Ples s onu stranu zrcala | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Ples s onu stranu zrcala

Strahovi malih razlika naintrigantniji su upravo ondje gdje ostavljaju prostor za suptilnije pomake u percepciji, postavljajući tek za nijansu iščašena pitanja.

Piše: Ana Fazekaš

Strahovi malih razlika. FOTO: Nina Đurđević / Antisezona

  • A
  • +
  • -

    - Would you tell me, please, which way I ought to go from here? 

    - That depends a good deal on where you want to get to. 

Svaki je ulazak u izvedbeno djelo prepuštanje padu u svijet alternativnih logika i nepravilnih zrcalnih odraza. Recentna premijera Anne Javoran i Viktorije Bubalo, autorica i izvođačica plesne predstave naslovljene Strahovi malih razlika, polazi od istraživanja upravo potencijala umjetničkog rada da razlome i manipuliraju percepcijom, gradeći dijelom na temeljima ultimativne književne avanture, Alise Lewisa Carrolla. U galerijskoj bjelini antisezonske pozornice ispražnjene od stalnog postava MSU-a, koju velikim dijelom antirepertoari održavaju na životu, estetika je predstave savršeno skladno preuzela prostor. No u kontrapunktu prema onome što bi možda bilo očekivano šarenilo Wonderlanda, Strahovi su obilježeni vizualnim identitetom koji je minimalistički, retro-futuristički, na trenutke podsjećajući na kadrove glazbenog spota, osobito zahvaljujući lijepim kostimima koje potpisuje Ana Mikulić i pažljivo komponiranom soundtracku Nikole Krgoviča

    - I don't much care where… 

    - Then it doesn't matter which way you go. 

Jedno od prvih pitanja koje predstava postavlja, rastegnuto kroz značajni dio izvedbenog vremena, odnosi se na ono što najviše sabire pažnju gledatelja, perspektivnu točku koja privlači pogled. Posuđujući naopaki modus bajkovite inspiracije za predstavu, izvođačice izlaskom na pozornicu publici nude tek pogled na svoju poleđinu, i odatle kreću u fragmentirane monologe. Glasovi im se miješaju i, odvojeni od lica, od dva glasa postaju treći, a kako suptilna disonanca ipak muti dikciju i nemogućnost krpanja izgovorenog teksta čitanjem lica, govor kao da dopire do nas degeneriran prijenosom i odbijanjem zvuka. 

Pomičući se posve skladno, kao jedno blizanačko tijelo, zrcalni parnjak u srebrnastim prozirnim kostimima koji dalje umnožavaju motiv refleksije, izvođačice u igru unose i mala kvadratna zrcala, eksplicirajući motiv u još jednom sloju. Kako plesne umjetnice pažljivo manipuliraju odrazom, dobivamo prvi pogled na njihova lica, u malom okviru koji pažljivo balansiraju u šakama. U drugom se dijelu predstave uvodi razmjena kratkih pitanja i odgovora među plesačicama koje liježu na glatki muzejski pod, tražeći sklad bez pogleda u položajima i osjetima svojih tijela. Klimaks predstave donosi energičnu, iako pomalo umornu sekvencu nakon koje u sjećanju najživlje ostaje grimasa razvučenog osmijeha češirske mačke. 

Odabirom tematsko-motivskog ishodišta, kao i osnovnih izvedbenih mehanizama i koreografskih postupaka, umjetnice si nisu olakšale posao; Alisa je kanonsko djelo toliko utkano u popkulturni imaginarij da mu je apriori gotovo nemoguće pristupiti kroz prizmu koja bi mu dala svježu energiju u novoj ekstrapolaciji, a sama je Zemlja čudesa puna zamki koje su nebrojenim interpretatorima priuštile priličnih migrena. Javoran i Bubalo odlučile su se usto za izvedbu koja traži neprekinutu koncentraciju i preciznost u suigri, i njihova je napeta posvećenost izvedbi najdojmljiviji aspekt rada. Razigravajući elemente predloška koji je uvelike sklopljen od nestabilnih odnosa, način na koji odnos predstave prema predlošku i njegovim probranim dijelovima ostaje bitno nejasan ipak ne daje cjelokupnom radu ono što ambicijom zaslužuje. 

Iako je jasno da su autorice crpile iskrenu inspiraciju iz Carrollove viktorijanske bajke za djecu i odrasle, dalo bi se pretpostaviti da bi predstava mogla funkcionirati podjednako, pa možda i s većom lakoćom, rasterećena izravnih prijenosa iz književnog djela. Ponekad je sretnije da inspiracija ostane sakriveni pogon djela, kao što bi mogao biti slučaj sa Strahovima malih razlika u kojima postoji snažna autorska imaginativnost koja kao da samu sebe sputava vežući se za prenesene segmente kao pojaseve za spašavanje, umjesto da iznađe vlastita sidra. Predstava aktivira i fragmente Mikromonologa dramaturginje Petre Pleše, kao i "misli prijatelja iz inozemstva", koji su redom Dora Brkarić, Emese Hoffmann i Anđela Brnas, no taj je materijal bešavno upisan u predstavu i tek nježno izvire na površinu. 

