Podizanje taloga podsvjesnog | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Podizanje taloga podsvjesnog

Animirani filmovi Hane Tintor, Sare Bernat i Sare Tomas prikazani na Animafestu na različite načine pristupaju vizualizaciji emotivne prtljage unutar kratkog metra.

Piše: Marija Krstanović

More misli (2021), Hana Tintor

  • A
  • +
  • -

Zamisli da barataš medijem koji ti omogućuje da, ako ti se prohtije, čitav univerzum pretumbaš iz temelja. Kao apsolutni kreator imaš monopol nad svakim njegovim atomom pa samim time ništa nije slučajno ili sporedno; sve je arificijelni znak stvoren da bi nešto značio. Zahvaljujući svojim brojnim tehnološko-kreativnim mogućnostima, animirani film provocira upravo takve igrarije imaginacije u kojima se čak i prostori apstraktnog, neuhvatljivog ili tek naslućenog nastoje obuhvatiti kakvim vizualnim rješenjem. Stoga, u pomalo impresionističkom duhu, animaciju se može odrediti kao materijalizirani beskraj mašte. 

Na ovogodišnjem Animafestu, sukladno njegovoj pedesetoj obljetnici, posjetiteljima se nudila svojevrsna best of kolecija takvih ostvarenja. To će reći da su uz klasične natjecateljske programe uključeni bili i oni retrospektivni – selekcija filmova kojima je u prijašnjim godinama dodijeljena Nagrada publike te ponajbolje rukotvorine domaće radinosti, one Zagrebačke škole crtanog filma, čije Animafest i jeste čedo. S obzirom na to da su dosezi Škole već naveliko opjevani, a period u njenom djelovanju koji neki kritičari nazivaju zlatnim dobom (hrvatske animacije uopće) točno je 60 godina iza nas, primamljivim se čini ispitati kako se tim istim alatom koristi aktualna domaća produkcija, napose autori mlađe generacije čija artistička ambicija nerijetko rezultira formalno i tematski neočekivanijim oblicima. Među selektiranima su se tako pronašle tri mlade autorice koje su sugestivnu narav crtanofilmskog jezika, svaka na svoj način, odlučile upotrijebiti za odmak od objektivne realnosti prema vizualizaciji emotivne prtljage unutar kratkog metra. 

Afirmirana ilustratorica Hana Tintor predstavila se svojim redateljskim debijem More misli iz 2021. godine. Insinuirajući da je primarni modus operandi psihe udah između dvaju zapljuskujućih valova, svoj film ciklički uokviruje upravo scenama do samih rubova preplavljenim morem, a između njih smješta narativ jutarnje rutine jedne žene u borbi za zrakom, za slobodom od sebe same. Ovakav štimung anticipiran je već prvom sekvencom – na zvučnom planu sukobljavaju se šum mora kao odraz dubina podsvijesti i piskutanje budilice kao nagovještaj da je vrijeme da se s njom i suoči, dok na onom vizualnom trag za daljnje čitanje nude mokre stope što ih za sobom ostavlja žena netom ustala iz kreveta, ali očito još uvijek natopljena sinoćnjim košmarima. Ostatak filma odvija se na znanom mjestu introspekcije gdje se susreću unutarnje i izvanjske bujice – logično, pod tušem. 

Fluidne, silne, preplavljujuće, katkad van kontrole – uistinu, analogija između misaone i morske struje nije odveć inovativna. Reciklažu već recikliranog Tintor uspijeva zaobići sebi svojstvenim stilom profiliranim još u vrijeme kada vlastite ilustracije nije oživljavala pokretom. Reduciran, pomalo robustan linijski zapis, lišen svake pretenzije za detaljiziranjem, ostavlja tako dojam nečega što dolazi "iz želuca", iz mjesta univerzalne, opće prepoznatljive, ali teško artikulirane emocije. Hvatajući se u koštac s njezinom materijalizacijom, autorica poseže za figurativnim pristupom koji postepeno zadobiva razmjere alegorijskog. Nakon što se protagonistkinja suoči sa svojim odrazom u ogledalu (primarnom alatu za stjecanje samosvijesti), ono krene zrcaliti njenu nutrinu, nemogućnost govora i plavu kožu – otprilike fizionomiju utopljenog i nadvladanog, polumrtvog tijela. Misli su more, more ima ruke koje ju u sinergiji s crnom aveti guše, gušenje je mračni vrtlog što usisava svaku pastelnu nijansu i trzaj prema površini. Nesvjesno uz pomoć nijansi, polutonova i mutnih obrisa dinamičnog volumena polagano zadobiva vlastitu svijest. Na ovaj način, pripisujući mislima ulogu zasebnog karaktera koji izmiče svom stvaratelju, unutarnja realnost postavljena je na istu narativnu razinu kao izvanjska, čime je omogućeno njihovo direktno sukobljavanje u simultano opipljivom i iluzornom svijetu. 

