Plemena novog fašizma | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Plemena novog fašizma

U seriji Plemena Europe, čiji je politički podtekst po mnogočemu problematičan, spomenik na Petrovoj gori postaje igralište za sadističku imaginaciju.

Piše: Bojana Videkanić

Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna. FOTO: Kulturpunkt.hr

  • A
  • +
  • -

Prije nekih pet tjedana odlučila sam pogledati novu njemačku znanstveno-fantastičnu seriju Plemena Europe (eng. Tribes of Europa) koja se trenutno emitira na Netflixu. Kao zagriženu obožavateljicu znanstvene fantastike, posebno me zanimalo usporediti tu postapokaliptičnu sagu s iznimno kompleksnim ostvarenjima kao što je njemačka serija Dark istog autora Philipa Kocha, koja se također može pogledati na dotičnom servisu. Na moju žalost, Plemena su se pokazala kao gorko gledateljsko iskustvo i nakon samo dvije epizode odustala sam od gledanja. Iako sam zbog pandemijske suše zabavnih sadržaja bila spremna zatvoriti oči pred nespretnom pripovjednom strukturom i lošom glumom, previdjeti katastrofalni politički podtekst serije pokazalo se nemogućim zadatkom (čak i za nekoga tko je prošao najgore od onoga što nudi SF produkcija – pokušajte pogledati užasnu filmsku inačicu Battlefield Earth). 

Politička pozadina serije po mnogočemu je problematična. Upravo zbog nje primorala sam se pogledati preostale epizode, kako bih mogla napisati ovaj tekst. Jedna scena posebno se istaknula u svojoj političkoj nastranosti, pa ću započeti baš s njom. Riječ je o prizoru iz druge epizode prve (i zasad jedine) sezone koji se zbiva u sredisnjem logoru vojne diktature zvane Grimizna Republika, jedne od mnogobrojnih brutalnih frakcija (plemena) koja postoje u ovoj alternativnoj, postapokaliptičnoj Europi. Scena počinje u nepoznatom zatvorenom prostoru gdje vojnici Republike ispituju mladu Liv, jednu od troje protagonista čiju je obitelj i čitavu zajednicu pomeo masakr, te ju nakon nekoliko minuta izvode van. Kamera se polako kreće za djevojkom, prateći ju dok hoda k izlazu, nakon čega se nalazi u dvorištu punom vojske. U pozadini čujemo suvremenu francusku rap glazbu koja pojačava maskulini, mračan prizvuk prizora. Liv hoda uokolo, gledajući kako pripadnici vojske šeću, pričaju, kuhaju i rade svakodnevne poslove. Neki od njih nose crvene beretke usklađene s crvenom zastavom Republike. U tom trenutku obuzeo me osjećaj gorčine, gotovo gađenja – prepoznala sam dvorište u kojem je scena snimana.

Nije riječ o bilo kojem dvorištu, već o trgu ispred glavnog ulaza u memorijalni kompleks ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori. Kultni memorijalni kompleks dovršen 1981. godine prepoznatljiv je svima koji su živjeli na teritorijima bivše Jugoslavije, a osmislio ga je kipar Vojin Bakić u suradnji s arhitektima Berislavom Šarbetićem i Zoranom Bakićem. Kompleks se sastojao od glavne memorijalne zgrade, velikog trga, nekoliko pratećih objekata, parkirališta i niza okolnih staza. Svi su ti objekti danas su u raznim stadijima raspadanja. Iako glavna zgrada, u kojoj je bio komemoracijski centar, još uvijek stoji, njena nekadašnja sjajna oplata od nehrđajućeg čelika napola je uništena, a na mjestima gdje oplate više nema poput žive rane zjape komadi izolacije i čelične armature. Čim sam prepoznala mjesto na kojem stoje likovi ove drugorazredne postapokaliptične televizijske serije, to me saznanje pogodilo kao udar groma, bljesak prepoznavanja ili deja vu

Prije svega tridesetak godina na istom mjestu odvijao se vrlo sličan, ali stvaran prizor. Pred očima su mi prošle scene vojnika koji su, dok je Hrvatskom (i diljem bivse Jugoslavije) bjesnio rat, odjeveni u maskirnu odjeću s crnim, zelenim, plavim ili crvenim beretkama na glavi (ovisno o tome kojem su "nacionalističkom plemenu" pripadali) i noseći kalašnjikove u rukama hodali istim prostorima Petrove Gore. Na simboličkoj razini zamijetila sam neobičan preokret. Tadašnji prizori vojnika na neki su način preslikavali imaginarij američkih filmova, filmova koji su s likovima poput Ramba tijekom kasnih osamdesetih već postali dio svakodnevnog jugoslavenskog televizijskog iskustva. Mnogi mladići su tih godina odlazili u rat oponašajući vizualne karakteristike zapadnjačkih akcijskih junaka koji su obilježili njihovo odrastanje. Danas, trideset godina kasnije, skupina njemačkih filmaša na tom istom mjestu snima i pritom (možda i nesvjesno) oponaša sasvim stvarno nasilje koje se tamo odigralo. U tom trenutku hiperrealnosti vidimo kako život imitira popularnu kulturu koja imitira život

