Podrhtavanja ispod identitetskih razvalina | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Podrhtavanja ispod identitetskih razvalina

Ne gledaj mi u pijat Hane Jušić je anti-razglednica: urbanistički kaos i derutna socijalistička arhitektura šibenskih zapećaka, komarci, krvavi ulošci i pelene za odrasle.

Piše: Viktor Zahtila

Slogan turističke zajednice – "Hrvatska, puna života" – mora da ostavlja gorak okus u ustima dalmatinske sirotinje koja je na dijeti vlastite bijede, frustracije i autodestrukcije potpuno oguglala na jadranske ljepote kojima je okružena. Ako im već dišpet nije pometen zajedno s industrijom, dokrajčen je masovnim gonjenjem njene populacije u tor turističkog sektora, gdje su osuđeni na potplaćene uslužne djelatnosti i ušićarenje mrvica s lukrativne turističke torte namijenjene masivnim hotelskim konzorcijima. Od dalmatinskog identiteta ostala je samo blijeda karikatura, uporabne vrijednosti samo još za šund serije poput Stipe u gostima.

Srećom, dvije od tri naše najperspektivnije filmske autorice - Sonju Tarokić i Hanu Jušić - ne zanimaju pitanja identiteta nego podrhtavanja ispod identitetskih razvalina. Na prvu, film Hane Jušić Ne gledaj mi u pijat djeluje kao dugometražni remake kratkog filma Tlo pod nogama Sonje Tarokić. Oba djela tematiziraju porodične posljedice pada patrijarha: u filmu Sonje Tarokić patrijarh se uvali u financijske probleme i od vrlo muške sramote pretvori se u dijete, a u Pijatu patrijarh doživi kap i pretvori se u biljku. Oba filma smještaju svoju dramu u socijalističke kvartove dalmatinskih gradova, metaforički kapitalizirajući na derutnim i pohabanim građevinama koje trunu pored rajske ljepote turističke Hrvatske. Oba filma su zatomljena naturalističkim dijalozima pasivno-agresivnih i introvertiranih likova koji bezuspješno navigiraju uzburkanim vodama međusobne netrpeljivosti, a ta drama se odvija u klaustrofobiji skučenih stanova i manjka osobnog prostora. U oba filma, nakon pada patrijarha, žene moraju preuzeti obitelj na svoju grbaču: u Tlu je to majka, a u Pijatu – kćerka. Jedina točka gdje se ova dva filma narativno razilaze je to što je u Tlu majka primorana nositi štafetu slomljenog očinskog autoriteta, dok sin internalizira njegov pad; u Pijatu ga internalizira kćer, dok oko prava na štafetu izbije pravi mali obiteljski rat.

Oba filma djeluju kao denuncijacija višemilijunskog spota "Oda radosti" o ljepotama Hrvatske, bar onih kadrova u kojima je Dalmacija pretvorena u kičastu razglednicu. Film Hane Jušić je anti-razglednica u svakom pogledu: urbanistički kaos i derutna socijalistička arhitektura šibenskih zapećaka, isprane boje, noge smrdljive od kvasine, komarci, krvavi ulošci i pelene za odrasle, krupni kadrovi pohanog mesa i pocrvenjela koža natrackana glazurom kantarionovog ulja. To je habitus protagonistice Marijane (Mia Petričević), introvertirane 24-godišnje Šibenčanke koja pati od nagnječenja psihe uzrokovanog manjkom osobnog prostora. Ključ za odgonetavanje filma nalazi se u plakatu, na kojem su članovi porodice stisnuti kao sardine u konzervi, a njega replicira i jedna od prvih scena u kojoj se Marijana ne može ni popišati u miru bez da joj mati ne pokuša provaliti unutra, auto-refleksivno ju nazivajući divljakom.

