njezinog funkcioniranja brojem posljedica podsjeća na otkriće atoma ili dezoksiribonukleinske kiseline. Nazire se novi svijet i čini se da je pravi trenutak da to polje znanja otvorimo za javnost koja nadilazi stručnu javnost i, ako je moguće, da javnost navedemo da podijeli entuzijazam koji pokreće istraživače iz tog područja."2 Ali do te komunikacije, do tog otvaranja široj javnosti, tog dijeljenja entuzijazma nije došlo. Dvadeset i pet godina kasnije činjenično stanje je isto: "Zaobilaženje mozga je, uz nekoliko iznimki, potpuno.”3 Premda se mnogo stvari promijenilo, premda su neuroznanosti uistinu postale vrhunske discipline, premda je medicinska dijagnostika doživjela iznenadni napredak, premda "kognitivne znanosti" sada uživaju status punopravnih disciplina4, premda se članci o središnjem živčanom sustavu u tisku množe, neuronski čovjek još uvijek ne posjeduje svijest.

U tom smislu mi sebi ostajemo stranci, na pragu tog "novog svijeta" o kojem nemamo nikakvu predodžbu premda on sačinjava samu našu intimnost. "Mi" nemamo nikakvog pojma o "nama", nikakve ideje što je unutar "nas". Svi smo, zasigurno, čuli kako se spominju neuroni, sinapse, veze, mreže, različiti tipovi pamćenja. Svi znaju za neurodegenerativne patologije poput Alzheimerove ili Parkinsonove bolesti. Mnogi među nama su u bolnici vidjeli panoe službe za funkcionalnu neurodijagnostiku. Neki znaju da je danas, zahvaljujući novim tehnikama MR-a ili PET-a5, moguće promatrati mozak in vivo, u stvarnom vremenu. Svi konstatiraju da psihoanaliza nestaje, svi osluškuju rasprave koje, s pravom ili ne, uvjeravaju da je jedino učinkovito liječenje živčane depresije kemijski tretman. Svi poznajemo MAO i SSR inhibitore6, svima su nam nejasno poznati termini "serotonin", "noradrenalin", "neuroprijenosnik", svi poznajemo neuronsko porijeklo ovisnosti o duhanu ili o drogi. Znamo da je danas moguće uspješno presaditi ruku, da je mozak kadar presložiti tjelesnu shemu da uključi strane udove. Čuli smo priče o određenoj sposobnosti živčanog sustava da bar djelomično popravi neka oštećenja koja je pretrpio. Nije nam nepoznata riječ "rezilijencija".7

Problem je u tome što ne vidimo odnos koji spaja sve ove fenomene, ova imena, situacije koje smo ovdje namjerno pobrojali bez ikakvog reda i koje naizgled nemaju ništa zajedničko. Taj odnos međutim postoji, odnos koji se tiče aktivnosti mozga, njegovog načina razvijanja, rada i stvaranja. Odnos koji se tiče njegove karakteristike da je djelo − naše djelo, da je povijest − naša povijest, da je pojedinačna sudbina − naša sudbina.

Djelovanje mozga, koje ima udjela u pojedinačnom doživljaju i povijesti, naziva se: plastičnost. Ono što smo nazvali strukturna historičnost mozga ustvari nije ništa drugo doli njegova plastičnost. Plastičnost središnjeg živčanog sustava, živčana plastičnost, neuronska plastičnost, plastičnost sinapsi: tu riječ nalazimo u svim područjima neurologije na medicinskim fakultetima ili u sveučilišnim bolničkim centrima, u naslovima istraživačkih radova iz područja neuroznanosti8, ona svojom brojnošću skače u oči kada konzultiramo rubriku "mozak" u knjižnicama. Ona čak stoji kao samostalan naslov jednog specifičnog disciplinarnog područja u znanstvenim revijama.9 Ta učestalost i ta sveprisutnost nipošto nisu slučajne. Naime, plastičnost je hegemonijski koncept neuroznanosti. Ona danas predstavlja njihovo zajedničko središte interesa, njihov dominantni motiv, njihovu privilegiranu operativnu shemu jer omogućuje misliti i opisati mozak kao istovremeno potpuno novu dinamiku, organizaciju i strukturu.

