Plesno-laboratorijska dijagnostika apsurda | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Plesno-laboratorijska dijagnostika apsurda

Melodrama je kritički, (auto)ironičan i ciničan, gotovo protestni antispektakl koji odražava i projektni kapitalizam – pokretnu traku na kojoj umjetnici opstaju ili nestaju.

Piše: Sendi Bakotić

FOTO: Karlo Čargonja

  • A
  • +
  • -

"Danas nitko ne može u granicama razuma sumnjati u postojanje i moć spektakla", piše Guy Debord u nešto kasnijem komentaru svom Društvu spektakla iz 1967. godine, djelu koje je već tada točno dalo dijagnozu društvu, ali i anticipiralo njegovu današnju akumuliranu i akceleriranu inačicu na steroidima. Da je suvremeno društvo društvo spektakla podređeno zahtjevima konzumerizma i kapitala, ne moramo posebno argumentirati. "O onome što postoji, nema potrebe govoriti", ironično citira Debord u svojoj knjizi, dok Ivana Kalc u najnovijem solu inspiriranom upravo ovim autorom neće iskoristiti niti jedne riječi, a reći će sve, ili što već "sve" može biti u fragmentiranoj disperziji postmodernih realnosti.

U atriju Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku prije početka predstave dobivamo ulaznicu, ali je ne trebamo platiti. Na ulaznici se pak nalazi dizajnirani barkod s nazivom Melodrama i logom Kabineta suvremenog plesa, umjetničke organizacije čija je Ivana Kalc voditeljica i koja potpisuje produkciju. Pogled mi pada na programski list koji nastavlja ovu minucioznu stilsku dosljednost, gdje je fotografije Karla Čargonje dizajner More idea pretvorio u iscjepkanu ličnost izvođačice i autorice koja proviruje iz barkoda. Ovaj sugestivan, duhovit i estetski dojmljiv vizualni identitet nastavit će se i u scenskom ostvarenju, a dok hodam prema ulazu u dvoranu ne mogu se ne pitati: što to nismo kupili?

Melodrama, dizajn

Ulazimo u veliku dvoranu HKD-a, koja je obično rezervirana za gostujuće hitoidne predstave koje je mogu popuniti, dok smo lokalna ostvarenja navikli gledati na maloj sceni. Osim što je velika scena odgovarajući izbor zbog vizure predstave, odgovarajuć je i taj megalomanski kontekstualni okvir za (anti)spektakl koji ima uslijediti. Osljepljujući reflektori upereni su u publiku koja je i stvarnost, i ogledalo stvarnosti, i ogledalo scenskom ogledalu stvarnosti. Promišljena i efektna rasvjeta Ivana Bauka potom otkriva, ističe i dodatno skulpturira pomalo mitsku, bezličnu figuru izvođačice u centralnoj poziciji scenske moći. Od sportske casual odjeće i obuće, fokus mami njena perika koja, umjesto zmijama Gorgone Meduze na koju podsjeća, opčinjava isječcima iz novina od kojih je sačinjena. Puna nam je glava informacija, poluinformacija, dezinformacija, informacija kojih se jedva sjećamo iz click-baitova i koje su se pomiješale s nekoliko drugih najava tijekom skrolanja, vijesti i lažnih vijesti, znanja koje to nije i znanja koje nam ne treba. Simbolička materijalizacija ovog fenomena u obliku perike dosjetka je koja nas zabavlja svojom istinitošću te postavlja (auto)ironičan ton predstave koja slijedi.