Marijanina familija piramida je sitnih tirana, na čijem je ona dnu. Na vrhu je, naravno, pater familias Lazo (Zlatko Burić) – tipični agresivni ćaća koji verbalni delikt svoje kćerke kažnjava tako što je kuhinjskom krpom demonstrativno tri puta mlatne po glavi, kako bi ju naučio da muči. Marijanin brat Zoran (Nikša Butijer) dijete je u tijelu maljavog tridesetineštogodišnjaka, žrtva roditeljskog tetošenja kojeg je status muškog djeteta nepovratno pretvorio u nesposobnog polu-imbecila i zgubidana te koji, kad ne sanja mačiće s iskopanim očima, iskorištava status obiteljskog miljenika kako se ne bi morao odvojiti od sise. Marijanina majka Vera (Arijana Čulina) jedna je od onih egzistencijalno poraženih dalmatinskih supruga koje je patrijarhalno-stockholmski sindrom pretvorio u puki atribut muškarca, Njegovu produženu ruku u kuhinji bez ikakve slobodne volje. Vera je toliko urasla u svoje obrambene mehanizme da je postala nerazlučiva od njih, otprilike u mjeri u kojoj je Darth Vader nerazlučiv od svojih kibernetičkih implantata. Ne mogu zamisliti nikoga tko bi zašao na mračnu stranu Dalmacije toliko briljantno i duboko kao Arijana Čulina, ogoljena do preplanulih staračkih pjega koje se naziru kao masne mrlje na površini brudeta gorčine, dvoličnosti i zajedljivosti u kojem se safta njena crna duša. Osim kremšnita i autonomije vlastite kćerke, Vera toliko jede scene da film klone svaki puta kada ona nije na ekranu.

Ne mogu dovoljno naglasiti koliko su obiteljske scene gorko smiješne, a svaka baza je bolja od svega čega se Ante Tomić ikada dosjetio, i to zbog toga što, za razliku od njega, Jušić poštuje vjekovječni princip humora koji grize: it's funny because it's true. Marijanina obitelj smiješna je zato što je pokvarena do kosti i zato što, Bogu hvala, redateljica nije tankoćutni humanist koji svoje likove spašava jeftinom katarzom u trećem činu kako bi sačuvao nadu u ljudsku vrstu. Za neke možda i ima nade, ali Marijaninu obitelj čeka samo zajednička grobnica.

Pijat bi bio divna crna komedija: scena u kojoj Zoran pokuša impresionirati lokalne klince tako što ih dovodi u turistički obilazak ukomiranog Laze, koji u svojoj smrdljivoj, podbuhloj nemoći djeluje kao karikaturalna istina patrijarhalnog autoriteta, na žalost, nikad ne ode dovoljno daleko. Humor je u konačnici potkopan pretencioznom serioznošću protagonistice čija se introvertiranost tretira kao karakterna dubina. Svaki puta kad se Marijana otisne dalje od svog doma – film pada. Ona je najmanje zanimljiv lik ne samo zato što je gotovo potpuno lišena afekata, nego zato što je bolno prosječna. Pri tome, bol njenog prosjeka nikada u potpunosti ne osjetimo, jer su na mjestu afekata samo hladnokrvni dramaturški označitelji. Na primjer, Marijana svoju novostečenu nezavisnost od oca izražava tako što si prvi puta kupi sendvič, iznenađena što prilozi dolaze besplatno. Takva bi nam rješenja trebala ilustrirati temeljitost njene izolacije, ali pošto Marijana nije Natascha Kampusch, njeni potezi ispadaju antipatično skromni, bez obzira na jamice u obrazima Mije Petričević. 

Nakon što ćaća doživi moždani udar, Marijana definitivno odluči uzeti kitu u svoje ruke, pa uskoči u auto s par lokalnih galeba koji ju potom grupno pojebu na plaži, onako trapavo dalmatinski. Potpuno je jasno da se Marijana jebe iz nužde, zato što to naprosto mora, a možda i kako bi istražila svoju suverenost, a ne zato što u tome pronalazi neki pretjerani erotski užitak. Na tom tragu, započeo sam razgovor o filmu s jednom gospođom koja je priznala da ju je seks scena dirnula jer, kako mi je objasnila, poznaje gomilu mladih radnih ljudi koje toliko crpi nihilistička kolotečina moderne bijede da nemaju luksuz da izađu van bez da se kresnu. Seks je za njih ispušni ventil, a pritisak seksualne deprivacije toliki je da će ili svršit ili sviknut. Ili kako je to Jarvis Cocker poručio uobraženim buržujima u legendarnoj pjesmi Common People: You'll never fail like common people / You'll never watch your life slide out of view / And dance and drink and screw / Because there's nothing else to do.