Naš mozak je plastičan, a da mi to ne znamo. O toj dinamici, o tom načinu organizacije, o toj strukturi, ne znamo ništa. I dalje vjerujemo u "rigidnost mozga u potpunosti determiniranog genetikom"10 te je očito uzaludno pitati se što učiniti? Plaši nas i sama riječ "mozak": ne razumijemo ništa od svih tih fenomena, svih tih nabora, zona, slojeva i lokalizacija, ništa od tog žargona koji, vjerujemo, opisuje niz fiksnih, genetski programiranih bića, bez ikakve podatnosti, bez ikakve sposobnosti improvizacije, ne razumijemo ništa od te organizacije koja nam je pružila toliko zabrinjavajućih metafora s motivom upravljanja ili zapovijedanja: instrument koji prenosi naredbe s vrha, telefonska centrala, računalo... sva ona kibernetska hladnoća koju nam je još uvijek važno odvojiti od svijesti11 koja je, vjerujemo, jedini znak života i slobode u području te neumoljive organske nužnosti usred koje se čini kao da se polet (elan) svodi na puki refleks.

Međutim, plastičnost stoji u izravnoj opreci s rigidnošću (krutošću). Ona je njen potpuni antonim. Ona precizno i vješto označava podatnost, sposobnost prilagodbe, moć evoluiranja. U stvari, prema svojoj etimologiji − grčki plassein, oblikovati − riječ "plastičnost" ima dva glavna značenja: ona istovremeno označava sposobnost poprimanja oblika (na primjer, za glinu i ilovaču kažemo da su "plastične") i sposobnost davanja oblika (kao u kiparstvu ili plastičnoj kirurgiji). Govoriti o plastičnosti mozga znači dakle smatrati mozak instancom koja je istovremeno promjenjiva, podložna oblikovanju i oblikotvorna. Dakle, vidjet ćemo da plastičnost mozga djeluje na tri razine: 1) oblikovanje neuronskih veza (plastičnost razvoja kod embrija i djeteta); 2) modifikacija neuronskih veza (plastičnost modulacije sinaptičkog djelovanja tijekom cijelog života); 3) sposobnost oporavka (postlezijska plastičnost): "Plastičnost živčanog sustava je sposobnost da modificira svoju strukturu ili funkciju tijekom razvoja, iskustava ili uslijed povreda."12

Ali, treba također primijetiti da plastičnost označava sposobnost poništenja oblika kojeg je kadra primiti ili stvoriti. Nemojmo zaboraviti da je "plastični ekspoziv", odakle na francuskom dolazi "dizanje u zrak" i "dići u zrak"13, eksplozivna supstanca na bazi nitroglicerina i nitroceluloze koja može izazvati snažne detonacije. Tako zapažamo da je plastičnost, smještena između dva ekstrema, s jedne strane osjetljiva figura poprimanja oblika (skulptura ili reljefni predmeti), s druge strane poništenje svakog oblika (eksplozija).

Riječ "plastičnost" raspoređuje svoje značenje između skulpturalnog oblikovanja i sagorijevanja, tj. eksplozije. Prema tome, govoriti o plastičnosti mozga vodi do toga da u njemu ne vidimo samo tvorca i primatelja oblika, već i faktoru nepokornosti prema svakom ustanovljenom obliku, odbijanje da se bude pokoran modelu.

Zadržimo se na oblikovanju neuronskih veza koje je omogućeno iskustvom, kompetencijom, životnim navikama svakoga od nas, na moći otiska (empreinte) postojanja općenito. Vidimo da plastičnost mozga shvaćena u tom smislu odgovara mogućnosti uobličavanja putem pamćenja, sposobnosti oblikovanja povijesti. Ako je moć promjene središnjeg živčanog sustava naročito istaknuta tijekom razvoja, sa sigurnošću je ustanovljeno da se sposobnost učenja, stjecanja novih sposobnosti i sjećanja održava kroz cijeli život. I to na različit način od pojedinca do pojedinca. Svačija sposobnost da primi i stvori vlastiti oblik ne zavisi od nikakvog prethodno utvrđenog oblika, izvorni model ili standard na neki su način postupno izbrisani.