Ipak, snažno gađenje koje sam osjetila prema prizorima na Petrovoj gori nije tek reakcija na sličnosti simuliranog nasilja u znanstvenofantastičnoj seriji i stvarnog ratnog nasilja devedesetih, već i na šira politička pitanja koja ovakva reprezentacija otvara. Prije svega, mislim na besramno uzurpiranje povijesnog konteksta tog mjesta, poprišta ljudske patnje na kojem su poginuli brojni borci i borkinje protiv fašističke okupacije u Drugom svjetskom ratu. Nadalje, uz oskvrnuće spomenika od strane filmske ekipe, tu je i šire pitanje sudbine ovoga, ali i drugih spomenika koje su proteklih trideset godina uništavale hrvatska vojska, različite (srpske i hrvatske) paravojne sile ili kriminalne skupine; čemu su se na koncu namjernim zanemarivanjem spomenika na Petrovoj gori i tisuća drugih spomenika pridružile državne institucije, pogotovo Ministarstvo kulture i medija. Za spomenik na Petrovoj gori moglo bi se reći da je "sretan" jer još uvijek stoji, dok je 40 do 50 % od približno 3000 spomen-obilježja antifašističke baštine uništeno, uključujući još jednu monumentalnu skulpturu istog autora u Kamenskoj.

Zašto je kontekst spomenika u ovom slučaju toliko važan? Kao što sam već objasnila, Petrova Gora je simbol snažnog antifašističkog otpora. Ta planina bila je središnje mjesto okupljanja partizanskih jedinica iz Dalmacije, Korduna i Bosne, s velikom bolnicom i preko trideset građevina koje su pružale podršku vojnim jedinicama i civilnom stanovništvu okolnog područja. Nasiljem ispunjena SF fantazija Plemena Europe odvija se na poprištu borbe protiv fašizma u kojoj je 3200 partizana i civila izgubilo svoje živote. Za razliku od prizora iz Drugog svjetskog rata, kada su jugoslavenski partizani pružili snažan i odlučan otpor, u seriji je upadljiva upravo odsutnost antifašizma. Posve suprotno, u njoj možemo vidjeti čistu estetizaciju nasilja, estetizaciju koja ukazuje na neizbježnost fašizma. Baš kao u brojnim slučajevima postapokaliptičnih TV spektakala kao što su Igre prijestolja, 100, Igre gladi ili Živi mrtvaci, gledateljstvo svjedoči neumoljivoj "tribalizaciji" društvene sfere, u kojoj najokrutniji drže vlast, a povremeni činovi dobre volje podložni su njihovom hiru. 

Okosnicu takvih serija čini potpuni slom socijalnih i državnih struktura, a pojedinci/ke su prepušteni sami sebi. Za one koji nisu u stanju da se obrane (poput, primjerice, osoba s invaliditetom) kazna je okrutna smrt. Odnos između preživjelih potpuno je makijavelistički. On slijedi načelo preživljavanja najjačih i uprizoruje kapitalističku prevlast tržišta i pojedinačnih interesa. U viziji budućnosti fašističke Europe kakvu nude Plemena dominiraju lijepi, Übermensch sadisti koji se u kožnim kostimima bore za resurse, trguju i ubijaju robove u najokrutnijoj, najrudimentarnojoj (možda preciznije: najčišćoj) vrsti kapitalističke ekspolatacije.

Ovom stajalištu mogla  bi se suprotstaviti tvrdnja da je nasilje u seriji kritika kapitalizma, no izjave njezinog tvorca pokazuju upravo suprotno. Kada su ga u nedavnom intervjuu pitali o sličnostima između njegove serije i serija poput Igre prijestolja, Phillip Koch ustvrdio je kako Plemena nude pozitivniju viziju budućnosti. Rekao je da se serija "ne kreće u radioaktivno kontaminiranoj postapokalipsi u kojoj propast prijeti iza svakog ugla. Dapače, živimo u uzbudljivom svijetu gdje se svatko se može osoviti na vlasite noge. Nov početak za kontinent, pun nade, simbolički se odražava u njegovom imenu – Europa, ovaj put s engleskim izgovorom." Međutim, ta je nova Europa individualistička. Čak se i glavni protagonisti/kinje, povezani najbližim krvnim srodstvom, za opstanak bore pojedinačno. U toj Europi nema solidarnosti – postoje tek sporadični činovi suosjećanja ili milostinje. Baš kao neoliberalnom kapitalizmu, ni u njoj nema mjesta za zajedničko djelovanje, a prevladava gotovo pobožna odanost individualističkom idealu. Ako je pandemija koronavirusa pokazala da živimo u svijetu koji zatvara mogućnost solidarnosti ili rada na zajedničkom dobru, Plemena Europe vjerno odražavaju takav svijet.

