Početak novog istraživanja | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Početak novog istraživanja

Multimedijalni umjetnik Ivan Marušić Klif u siječnju je u zagrebačkoj Galeriji događanja otvorio sasvim drugačiju izložbu u odnosu na svoju dosadašnju umjetničku praksu.

Piše: Marija Borovičkić

FOTO: Galerija događanja

Prepoznatljiv po složenim ambijentalnim i interaktivnim robotičkim, kinetičkim, svjetlosnim i video instalacijama, Ivan Marušić Klif povremeno se bavi i performansom, istraživanjem i produkcijom različitih aspekata zvuka – od glazbe do šumova, kao i tonskom produkcijom i snimanjem, kompozicijom, a povremeno i scenografijom.

Nedavno otvorena izložba Portreti predstavlja 21 originalnu fotografiju i udovoljava tradicionalnim izlagačkim normama kroz nekoliko, za Klifov rad, neuobičajenih elementa. Među njima su: jasna materijalna forma eksponata (i originala), koja u standardnom Klifovom opusu često izmiče, pretače se iz medija u medij, nestalna je, neuhvatljiva i slučajna; referencijalnost prizora i odabir klasičnog motiva – portreta, u ovome slučaju rastrzanog i apstrahiranog do ruba neprepoznatljivosti prikazanog lica; jednostavnost i "čistoća" postava koji pravilnim dimenzijama i rasterom od tri reda po sedam portreta ispunjava tek jedan zid male bijele galerije i nema jasnu poveznicu s prijašnjim prostorno sveobuhvatnim, "ekspandiranim", ambijentalnim ili site-specific radovima.

Motiv na fotografijama čine umjetnikovi prijatelji i kolege i, kao što je spomenuto, svaka od njih neponovljiv je fotografski original izrađen tehnikom camere obscure – direktnog osvjetljavanja slike na foto-papiru. No ne tehničkim posredstvom fotoaparata, već osciloskopa – elektroničkog uređaja za grafičko bilježenje i prikazivanje pokreta i frekvencija, čime Klif ostaje dosljedan svom "rukopisu" i svojoj strasti za eksperimentiranjem s analognom tehnologijom iz 1960-ih i 1970-ih godina.  

Razradom vlastitog softvera i referiranjem na Rutt/Etra video sintesajzer, analogni uređaj s početka 1970-tih, umjetnik je kreirao matricu prema kojoj osciloskop "čita" i "ispisuje" zadani objekt – lice u pokretu ili gestu, pretvarajući ga u dinamizirane razlomljene linije i površine raznih tonaliteta sive boje. Posebnu estetiku i vizualni efekt čini svojevrsna autorska kombinacija umjetničkog dvojca – čovjeka i stroja. Biološkog ljudskog mozga, ruke ili oka i sofisticiranog tehničkog sklopa. Proces je sljedeći: osciloskop se postavlja u kutiju, ispred nje se montira leća i slika projicira na zid. Ako se na mjesto projekcije stavi foto-papir, osvjetljava se fotografija. S obzirom da za "reagiranje" papira uslijed osvjetljavanja treba svega nekoliko sekundi, razne frekvencije titraja slike na osciloskopu stvaraju nježni sivi gradijent na njegovoj površini.

Poput ostalih Klifovih radova, opisani Portreti nastali su na tragu eksperimentalne, kinetičke, kompjuterske i programirane umjetnosti Novih tendencija, ali i slavnog utemeljitelja video arta - Nam June Paika. Paik je 1960-ih i 1970-ih godina eksperimentirao s Paik-Abe video sintesajzerom koji je generirao hibridne slike te koristio bezbrojne varijacije prostornih gomilanja starih analognih televizora s istim, sličnim ili različitim video prikazima. Za razliku od Paikove jasne kompozicijske uvjetovanosti i (post)skulpturalne forme razmještanja objekata, Klifovi televizori i monitori tek su integralni dio vrlo složene ambijentalne instalacije u kojoj se prizor s ekrana transponira i multiplicira na okolnim zidovima i površinama (primjer je izložba inside/out u Galeriji PM iz 2005. godine). 