Traženje kuta za predočenje unutarnjeg nemira zaintrigiralo je i filmašicu Saru Bernat. Ona se u Animafestovom katalogu predstavlja tek činjenicom da je magistra animacije, a svoj film Kralj Fjord! (2021.) šturim opisom: "Smrt spašava maloga kralja u čudnovatom svijetu." Ipak, nakon što se nekoliko puta odgleda to niti četverominutno ostvarenje (jer njegova dinamika tako i zahtijeva), taj svijet nudi itekako kompleksno razrađen simbolički sustav koji, ovaj put u potpunosti na alegorijskoj razini, komunicira proces unifikacije razdvojenih polova psihe. Mentalni sklop razdijeljen je na tri aktera od kojih svaki predstavlja različite impulse uma, zasebne karaktere jedne cjeline. Kralj Fjord suicidalan je vladar ničega u svom velebnom dvorcu od kartonske kutije, Smrt zbunjena mjesečeva marioneta koja besciljno baulja, a Mjesec utjelovljenje racija. On preuzima ulogu sveznajućeg, ali nijemog naratora koji uporabom više sile nelogične kretnje likova usmjerava sve dok se oni konačno ne susretnu u istom prostoru, odnosno kadru. Po dramaturškom principu spasa u zadnjem času, Smrt tada zagrljajem spašava kralja koji je digao ruku na sebe, nakon čega ju, kao znak proživljenog, Mjesec isplače u zvijezdu i smjesti na noćno nebo zajedno s ostalim bolnim iskustvima. 

Autoričino suvereno razumijevanje medija ovdje se ogleda ponajprije u iznalaženju ravnoteže između vlastitog izražaja i onoga koji je jasan okolini. Naime, kako bi ovakav složen bajkovito-metaforički jezik bio što pitkiji, stilizacija likova i pozadine svedena je na jednostavniji geometrijski dizajn obogaćen uporabom komplementarnih boja. Time je također potencijal animacije uspješno usmjeren u razvijanje oniričkog svijeta koji je morfološki neovisan, a ikonografski superioran iskustvenoj stvarnosti. Međutim, čak i takav tabor fantastike izgleda nije imun na prodor ovozemaljske asocijacije – valove. Pojavljujući se kao pozadinski lajtmotiv svaki od njih ima svoju ekspresiju, svaki se kreće na svoj način, postavlja kompozicije i dirigira atmosferom (da ne kažem – postaje lik za sebe). Ono što film ističe među ostalima pak je zanimljiva uporaba glazbe: faze slijede energičan ritam ruskog psihodeličkog surf-rock benda The Vivisectors, čime se razigrava u svojoj srži mučan sadržaj i olakšava njegova recepcija.

Premda se poetički račvaju, prethodna dva filma potječu iz istog izvorišta – računalno generirane 2D-animacije s ciljem apstrahiranja vanfilmske stvarnosti. Dijametralno suprotno tome, u pretežito igranoj formi i s tendencijom što realističnijeg, svoj izričaj potražila je Sara Tomas. U filmu, koji je i na Animafestovim stranicama neodlučan je li Diptih ili Potraga (2021.), ona kontemplira emocionalne oscilacije izazivane (naizgled samo?) kreativnim procesom. Naime, dok mlada slikarica Ema (Ema Šunde) paralizirano stoji pred čistim platnom, strah od prvog poteza kistom može se čitati i van datih joj slikarskih okvira, k široj tjeskobi početaka uopće. Oni zahtijevaju odluke, odluka nosi rizik pogreške, a pogreška nekad umije ostati u formi mrlje. 