Sinaptička učinkovitost povećava se ili smanjuje pod utjecajem strogo individualnog iskustva. Sinapsa − od grčkog sunapsis, veza, točka spajanja − je mjesto kontakta ili veze dvaju neurona. Neuron, osnovnu jedinicu živčanog tkiva, možemo podijeliti na tri dijela: stanično tijelo (protoplazmu) te dendrite i aksone koji tvore njegove produžetke. Pomoću tih produžetaka uspostavljaju se veze (sinapse) između dva neurona. Dendriti, kao uostalom i stanično tijelo, tvore ono što nazivamo postsinaptičkom stranom neurona (tu stižu veze koje dolaze od neurona smještenih uzvodno). Što se tiče aksona, on predstavlja predsinaptičku stranu neurona: njegovi su završeci u kontaktu s drugim neuronima, smještenim nizvodno.14 "Ako neka sinapsa pripada često upotrebljavanom vodu, pojašnjuje Marc Jeannerod, ona ima tendenciju povećati svoj volumen, propusnost i učinkovitost. I obratno, malo upotrebljavana sinapsa ima tendenciju postati manje učinkovita. Dakle, teorija o sinaptičkoj učinkovitosti omogućuje nam da objasnimo progresivno oblikovanje mozga pod utjecajem iskustva pojedinca te da, u načelu, shvatimo individualne karakteristike i osobitosti svakog mozga. Riječ je o mehanizmu individuacije koji od svakog mozga pravi jedinstveni objekt unatoč njegovoj pripadnosti zajedničkom modelu."15

Vidjeli smo da u tom smislu mozak pijaniste nije sasvim identičan mozgu matematičara, mehaničara ili crtačice. Ali u računicu ne ulaze samo "zvanje" ili "struka". U igri je čitav identitet nekog pojedinca: prošlost, okolina, susreti, djelovanje, jednom riječju sklonost našeg − svakog − mozga adaptaciji, integraciji, modifikaciji, primanju šokova i stvaranju novoga polazeći upravo od tog primanja. Upravo zato što, suprotno našem vjerovanju, mozak nije dovršen, uputno je zapitati se što učiniti s njim, što učiniti od te plastičnosti od koje smo stvoreni, poput djela: skulpture, modela arhitekture. Što učiniti od te plastične organske umjetnosti? Danas je dokazano da "sinaptička plastičnost koja se javlja tijekom učenja, tijekom razvoja kao i kod odraslih osoba, oblikuje mozak svakoga od nas. Obrazovanje, iskustvo i obuka od svakog mozga prave jedinstveno djelo."16 Doista, što učiniti od te puste dokonosti u nama? Što učiniti od tog genetski slobodnog polja? Što učiniti od te ideje istinski živog mozga (vidjet ćemo da se modifikacija sinaptičke učinkovitosti tiče već najelementarnijeg životinjskog života i da se danas javlja kao jedna od temeljnih karakteristika živog), krhkog, koji ovisi o nama onoliko koliko mi ovisimo o njemu: vrtoglava uzajamnost primanja, davanja, dokidanja oblika koji precizno oslikava novu strukturu svijesti?

Razumijemo zašto Jean-Pierre Changeux predstavlja "otkriće sinapse i njenih funkcija" jednako revolucionarnim kao i otkriće DNK: ono prvo toliko precizira i modificira ovo drugo, potonje, da mu naizgled gotovo proturječi. Plastičnost mozga tvori prostor improvizacije moguć s obzirom na genetsku nužnost. Danas više nema slučaja ni nužnosti. Postoje slučaj, nužnost i plastičnost − koja nije točno ni jedno ni drugo. "Znamo da moć gena, kaže Changeux, osigurava perpetuaciju glavnih crta moždanog ustroja, oblik mozga i njegovih vijuga, raspored njegovih zona, opću arhitekturu moždanog tkiva [...]. Ali značajna varijabilnost [...] izmiče toj moći."17 Ako je neuronsko funkcioniranje događaj, ako ono treba proizvesti događaj, tome je tako upravo jer je sposobno samo stvoriti događaje, odogađajniti program i u određenom ga, dakle, smislu deprogramirati.

Živimo u doba neuronskog oslobođenja, a da to ne znamo. Neka instanca u nama daje smisao kodu, a da mi to ne znamo. Razlika između mozga i psihičkog života se značajno smanjuje, bez našeg znanja. "Mi" se naposljetku apsolutno podudaramo s "našim mozgom" − jer naš mozak, to smo mi, intimni oblik jednog "proto-Sebstva"18, jedne vrste organske ličnosti − a da mi to ne znamo. Ljudi stvaraju svoj vlastiti mozak, ali to ne znaju.