    It seems very pretty, but it's rather hard to understand! Somehow it seems to fill my head with ideas – only I don't exactly know what they are… 

Zrcalni su odrazi uvijek ujedno opojni i nelagodni, pogled na naša izvanjštena bića koja su nam istovjetna, ali i radikalno drugačija od nas i naopaka, izvor su neiscrpne fascinacije, iako supstancijalne misli o zrcalnim uvišestručenjima najčešće prokližu po površini svoje teme. U psihoanalitičkoj perspektivi, zrcalo je konstitutivno, a prepoznavanje svoga lika u odrazu formativan je trenutak u kojem istodobno shvaćamo svoju cjelovitost, kao i granice svoga bića. No u prepoznavanje je uvijek upisana i pogreška, odraz je uvijek samo iluzija, a čak i lik koji vidimo i pamtimo nije doista onaj koji postoji u stvarnosti u kojoj same sebe nikada ne možemo vidjeti. U Strahovima malih razlika, zrcalo je magično mjesto koje privlači pažnju gledatelja, hipnotički je fiksira u maloj površini odvojenoj od širine prostora igre koji odjednom postaje maglovit. Iluzija je ovdje privlačnija od stvarnosti, no nije li uvijek? 

U odnosu na Zemlju čudesa, s onu stranu zrcala Alisa pronalazi svijet dublje tjeskobe i melankolije, paralelni univerzum želja koje se ostvaruju kako bi se razotkrile u svojoj nedostatnosti, i nepoželjnosti. Alisa odrasta, i odrastanjem se čudesnost snovite zemlje rasplinjava. Veseliji, no ne manje ambivalentni Wonderland u prijevodu gubi nešto svog višeznačja, jer osim čudesa koja svakako pripadaju geografiji Alisinih putovanja, originalni naziv krije i teško prevodivu glagolsku inačicu to wonder, koja obuhvaća značenje čuditi se, pitati i propitivati, uz slojeve autorefleksivne znatiželje, iznenađenja, i divljenja karakterističnih za djetinji pogled na svijet, toliko značajan za (post-)romantičarsku umjetničku inspiraciju. Iako se to u predstavi ne događa na očite načine, određeni naboj djetinje znatiželje i ne sasvim artikuliranog preispitivanja rezonira i u izvedbi Strahova. Zanimljiva se tenzija razvija između (auto-)infantilizacije izvođačica na sceni i ozbiljnosti vizualnog dojma, iako ostaje nedorečen način na koji umjetnice rade s tim neskladom. 

Never imagine yourself not to be otherwise than what might appear to others that what you were or might have been was not otherwise than what you had been would have appeared to them to be otherwise. 
 
Zakučasti naslov predstave sugerira da je tematski fokus istraživanja područje uniformnosti i nepodudarnosti, anksioznosti koja titra između iskustava prepoznavanja i odstupanja, sličnosti i razlika. Pitanje se sadržano u naslovnoj sintagmi odnosi dijelom na nelagodu koju podjednako intenzivno može stvoriti sklad i nesklad, približavanje istovjetnosti i udaljavanje od apsolutnog preklapanja. Neka istraživanja na područjima neuroznanosti i percepcije sugeriraju da čak i empatija koju osjećamo prema objektu s kojim dijelimo sličnost slabi ukoliko je sličnost snažno izražena, a razlika nepremostiva, dok će biti intenzivnija ako se srodnost pronalazi u širokom raskoraku. Freudov koncept narcizma malih razlika zahvaća upravo tu tjeskobu nepotpunih refleksija i sitnih raskoraka koja lako eskalira u destruktivnost i agresiju. Istodobno nam iskustvo bivanja dijelom društvenog sustava neminovno potvrđuje našu potrebu da se uklopimo, da savladamo potrebna ponašanja i naučimo lekcije koje će nam dopustiti da ne iskačemo iz stroja. 
 
Naša je percepcija također uvelike određena time da se oko nas ipak neprestano događaju male razlike. Količina podražaja koji su nam osjetilno dostupni daleko je veća od one koju doista osviješteno procesuiramo, većinu nam se vremena percepcija oslanja na sjećanje, i tek će nas pomak u okolini prenuti iz budnog sna. A kada je riječ o umjetnosti, osobito žive izvedbe, igra usmjeravanja, preusmjeravanja, raspršivanja i sabiranja pažnje u samom je središtu interesa. Estetski, Strahovi kao izvedbeni rad djeluju zaokruženo, završeno, ispolirano čak i do suviše visokog sjaja, no čini se da ispod površine ostaje još mnogo prostora da se s materijalom dalje radi, da se promišljanje postavljenih propozicija produbljuje i precizira. Predstava je naintrigantnija upravo ondje gdje ostavlja prostor za suptilnije pomake u percepciji i perspektivi, postavljajući uvijek iznova tek za nijansu iščašena pitanja. Stoga daljnji umjetnički rast i razvoj Viktorije Bubalo i Anne Javoran, kao i čitavog autorskog tima predstave, svakako vrijedi budno pratiti. 

 

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 06.04.2022

VEZANE VIJESTI

O dodirima, osjećajima i utvarama

Piše: Una Bauer

Zagrljaje čine mali događaji koji računaju na gledateljsku svjesnost, rastvarajući prostor za promišljanje o afektivnom prostoru i snazi izvedbenih umjetnosti.

Pazi da te (ne) vide!

Piše: Ana Fazekaš

Predstava Nevidljivi (ples) gradi se u igri, oslanjajući se na mladenačku energiju i humor plesačica koje se vidno zabavljaju, kao i na nenametljivu ljepotu urbanog pejzaža.

Estetsko discipliniranje disonance

Piše: Ana Fazekaš

1.disonantni komad za kameru i tijelo posvećeno je istraživanje križanja plesa i filma koje bi se u svojim nastavcima moglo profilirati u karakterističan autorski izričaj.