Kako bi prikazala taj sukob emotivnog aparata i njemu često neodgovarajuće izvanjske posture, Tomas koristi rotoskopiju, tehniku kojom iscrtava prethodno snimljen glumičin lik, ne bi li dobila što precizniju repliku mimike, ekspresije i pokreta. Osim stilistički, ovaj postupak je i dramaturški opravdan. Baratajući s dvije Eme, onom igranom i njezinom animiranom dvojnicom, autorici je omogućeno da njezina emotivna previranja prikaže kroz prizmu onoga oku vidljivog i nevidljivog. Te dvije sfere u vječitoj su distorziji, pri čemu je manifestna, jasno, uvijek jednostavnija, praznija, krnja verzija latentne. Isti razdor dodatno je naglašen ritmičnom smjenom idiličnih kadrova maksimirske šume i onih iz ateljea gdje Ema, kako se po izboru palete doima, slika upravo šumske prostore. Koji je značaj naslikanog do kraja ostaje nerazjašnjeno i kao takvo dobro funkcionira u djelu jer konačni produkt svakako nije nastala slika, već nastali osjećaji, na tragu Wildeove misli kako je "svaki portret koji je slikan s osjećajem, slika samog umjetnika, a ne njegova modela". Potezi kista potezi su nesigurnosti, frustracije, inspiracije i sreće. Zatvaranje ovog emotivnog ciklusa popraćeno je pritom sekvencom za koju scenarij kao da je zvučao otprilike ovako: ptice pjevaju, pod suncem se ljeska lišće, pod lišćem nenamrštena Ema trči u slow motionu. Započeta stereotipna šablona zaokružena je kratkom retrospekcijom i, najzad, završnom scenom – značajno dugim kadrom zadovoljnog lica u detalju. Povremenim uklapanjem narativa u ovakve klišeizirane postupke, kao i zanemarivanjem kapaciteta animacije u izričitu korist onih igranih, naslućeni refleksivni potencijal djela pomalo je izgubio na težini, dok se orkestracija dvaju medija spotakla o sebe samu.

Ugurati unutarnji svijet u parametre postojećeg filmskog vokabulara često je unaprijed izgubljena bitka. Shodno tome, najupadljivija autorska odluka za sva tri filma odsustvo je govorene naracije. Šum mora, psihodelički rock, cvrkut ptica, a dopušten je i poneki uzdah – sve je dobro dok ljudi ne govore. Dižući ruke od verbalnog, nije primjetna tendencija autorica da se emocije racionaliziraju ili odgonetnu niti da narativ dovedu do kakvog zaključka; emocije se prije svega nastoje dočarati i posredovati vizualno-perceptivno uvjetovanim parametrima, a narativ želi prodrmati univerzalno mjesto (su)osjećanja i podignuti taloge podsvjesnog. Kao takav, on ponajprije ima funkciju mosta između stvarnosti i iluzije, sagrađenog od simboličkog jezika, snolikog nadrealističnog ugođaja i napose prikaza emocije kao entiteta raslojenog na više autonomnih fragmenata. 

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 21.06.2022

VEZANE VIJESTI

Odgoj, škola i anime

Piše: Dinko Kreho
Upravo zbog specifičnog konteksta u kojem nastaje anime je u stanju radikalnije problematizirati školu nego što su to u stanju učiniti bliži nam pripovjedni oblici.

Jazz, Martine, jazz!

Piše: Dinko Štimac

U Slučajnoj raskoši prozirnog vodenog rebusa čitava riznica filmske i književne znanstvene fantastike postaje jezik koji upućuje na radikalnu promjenu gledišta.

Animirani film kao afirmacija života

Razgovarao: Silvestar Mileta

S autoricom animiranih filmova Petrom Zlonogom razgovarali smo o tradiciji i novom valu hrvatske animacije, afirmativnom pristupu umjetnosti te mogućnostima ženskog pogleda na film.