Ali zašto je tome tako? Zašto to ne znaju? Zašto nastavljamo vjerovati da je mozak samo "stroj", program bez obećanja? Zašto ne poznajemo našu vlastitu plastičnost? To nije zbog manjka informacija, jer danas svima shvatljive knjige obiluju informacijama o plastičnosti mozga. Nije riječ o problemu vulgarizacije, jer o toj plastičnosti možemo govoriti na vrlo jednostavan način, a ova knjiga namjerava napraviti upravo to. Nije riječ o spoznaji, riječ je, još jednom, o svijesti. O čemu se radi pri usvajanju svijesti o plastičnosti mozga (a ne samo o njenom poznavanju)? Koja je priroda njenog smisla?

Odgovorit ćemo bez igranja riječima da se svijest, koju kod subjekta plastičnosti valja pobuditi, tiče upravo njegove moći oživljavanja svijesti i smisla. Prostim jezikom, ako nemamo svijest o plastičnosti, to je, paradoksalno, zato što nam je u stvari tako poznata da je ne vidimo, ne zamjećujemo, kao ni sredinu u kojoj živimo i razvijamo se ne obraćajući pažnju na nju. Ona je postala oblik našeg svijeta. Kao što opažaju Luc Boltanski i Ève Chiapello u svom značajnom djelu koje nosi naslov Novi duh kapitalizma, neuronsko i društveno funkcioniranje međusobno se određuju, jedno drugom daju oblik (i ovdje je na djelu moć plastičnosti) do točke u kojoj se čini da ih više nije moguće razlikovati. Kao da se neuronsko funkcioniranje brka s prirodnim kretanjem svijeta, kao da neuronska plastičnost određenom tipu političke i društvene organizacije daje njegovo biološko sidrište − dakle i opravdanje. A upravo to je smisao "učinka naturalizacije". Autori tvrde da živimo u "konekcionističkom svijetu opskrbljenom povezanošću i neposrednošću prirode". Dakle, taj "učinak naturalizacije je, očito, naročito snažan u disciplinama koje, želeći povezati biologiju i društvo, izvode društvenu vezu ukorjenjenja iz poretka živog ili koje pak svoju reprezentaciju društva konstruiraju na osnovi fiziološke metafore, ne, kao u nekadašnjem organizmu, na osnovi stanične diferencijacije, već radije na neuronskoj metafori s njenim mrežama i tokovima."19

Ljudi stvaraju svoj vlastiti mozak, ali to ne znaju. Ne znamo ništa o plastičnosti mozga. Zauzvrat znamo sve o određenoj organizaciji rada − pola radnog vremena, ugovor na određeno vrijeme, zahtjev za mobilnosti i apsolutnom prilagodljivosti, zahtjev za kreativnosti... mozak je naše djelo, a da mi to ne znamo. Zauzvrat vrlo dobro znamo da živimo u umreženom društvu. Shvatili smo da danas preživjeti znači biti spojen u mrežu, biti kadar modulirati svoje djelovanje. Vrlo dobro znamo da svaki gubitak elastičnosti označava jednostavno odbacivanje. Je li razlika između predodžbe koju imamo o nezaposlenoj osobi pred istekom prava i predodžbe koju imamo o osobi oboljeloj od Alzheimera zaista tako velika? Znamo da danas pojedinac gradi svoj život poput djela, da je njegova odgovornost da zna što učiniti od samog sebe, i da za to ne smije biti rigidan (krut). U jednom smislu dakle nema nikakve potrebe za poznavanjem rezultata suvremenih otkrića na polju neuroznanosti kako bi se proizvelo neposredno, svakodnevno iskustvo, neuronski oblik političkog i društvenog funkcioniranja, oblik koji danas duboko koincidira s aktualnim licem kapitalizma.