Odgovorio sam da je to interesantna asocijacija, ali gdje toga ima u filmu? Nigdje. Marijanina seksualnost samo je još jedan od narativnih rukavaca koji završe u plićaku. Njena seksualna etika je: tko prvi, njegova djevojka, pa se uskoro zbari i s nekim sredovječnim birtijskim olupinama. Međutim, ta nonšalantna degradacija nije autonoman čin koji je zanimljiv sam po sebi već je registriran samo kao signal njenih daddy issues: u prvoj sljedećoj sceni ona se vrati kući i sjedne na krevet pored posrnulog oca. Time je redateljica fino zavezala njene psihičke pertle, ali nusprodukt ove fiksacije na dramaturšku uzročno-posljedičnost psihološka je banalnost i površnost, dok seksualne scene iz režijskog nehaja počinju bazditi po moraliziranju.

Ispraznost protagonistice neuspješno se pokušava maskirati mistifikacijom njenog unutarnjeg svijeta kroz stravično prenaglašen soundtrack koji funkcionira kao emotivna onomatopeja. Redateljica kao da je svjesna da je Marijanin afektivni raspon sveden na jedan ton, pa odlučuje kompenzirati sitnim "atmosferskim" scenama u kojima ona baulja Šibenikom i valjda proživljava nešto, a koje služe kao interpunkcije između dužih sekvenci. Pri kraju filma, u nedostatku mašte kako da izrazi svoje konfliktne emocije i napušenu smušenost, Marijana hopsa po štandovima ispražnjene pijace, dok u soundtracku fijuču nekakvi bizarni i bombastični elektronički semplovi, koji kao da su ispali iz zvučne kulise Flash Gordona. Iako te scene služe kreiranju atmosfere, moram priznati da u njima nisam doživio ni "š" od Šibenika. Bez obzira na to što je snimateljica Jana Plećaš usmjerila kameru u dijelove grada toliko ružne da Šibenik djeluje kao pandemonij bez građevinske dozvole, to urbanističko ruglo me ostavilo hladnim, jer je prikazano kroz bezlične 'objektivne' totale u kojima nema nikakve filmske magije. Koliko bi scena na praznoj pijaci bila efektivnija da je kamera uz Marijanu, ili tik iza nje, i da vidimo ono što ona vidi, a umjesto izlišnog soundtracka sumorna tišina usnulog grada! Više (crne) magije – dok poput kakvog tromog primata vapi da mu se donese sladoled – ima u Zoranovom jezivo tupom pogledu nego u svim tim "atmosferskim" scenama.

Nadalje, film obiluje kadrovima u kojima je Marijana stjerana na njihov rub ili kut. Međutim, to nas samo tjera da impotentno intelektualiziramo i spekuliramo oko riječi "rub" i "kut" – na rubu, margina društva, stjerana u kut – nego što taj oblik kadriranja postiže ikakvu emotivnu rezonancu. A stvar potpuno pada u vodu – bukvalno i metaforički – u zadnjoj sceni u kojoj Marijana sjedi na rubu bazena (i kadra), dok se u pozadini, van fokusa, njen otac na bolesničkim štakama prikrada poput utvare koja će Marijanom zauvijek upravljati iz zaleđa, i to bez potrebe za kontrolom nad svojim motoričkim funkcijama. Marijana skoči u bazen i vješto roni okolo pretilih tjelesa, sve dok ju obitelj potpuno ne zakloni. Preočita simbolika ove scene je: ako hoćeš preživjeti u klaustrofobičnoj dalmatinskoj baruštini – trebaš znati vješto plivati. Ili, jadna Marijana, obitelj će ju uvijek zaklanjati. U oba slučaja njena sudbina ostavlja me ravnodušnim, jer teško je biti empatičan prema liku koji je s tako malo otpora prepustio da ga odnese plima. 