Izložba Portreti zadržava umjetnikovu dosljednost svom prepoznatljivom senzibilitetu, točnije sklonost produkciji perceptivno nestalne i neuhvatljive forme koja se u ovom slučaju iznimno zaustavlja na zabilježenom "vibrirajućem" prizoru, ograničava rubom papira i ne izlazi dalje iz okvira. 

Opisujući motive za ovakav pomalo paradoksalan moment u kojem "izlazi" iz uobičajenih okvira upravo poštujući formalni okvir i ostajući unutar njega, umjetnik nam je rekao: "Već dulje vrijeme tražim način da svoje medijske radove povežem s nekim klasičnim, dvodimenzionalnim medijem. U startu odbijam mogućnost da jednostavno fotografiram ekran ili projekciju - to me nikako ne zadovoljava, ne osjećam neku stvarnu vezu u tom prijenosu (…) Budući da u zadnjih par godina radim sa osciloskopima, zaintrigirala me činjenica da je prikaz na osciloskopu u svojoj prirodi pokretna grafika - točka putuje ekranom i ostavlja trag. Radi se o čistoj, neprekinutoj liniji. Tražio sam način da što direktnije prenesem sam pokret te točke na 'papir' (…) Kao i uvijek kad otkrijem neki novi način izražavanja, stvar se razvija kroz nekoliko izložbi. Već sad znam da imam još puno materijala za eksperiment i istraživanje - radovi pokazani na izložbi nikako ne pokazuju sve što ova tehnika pruža. Ovo mi je jedan novi teren, i mislim da sam ovime tek zagrebao površinu".

Motiv ljudskog lica i portreta s jedne je strane nov u umjetnikovom opusu i odabran je iz praktičnog razloga – zbog dobre prepoznatljivosti motiva unatoč dosta grubom prikazu i niskoj rezoluciji osciloskopa. S druge je pak strane već viđen u njegovim prijašnjim radovima kroz brojne povremene, slučajne i tehnološki posredovane projekcije posjetitelja (primjerice na izložbi iz 2001. godine u Klovićevim dvorima). 

Uz korektan postav i produkciju radova, nepretencioznost umjetnikove geste pojednostavljivanja i "tradicionaliziranja" svojih složenih multimedijalnih intervencija, ova izložba ostavlja skroman dojam, a motiv kompjuterizirane neizvjesnosti iscrtavanja forme ljudskog lica pomalo je nejasan ili nedorečen. Ovom dojmu zasigurno doprinose ugrađena očekivanja i prijašnja iskustva "uranjanja" u velike i složene instalacije ovoj sjajnog umjetnika i utoliko se kritika koja upućuje prigovor jednostavnosti i skromnosti može smatrati nepravednom. Zanimljiv moment koji je zasigurno nenamjerno otvoren ovom izložbom čini niz pitanja koja se odnose na iščitavanje rada autora kojeg već poznajemo i na njih je teško dati jednoznačan odgovor. 

Primjerice, kako pomiriti i tumačiti odstupanja u umjetničkim, produkcijskim i konceptualnim standardima? Kako analitički diferencirati između produkcijske neujednačenosti i valorizirati radove ne ograničavajući se referencama na prijašnje radove i je li potonje uopće potrebno i poželjno? Je li povremeno odstupanje od uobičajenih kvalitativnih i kvantitativnih standarda degradacija, korak unazad, još jedan eksperiment ili nešto četvrto?

Možda je gledanje na ovu izložbu najpravednije kroz paralelno poznavanje i uvažavanje umjetnikove analitičnosti, istraživačke motivacije i pasionirane predanosti eksperimentiranju tehnologijom i medijima. Utoliko Portrete možemo shvatiti kao svojevrsnu najavu, početnu fazu nečega što tek slijedi, prema autorovim riječima - "početak novog istraživanja".

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 13.02.2015