Ovdje se vidi sva važnost reference na Marxa s početka naše analize. Postavljajući pitanje "što učiniti s našim mozgom?" ne želimo samo čitatelju pojasniti nekoliko detalja o funkcioniranju mozga. Igrajući se riječima iz naslova slavnog djela Daniela Dennetta, nemamo namjeru objasniti (expliquer), već implicirati (impliquer) svijest.20 Implicirati svijest, upitati "što učiniti sa našim mozgom?" znači, počev od tih pojašnjenja, nastojati razviti kritiku onoga što ćemo zvati neuronska ideologija. Ovdje dakle nije riječ samo o tome da u ime plastičnosti mozga otkrijemo određenu slobodu mozga, već i o tome da, polazeći od studije (koja će biti onoliko precizna koliko je moguće) o funkcioniranju te plastičnosti, oslobodimo tu slobodu. Da je odvojimo od određenog broja ideoloških pretpostavki koje implicitno upravljaju čitavim neuroznanstvenim poljem i, pomoću efekta zrcala, čitavim političkim poljem. Da tako spasimo filozofiju njene neodgovorne obamrlosti. Filozofe, u stvari, "kognitivci" na stranu, problem ne zanima dovoljno, oni najčešće preziru kognitivne znanosti i jednostavno ignoriraju rezultate najnovijih istraživanja o mozgu. Tako u tome nemaju ideoloških úloga.

Ali "što učiniti s našim mozgom?" nije pitanje rezervirano za filozofe, znanstvenike ili političare, to je pitanje za sve nas. Mora nam omogućiti da razumijemo zašto smo, premda je mozak plastičan i slobodan, još uvijek i svugdje "u okovima". Zašto, premda aktivnost središnjeg živčanog sustava, takva kakva nam se čini danas u svjetlu znanstvenih otkrića, mišljenju nedvojbeno predlaže potpuno novu ideju transformacije, unatoč svemu imamo osjećaj da se ništa ne preobražava. Zašto, premda je jasno da danas ne može postojati filozofski, politički ili znanstveni pristup povijesti koji ne uključuje pomnu analizu neuronskog fenomena, unatoč svemu imamo osjećaj gubitka budućnosti i pitamo se koja je korist od imanja mozga, što ustvari učiniti s njim?

Glavno pitanje ovog rada mora dakle biti ovako formulirano: što učiniti kako se svijest o mozgu ne bi jednostavno podudarala s duhom kapitalizma? Formulirat ćemo sljedeću tezu: danas je pravi smisao plastičnosti zamračen, konstantno imamo tendenciju zamijeniti je njenim lažnim prijateljem, fleksibilnošću. Razlika između ova dva pojma čini se nevažnom. Međutim, fleksibilnost je ideološka inkarnacija plastičnosti. Ona je istovremeno njena maska, njen otklon i njena zapljena. Ne znamo ništa o plastičnosti, ali znamo sve o fleksibilnosti. U tom smislu, plastičnost se javlja kao buduća svijest fleksibilnosti. Ponajprije, značenja dvaju pojmova su ista. U natuknici "fleksibilnost", rječnik kaže: "Prvo, svojstvo onoga što je fleksibilno, onoga što se lako svija (elastičnost, gipkost); drugo, vještina lake promjene radi prilagodbe okolnostima." Primjeri koji su dati za drugo značenje su oni koje svi poznajemo, o "fleksibilnosti zaposlenja, satnice (fleksibilna ili smanjena satnica), fleksibilnom pogonu...". Problem je što ta značenja pokrivaju tek jedan registar značenja plastičnosti: registar primanja oblika. Biti fleksibilan, to znači primiti oblik ili otisak, moći svinuti, zauzeti svinut položaj, ne ga dati. Biti pokoran, ne eksplodirati. Fleksibilnosti u stvari nedostaje sredstvo za davanje oblika, moć stvaranja, izmišljanja ili čak brisanja otiska, moć stylanja (styler). Fleksibilnost je plastičnost umanjena za njen genij.21