Okidač moje zgroženosti ovom serijom bila je simbolička razina njezine reprezentacije. Vojne postrojbe igraju se rata na mjestu gdje su se jugoslavenski partizani doista borili protiv njemačkih, talijanskih, hrvatskih i srpskih fašista. Sol na ranu utrljala je činjenica da se sve to odvija u prostoru spomenika koji je namjerno uništen kako bi se uklonili svi povijesni tragovi antifašizma i socijalizma u Hrvatskoj. Ministarstvo kulture i medija dopustilo je filmašima snimanje na Petrovoj gori bez ikakvih posebnih uvjeta. 

Mjesto od iznimne povijesne i umjetničke važnosti, nasljeđe osjetljivo i nesigurno zbog godina sustavnog uništenja, nekoliko je mjeseci služilo za snimanje filmskoj ekipi kojoj je dozvoljeno penjanje spomenikom i ugrožavanje krhke strukture. Naravno, ovakvo trljanje soli na ranu nije iznimka već pravilo, čemu svjedoči i niz primjera u kojima su hrvatske državne institucije dopustile da memorijalni centar u Jasenovacu koriste kako hrvatski fašisti, tako i mutne zapadnjačke tvrtke koje prodaju modne proizvode. U oba slučaja, hrvatske institucije odlučile su jednostavno odvratiti pogled. 

Nova hrvatska država s lakoćom rasprodaje svoje kulturne i prirodne resurse, uključujući i povijesno značajna mjesta, održavajući tako razinu kulturne amnezije koja je započela s devedesetima. Kulturni zaborav u Hrvatskoj, pojačan hegemonijom Europske Unije, pokušava izgraditi novu verziju regionalne povijesti po mjeri liberalne demokracije. U tom narativu nema mjesta za antifašističku, antiimperijalističku i socijalističku povijest Jugoslavije jer ona neugodno podsjeća kapitalističku i neoliberalnu Europu da postoji alternativa viziji svijeta koju ona nudi. Nije slučajno da je ova serija snimljena u zemljama Istočne Europe (Češkoj i Hrvatskoj), s jeftinom radnom snagom i ministarstvima koja su uvijek spremna utržiti ostatke davno isčeznulog socijalizma i omogućiti da oni postanu igralište za sadističku imaginaciju. 

Zaključno, Plemena razotkrivaju sljedeće: na Petrovoj gori, mjestu jednog od najvažnijih poraza fašizma, neoliberalna vizualna imaginacija gradi novu verziju fašizma s punim blagoslovom aktualnih hrvatskih vlasti. Novi fašizam koji serija zorno predočava ogoljuje iluziju na kojoj počiva europska (i sveukupna zapadnjačka) fantazija neoliberalne demokracije, ukazujući time na direktnu vezu takve politike i fašizma. Kao što je u knjizi Šegrtov čarobnjak pokazao Ishay Landa, dvadesetostoljetni neoliberalizam značajno je pridonio razvoju fašizma, osnažujući mnoge od njegovih dalekosežnih manifestacija, a čak su najštetniji i najekstremniji aspekti fašizma povijesno nezamislivi izvan okvira liberalizma jer se radi o ideologiji koja organski proizlazi iz unutrašnje dinamike liberalnog društva i ideologije. Plemena ne predstavljaju ni kritiku sadašnjeg, ni postapokaliptičnog budućeg vremena. Potpuno suprotno, serija afirmira ono što njezin autor zove "novim početkom punim nade": nade za novi fašizam. Takav novi fašizam nije moguć bez pokušaja da se u simboličkom i materijalnom smislu porazi antifašizam. U ovom slučaju, pokušaj tog poraza odvija se na mjestu na koje je od 1941. do 1945. obilježila njegova suprotnost. Petrova gora, jugoslavenski simbol hrabrosti, solidarnosti, socijalizma i antifašizma, postala je poprište fašističke igre moći. 

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 31.05.2021

VEZANE VIJESTI

Teška vremena, prijatelju moj

Piše: Tonći Kožul

Unatoč forsiranju turobne atmosfere, Dark osvaja pomno promišljenim implikacijama putovanja kroz vrijeme, prerastajući u prekrasno kompleksnu prostorno-vremensku slagalicu.

Politike teških sjećanja

Piše: Hana Sirovica
Izlaganje Vladimira Ryzhkovskog upozorilo je na neiskorištene potencijale primjene postkolonijalne prizme na povijesno nasljeđe komunističkih režima.

Zastoj u modernizacijskim procesima

Piše: Leona Širac Jakubek

Iako jedno od vizualno najatraktivnijih TV djela, Betonski spavači nisu samo lijepa serija o lijepim kućama već se iznova pokazuju kao važan politički istup i poziv na aktivizam.