Nakon što stupi na traku za trčanje, svoj podij, pijedestal i modnu pistu, uspostavlja se izvedbeni kȏd predstave u kojoj na pola sata izvođačica postaje i božanstvo i rob, apstrahirana junakinja našeg doba. Napeta elektronička glazba Josipa Maršića uspostavlja ritam transformacijama zamamne figure na sve bržoj traci za trčanje. Kalc drži pažnju nepretencioznom, čistom izvođačkom pojavom i minimalističkim transformacijama gesta, neprekidno držeći balans u sve zahtjevnijoj brzini kretanja. Slobodne ruke i držanje tijela tako postaju prostor za igru, koji se izmjenjuje zavidnom spretnošću i unutrašnjom logikom pokreta, žonglirajući pritom raznim značenjima, odnosno označiteljima koji se nude publici na interpretaciju. Od početne slike nesigurnog izloška koji se vrpolji na svom podiju, figura ipak prihvaća zakonitosti situacije u kojoj se našla, u trkačkim tenisicama, spremna za (preživjeti) utrku. Oscilacije od potpunog predavanja reprezentaciji koju utjelovljuje u određenom trenutku, do gotovo privatne svjesnosti o realnosti izvođačkih okolnosti, stvaraju napeti okvir u kojem pratimo androginu figuru u borbi i slavljenju svijeta iz kojeg ne može izići.

Obojena svjetla i dim naznačuju početak "spektakla" gdje figura širi ruke i postaje božanstvo, pa prekida iluziju da bi već u sljedećem trenutku opet postala sigurna, simbolična, reprezentativna. Postaje frajer ili frajerica u teretani, zatim koketira s plesom izoliranim disco pokretima, ironizirajući kakvi sve moramo biti kako bismo zadovoljili ovodobne normalizirane rituale; što znači biti "seksi", biti muško, biti žensko. Glazba postaje klupska, a figura sfinga, kraljica koja šalje poljubac nama obožavateljima, diva koja vogua na partyju života, koja odmjerenim pokretima daje do znanja koliko je kul. Na trenutke iz nje izbija dosada i iritacija hodanjem unedogled, što kao kontrapunkt rezonira s publikom u obliku komičnog olakšanja. Nismo li svi već umorni?  

Neumorni glazbeni beat dalje postavlja pravila svijeta koji je steže i figura počinje uživati, samoprezentirajući I can do it filozofiju, slaveći sebe naspram drugih. Pokreti postaju brehtijanski društveni gestus dok emotivno neutralna izvođačka figura pleše prstima oblikujući lajkove, pokazujući srednji prst, boksačku spremnost, ali i letargičnu isusovsku predaju. Postaje karizmatični vođa i vrhunski partijaner dok se nabrijana glazba stalno mijenja, a opet ostaje ista, pružajući podlogu za vojničko koračanje, aluzije na Hitlera, partizane, samoubojstvo, ubojstvo publike… U spektaklu ništa nije sveto i ništa nije isključeno iz spektakla, sve je prostor za igru, prodaju, lajk. Ruke koje oblikuju deb isto tako oblikuju i srce, podsjećajući na moment otuđenja tehnologiziranih izljeva osjećaja, primjerice, kada šaljemo emotikon bez da smo u fizičkom svijetu promijenili izraz lica. Ruke izvođačice najednom se nađu iznad glave i figura postane spremna za predaju, ali poput pravog zarobljenika mora nastaviti trčati. Stroboskopsko osvjetljenje ilustrira vrhunac trka i efekti na trenutak podivljaju najavljujući kraj izvedbe, ali ne i kraj (naše) utrke.


Izvođačica ne smije izgubiti korak (s vremenom) jer samo krivi centimetar, obzirom na brzinu pokretne trake, može za nju biti koban. Ova performativna okolnost možda je nehotična posljedica simboličkog odabira glavne scenografije, ali stvara dodatnu napetost i osjećaj nemoći kod podlijeganja izvanjskim pravilima. Kalc je svojim tjelesnim rascjepkanim isječcima realnosti i samospektakliziranjem uhvatila srž našeg društva jedne dimenzije, stravu otuđenih aktivnosti koje je kapitalističko tržište pripremilo za nas i naš istovremeni užitak u njima. Ima nešto dijabolički privlačno u predodređenosti naših želja koje odmah možemo konzumirati, na načine koji su svima poznati i koji će od svih biti prihvaćeni, dok su sve strategije otpora većinom već ukomponirane u strukturu koju možemo kupiti. Kalc trči mijenjajući oblike, postajući pred nama živi beskrajni skrol u kojem se prepoznajemo, u prividnom kretanju naprijed.