Ljudi stvaraju svoj vlastiti mozak, a da to ne znaju. Naš mozak je djelo, a da mi to ne znamo. Naš mozak je plastičan, a da mi to ne znamo. Tome je tako jer se većinu vremena fleksibilnost nadređuje plastičnosti, a do toga dolazi i u znanstvenim raspravama koje vjeruju da ga opisuju sasvim "objektivno". Primjerice, krivnja određenih kognitivističkih diskursa nije u svođenju mentalnog na neuronsko ili duha na biološko biće. Autorica ove knjige i sama je savršeno materijalistički nastrojena i, nakon svega, takve je tvrdnje ne sablažnjuju. Pogrešno je misliti da je neuronski čovjek jednostavno neuronska datost, a ne toliko politički i ideološki konstrukt (uključujući tu i sàmo "neuronsko"). Primjećujemo da su mnogi opisi plastičnosti mozga u stvari nesvjesna opravdanja jedne bezgranične fleksibilnosti. Ponekad se čini da se od živčanog sustava morskog zekana do ljudskog živčanog sustava razvija sposobnost − precizno opisana kao sinaptička plastičnost − svijanja, sposobnost pokoravanja okolišu, jednom riječju sposobnost prilagodbe svemu i spremnost na svako uređenje. Kao da, pod izgovorom opisivanja sinaptičke plastičnosti zapravo želimo pokazati da je fleksibilnost upisana u mozak. Kao da više znamo o onome što možemo podnijeti nego o onome što možemo stvoriti. Prema tome, zahtijevati istinsku plastičnost mozga svodi se na to da iziskujemo znati što mozak može učiniti, a ne samo što može tolerirati. U glagolu "učiniti" ne čujemo samo matematičko ili klavirsko "učiniti"21, već stvoriti svoju povijest, postati subjekt svoje povijesti, shvatiti vezu između genetskog nedeterminizma koji je na djelu u ustroju mozga i mogućnosti društvenog i političkog nedeterminizma, jednom riječju, mogućnosti nove slobode, novog značenja povijesti.

Fleksibilnost je nejasan pojam, bez tradicije, bez povijesti, dok je plastičnost koncept, to jest oblik s vrlo preciznim značenjima koji okuplja i strukturira pojedinačne slučajeve. Taj koncept ima dugu filozofsku prošlost koja je i sama predugo ostala u sjeni. Nemamo ovdje namjeru nikoga kritizirati niti je naš cilj polemika. Jednostavno bismo željeli rasplesti pojam i koncept, pobrinuti se da ih prestanemo brkati − što smo ranije namjerno napravili govoreći istovremeno o živčanoj depresiji, presađivanju ruku i oporavljanju nakon ozljeda ne bismo li stigmatizirali definicijsku magmu u kojoj se, u biti, svi kupamo, autorica ove knjige jednako kao i ostali. Govoreći na tren u svoje ime, reći će da se već dugo zanima za plastičnost kojoj je u svojim ranijim radovima pokušala odrediti razvojni put i rekonstituirati joj značenje unutar filozofske tradicije. Proučavanje neuronske plastičnosti i funkcioniranja mozga, čitanje važnih kognitivističkih tekstova posvećenih tom funkcioniranju za nju su bili više od obogaćivanja: istinska kušnja i istovremeno potvrda, obnavljanje i konkretizacija filozofskog značenja plastičnosti. Provedba kritičke epistemologije razvijena u ovoj knjizi predstavlja se prema tome kao poduzimanje ispravljanja i regulacije upotrebe tog koncepta.

Ali nemojmo zaboraviti da je pitanje "što učiniti sa našim mozgom?" pitanje za sve, da ono kod svih želi probuditi novu odgovornost. Ovo ispitivanje bi dakle trebalo, osim maločas izraženih kritičkih imperativa, svakom omogućiti da slijedi tijek misli pod imenom "plastičnost" i, s onu stranu previše jednostavne alternative između rigidnosti i fleksibilnosti, nove modalitete obrade sebe. Ne "koliko smo fleksibilni?" već "po čemu smo plastični?"

Prijevod uvodnog poglavlja knjige Catherine Malabou Que faire de notre cerveau? (Bayard, 2004) objavljujemo uz dozvolu autorice. Poglavlje je s francuskog prevela Sana Perić.  Tekst je, uz dopuštenje udruge kontejner | biro suvremene umjetničke prakse, preuzet iz kataloga festivala Ekstravagantna tijela: ekstravagantni umovi održanog u Zagrebu, listopada 2010.


[1] Termin "neuroznanosti" koristi se od početka 1970-ih godina. Obuhvaća neurobiologiju, neuropsihologiju, neurokemiju, neuropatologiju, neuropsihijatriju, neuroendokrinologiju…

[2] Jean-Pierre Changeux, L'homme neuronal, Pariz: Arthème-Fayard, 1983, reizdanje Hachette-Littératures, predgovor, str. 7.-8.

[3] Ibid.

[4] "Kognitivne znanosti tvore nepregledno područje istraživanja koja se dotiču većeg broja disciplina: kognitivne psihologije, umjetne inteligencije, neuroznanosti, lingvistike i filozofije duha. Danas čak govorimo o "kognitivnoj antropologiji" i o "kognitivnoj sociologiji". [...] Pokrivena područja (opažanje, pamćenje, učenje, savjest, rasuđivanje, itd.) proučavaju se na više razina: od biološke baze (stanična fiziologija, anatomija mozga...) sve do proučavanja "unutarnjih mentalnih stanja" (predodžbi, mentalnih slika, strategija rješavanja problema)." Le cerveau et la pensée. La révolution des sciences cognitives, ur. Jean-François Dortier, Pariz: Sciences Humaines Éditions, 1999., str. 4.

