Pluralnost tekstura i varijanti | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Pluralnost tekstura i varijanti

Jedan od najzanimljivijih aspekata Kreidlera je njegov postav sastavljen od analognih instrumenata s elementima klasičnog rock postava koji se stapaju s elektronikom.

Piše: Nina Čalopek

Već na samom početku predstojeće sezone, kao i mnogo puta do sada, Multimedijalni institut je konceptom, ali i kvalitetom programa ponovno podigao ljestvicu izvrsnosti. Tamo gdje bi mnogi zadovoljno stali, programi Multimedijalnog instituta s potpisom tek počinju zakretati prema punom luku cjelovitosti perspektive i konteksta određenog sadržaja kojeg nastoje prikazati. Stoga je i manja retrospektiva filmova Heinza Emigholza, već sama po sebi dostatan kulturni događaj, za njih bila ujedno i dobar povod da kao dodatak programu pozovu jedan od najvažnijih bandova elektroničke glazbene scene - Kreidler. Vrijedi se prisjetiti da su u proteklih petnaestak godina, a što je istaknuto i u samoj najavi događaja, Zagreb obišli svi Kreidlerovi važniji muzički suputnici (To Rococo Rot, Mouse on Mars, Tarwater, Chicks on Speeds i dr), stoga je trebalo samo strpljivo pričekati da i oni dođu na red. I dok je renomirani njemački redatelj s četrdesetogodišnjom filmsko-eksperimentatorskom praksom, kroz dva dana predstavljen s 300 minuta iz izbora njegovih centralnih filmova, Kreidler je za elementima zagrebačkog koncerta posegnuo u četiri najrecentnija albuma – Tank i Mars Chronicles iz 2011, Den iz 2012 te ABC objavljen ove godine. Upravo je posljednja dva obilježila i kreativna suradnja s Emigholzom koji ih je popratio filmovima, između ostalog i filmom 2+2=22 (The Alphabet) koji se bavi Kreidlerovim snimanjem najnovijeg albuma ABC u gruzijskoj prijestolnici Tbilisiju. Stoga je ono što smo u zagrebačkom kazalištu &TD unutar nedugih sat vremena mogli čuti tek vrlo uzak presjek djelovanja te trenutno stanje ovog kreativnog kolektiva, koji je kroz dva desetljeća postojanja prošao brojne zvukovne transformacije uvijek žonglirajući na žici avangardizma i popularnog. Ta multiproduktivnost vidljiva je i po broju objavljenih ploča. Od postkrautrockerskog albuma prvijenca Riva iz 1994, kada je band i osnovan, do danas objavljeno ih je čak 24. 

Tradicija njemačke elektroničke glazbe iznimno je jaka, dobro utemeljena i u kratkoj povijesti tzv. Nove glazbe relativno duga. Pojam se pojavio oko 1950. u vezi s kelnskim Studiom za elektroničku glazbu (Herbert Eimert, Karlheinz Stockhausen i dr), a tek Tečajevima za novu glazbu u Darmstadtu, koji su na nju pokazali i ukazali, ona se sve više širi i popularizira, gotovo sve do Kraftwerka i njihovih fuzija sintetiziranih melodija i strogih elektronskih ritmova. Posvećenost samom mediju elektronike, ali istovremeno i opća ideja eksperimentiranja s manje poznatim koncepcijama i instrumentima upravo su najsnažnije nasljeđe mnogih kasnijih izdanaka, koji poput Krautrocka stoga sasvim prirodno i slobodno posežu za psihodelijom, slobodnim formama jazza ili zvuku rock gitare. Tu negdje, točnije 1994, baš u meki elektroničke glazbene scene Düsseldorfu, nastao je i Kreidler. 

Svakako jedan od najzanimljivijih aspekata ovoga benda njegov je postav sastavljen od analognih instrumenata s elementima klasičnog rock postava (gitara/bas gitara i bubnjan) koji se stapaju s elektronikom (sintetizator i sampler). Razmeđe prirode (kvalitete) zvukovlja upravo je i element prepoznavanja, ali i glavni efekt kojim ciljaju na naše sviđanje. Nastaje njima specifičan, vrlo sočan, kontinuiranim ritmom nabijen i otežan elektronski zvuk kojeg ćemo prepoznati kao tipičan Kreidler. Prije svega intenzivan i atraktivan, ovaj bend teško je slušati sjedeći. Njihova mehanika repetitivnosti i rockerski groove do kraja koncerta natjerali su pola dvorane na noge. Rad s ritmom se nastavlja i kroz precizno rastavljanje i kombiniranje slojeva, pogotovo u dionici Thomasa Kleina na bubnju koji u maniri jazz perkusioniste svojom energijom i inovativnošću doprinosi toplini, humanosti zvuka u cjelini, bez obzira na intenzitet, snagu i beskompromisnost s kojom nastupa prema vlastitom instrumentu, a kojega nimalo ne štedi. Iako se vrlo dobro ravna s pulsom ritam-mašine, ta povremena raštrkanost i netočnost, samo dodaje na vrijednosti i šarmu ovoga banda. S druge strane Alex Paulick na gitari, odnosno bas gitari fino se stapa s elektroničkim zvukovljem te nastaloj teksturi dodaje toplinu u kolorističkom spektru Kreidlera. Andreas Reihse na sintetizatoru i računalu, te Detlef Weinrich na sempleru stvaraju strukture koje se sastoje od mikrotekstura, repetitivnog ritma te ponekad i jednostavnih melodija. Preklapanje i igra njihovih glazbenih ideja, istodobno odvijanje struktura različitih svojstava i njihovo prožimanje, dovode do momenta na kojem prestaje prepoznavanje različitih slojeva, pri čemu se mijenjaju horizontalni i vertikalni odnosi gustoće. No, iako su pojedinačno stimulativne i međusobno dobro balansirane, glazbene ideje realizirane u zvuku cjeline ipak ponekad ostavljaju dojam statičnosti te mogu dovesti slušatelja do zamora. U istraživanju mogućnosti određene zvučne slike ili ritamskog impulsa, podvrgavajući ih opsežnim mogućnostima obrade, razrade i sinteze zvuka, čini mi se da Kreidler ipak nije uspio postići skladan omjer u formi koja ostaje stroga i premalo narativna. Upravo kao da im nedostaje onaj talent za formu, s njezinom razradom i vrhuncem koji prirodno proizlaze iz samog sadržaja, odnosno potencijala korištenog materijala. S druge im pak strane nimalo ne nedostaje inventivnosti kojom taj glazbeni materijal dovode do maksimuma u svoj njegovoj pluralnosti tekstura i varijanti. 

Osim što drže jednu od vodećih pozicija na području istraživanja granica između žanrova te noviteta u zvuku, Kreidler nerijetko staje uz kulturno-umjetnički aktivizam, posežući za programatskim te za srodnim i manje srodnim disciplinama poput poezije, filma ili čak javne polemike. Ipak, koketiranje s programatskim nije se moglo detektirati na zagrebačkom koncertu, a njihova glazba usprkos zvučnim ekstremima i tehničko-idejnim eksperimentima prije svega ostaje jednostavna za slušanje i pristupačna. Četiri člana Kreidlera nastupila su potpuno posvećeni ulozi performera, a njihova glazba pozivala je jedino na pokret i zabavu. 

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 08.10.2014