Melodrama je kritički, (auto)ironičan i ciničan, gotovo protestni antispektakl. Spektakl bi podrazumijevao veliku scensku raskoš koja opčinjava gomilom efekata, dok Melodrama, osim funkcionalnih svjetlosnih efekata i povremenog korištenja dim mašine, fokus nedvojbeno stavlja na pokret i pojavu izvođačice kao glavne nositeljice značenja. Sam naziv je također ironično preuveličan, označavajući najprihvatljiviji žanr u društvu spektakla. Prenaglašena emotivnost, ekspresivnost i patetičnost melodrame, koja danas najuspješniji život vodi u televizijskim serijama, u ovom komadu reducirani su na hladnu, plesno-laboratorijsku dijagnostiku apsurdnog vremena u kojem živimo. 


Ivana Kalc jedna je od najdosljednijih, najustrajnijih akterki na riječkoj nezavisnoj plesno-izvedbenoj sceni, za koju se bori i koju osnažuje, bilo putem vlastitih projekata i pedagoškog rada, festivala Periskop koji organizira ili uključenošću u zagovaranje nezavisnih umjetnika i organizacija u riječkim institucijama, poput HKD-a na Sušaku. Bira vrsne lokalne suradnike i redovito stvara estetski dosljedne, konceptualno opravdane i izvedbeno autentične produkcije, i jasno je da bi mogla i puno više kada bi za to imala izraženiju operativnu i financijsku podršku. Iako se radi o razmjerno sposobnoj producentici koja je ovaj projekt stvarala kao gostujuća umjetnica u DANCE HUB rezidenciji u francuskom Montpellieru (zajedno s glazbenikom Josipom Maršićem), Melodrama zbog svog polusatnog trajanja, usprkos besprijekornoj zaokruženosti, podsjeća na rezidencijalnu skicu cjelovečernje predstave koja nije imala dovoljno lokalne podrške kako bi se mogla dalje razvijati. Projektni kapitalizam traka je na kojoj naši umjetnici opstaju ili nestaju. Osim što operiraju u izrazito nezahvalnim i nesigurnim okvirima današnjih kulturnih politika, činjenica da nezavisni umjetnici ne mogu raditi spektakle, čak i kad bi htjeli, dobra je vijest koja nerijetko inspirira osvježavajuće iskrene autorske izričaje. 

Melodrama se otima novčanoj valorizaciji umjetničkog rada, jer umjesto prodaje ulaznica sakupljaju se donacije prema mogućnostima gledatelja. Ova dobrodošla gesta otvorenosti i solidarnosti čita se i kao principijelni protest zahtjevima tržišta. Ova Melodrama neće nam izazvati jake osjećaje i odvesti nas u spektakularni svijet zaborava, ali će svakako izazvati identifikaciju, onaj smiješak u kutu usana, onaj tihi lol koji odaje da smo prepoznali sve. Čak i ako ćemo nastaviti istim životom (jer traka ne prestaje, a silaženje nije opcija), poželjet ćemo se odmoriti od slika, privida i samoreprezentacija, i naći toplinu u iskrenim, nježnim prisutnostima. Ovaj minimalistički solo, u kojem čovjekova borba sa spektaklom postaje ono što je melodramatično, pružit će nam užitak u ljepoti i besmislu, uz zdravu dozu samoironije koja, ako ne prijeđe u cinizam, može biti spasonosna. 

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 29.09.2021

VEZANE VIJESTI

Moje školovane noge

Piše: Maša Borović

Od prve scene pa do svake sljedeće priče koju Silvia Marchig pripovijeda, predstava Sol ispunjena je iznimnom privrženosti i posvećenosti plesu.

Slobodni jezik bastardizirane kulture

Piše: Sendi Bakotić

Predstava BSTRD Katerine Andreou plesno je istraživanje intimnog, stvaralačkog, idejnog i političkog odnosa koji autorica gaji prema prema house kulturi i zajednici.

Festival kao oblik podrške sceni

Razgovarala: Hana Sirovica
Ususret četvrtom izdanju Periskopa, riječkog festivala suvremenog plesa i novog cirkusa, razgovaramo s njegovim umjetničkim direktoricama Nives Soldičić i Ivanom Kalc.