[5] "Magnetska rezonanca", "pozitronska emisijska tomografija". Više o tome vidi u Annales d'histoire et de philosophie du vivant, vol. 3, "Le cerveau et les images", Pariz: Institut d'édition Sanofi-Synthélabo, 2000.

[6] "Inhibitori monoamin oksidaze" i "selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina": Prozac, Paxil, Luvox, Celexa…

[7] Ovaj pojam se dosta koristi u radovima Borisa Cyrulnika (vidi posljednje poglavlje ove studije).

[8] Nekoliko primjera uzetih sa stotinjak internetskih stranica posvećenih mozgu to potvrđuje: "živčana plastičnost", (www. chu.rouen.fr); Institut Pasteur: tijek razvoja i plastičnostživčanog sustava (www.pasteur.fr); Centar za znanstvena istraživanja: "Integriranje i sinaptička plastičnost u vizualnom korteksu" (unic.cnrs-gif.fr); "Grupa za istraživanje plastičnosti mozga i matematičku modelizaciju" (crmmontreal.ca); "Razvoj i plastičnost živčanog sustava" (sign7.jussieu.fr); "Razvoj i plastičnost SŽS-a", diploma iz kognitivnih znanosti, Sveučilište Aix-Marseille (sciencess-cognitives.org); "Plastičnost i regulacija neurogeneze u mozgu" (Incf.cnrs-mrs.fr); "Grupa za postlezijsku plastičnost", Fakultet znanosti i tehnike Saint-Jérôme, Marseille (irme.org).

[9] To je naročito slučaj s revijom La Recherche.

[10]L'homme neuronal, op. cit., str. 337.

[11] "Kibernetika" dolazi od grčkog kubernan, upravljati. Kibernetika je znanost koja se sastoji od niza teorija koje se tiču kontrole, reguliranja i komunikacije u živom biću i stroju.

[12] Le cerveau, un inconnu, Dictionnaire encyclopédique, ur. Richard L. Gregory (The Oxford Companion to the Mind), na francuski preveo Jean Doubovetzky, Pariz: Laffont, 1993., članak "Plasticité du système nerveux central", str. 1044-1051 i 1044

[13] fr. "plastic", "plastiquage", "plastiquer", op. prev.

[14] Ovaj je opis pojednostavljena verzija neobično preciznog opisa kojeg je Marc Jeannerod iznio u Le cerveau intime, Pariz: Odile Jacob, 2002, u drugom poglavlju "Voir le cerveau fonctionner", str. 47. Treba precizirati da je akson mnogo dulji produžetak od ostalih. On je nešto poput telegrafske žice koja prenosi poruke od jednog neurona do drugog, do mišića ili do žlijezde koju opslužuje. Akson i membrana koja ga okružuje tvore živčano tkivo. Svaki neuron proizvodi električne signale koji se šire duž aksona. Prijenos signala od jednog neurona do drugog preko sinapse uglavnom se realizira pomoću kemijske supstance neuromedijatora.

[15] Le cerveau intime, op. cit., str. 63.

[16] Ibid., str. 66.

[17] L'homme neuronal, op. cit., str. 301.

[18] "Proto-sebstvo" ili "neuronsko Sebstvo": pojmovi koje koristi neurolog Antonio Damasio i na koje ćemo se vratiti u posljednjem poglavlju ove knjige.

[19] Luc Boltanski i Ève Chiapello, Le nouvel esprit du capitalisme, Pariz: NRF Gallimard "Essais", 1999, str. 227-228

[20] Daniel C: Dennett, Consciousness Explained, Boston: Brown and Company, 1991.

[21] U snažnom značenju riječi genij: invencija, davanje oblika.

[22] U francuskom jeziku glagol faire je pomoćni glagol − ovdje se misli na njegovu upotrebu u izrazima "2 et 2 font 4" (2 i 2 su 4) i na "faire du piano" (svirati klavir). Ista je stvar sa "faire son histoire" iz drugog dijela rečenice.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 13.06.2011