Trenutak koji bi trebao predstavljati emotivni klimaks realiziran je krajnje štreberski. Nakon što Marijana skoro pobjegne od kuće i otisne se za Zagreb, na kraju se ipak slomi i odluči pobjeći iz busa. Spoznajući da ipak ne može napustiti svoju familiju, ukipi se nasred magistrale i zaplače u krupnom planu. Time se Pijat u svom razrješenju svrstava u tradiciju američkog indie filma, koji toliko voli emotivne katarze koje se izražavaju suzama, zagrljajima i vrištanjem, u pravilu na nekoj pustopoljini, kanjonu ili praznoj cesti. Iako ovdje nije riječ o katarzi nego o kapitulaciji, razlog zbog kojeg me njene suze ne diraju je taj što je čitava scena predstavlja ono što se u psihoanalizi zove acting out, koncept nastao iz opservacije male djece koja reagiraju na vlastitu nemoć i frustraciju tako što izvode predstavu, bilo za prisutne roditelje, ili za roditelje u svojoj glavi. Marijana nikada nije imala snage da pobjegne od svoje familije, njen odlazak puki je teatar nemoći, kao i svaki drugi čin prkosa ili vlastite degradacije. Sve što Marijana napravi ne vodi nigdje osim natrag od kamo je i krenula. Sjebana obitelj, potplaćen posao, beskrvan seks, usran mali grad: bezizlaznost njene situacije dočarana je gotovo dokumentaristički, svaki aspekt jednog prosječnog života u Šibeniku zorno je prikazan, ali problem je u tome što Marijana niti u jednom trenutku ne postane ništa više od (nus)produkta svoje okoline. Tragično je kad te okolina slomi, ali da bi te uopće mogla slomiti – za početak trebaš imati kičmu. Stoga, u filmu nema nikakve tragike. To ne znači da nije legitimno snimati film o slabim likovima koji kapituliraju svom okruženju, ali nihilizam takvog ishoda trebamo osjetiti kao udarac u stomak. Poput benevolentne majke koju protagonistica nikada nije imala, redateljica je zakrilila Marijanu od najgorih posljedica njene slabosti.

Dok obiteljska dinamika čini možda najbolji hrvatski film ikad, scene Marijaninog samootkrivenja i pseudo-bunta registriraju se kao trećerazredne psihološke ili sociološke atrakcije od kojih je svaka sljedeća manje zanimljiva zbog površnosti s kojom je prezentirana. Vratimo se na trenutak na scenu grupnog seksa, koja naprosto nije dovoljno impresivna, i to u preciznom smislu te riječi: ona ne ostavlja nikakav utisak - niti na Marijanu, niti na njene jebače, niti na mene kao gledatelja. Efekt njenog čina nije nimalo visceralan, niti nam otkriva išta bitno o Marijani, osim da nema druge: on služi isključivo kontekstualizaciji šibenskih muškaraca koji su just another brick in the wall Marijaninog pounutrenog kazamata. Diskretan i oprezan način na koji je scena snimljena, s puno sjena, nevidljivih facijalnih ekspresija, malo priče, ništa šumova, ničeg ružnog ili lijepog, toplog ili hladnog, gnjecavog ili krutog, simptom je šire režijske, pa čak i snimateljske manjkavosti. Upravo zbog diskretno-faktičnog prikaza događaja koji bi trebali odražavati više od puke informacije o tome kako je život u Šibeniku jadan i težak, film ostaje na razini nemotiviranog sociološkog obilaska dalmatinskog čemera, s Marijanom kao turističkim vodičem. Na žalost, i anti-razglednica je i dalje razglednica.

Mnogi ljudi s kojima sam polemizirao smatraju da je film uspio kao citat stvarnosti, a visok nivo polemike i iznenađujuća strast s kojim se ljudi u nju upuštaju svjedoči o njegovom neprocjenjivom značaju za hrvatsku filmsku umjetnost. S tim se mogu složiti, uz dodatak da za mene citiranje stvarnosti umjetnički nije dovoljno ambiciozno. Kao protuprimjer ponudio bi gorespomenuti film Tlo pod nogama. Osim što završi u sličnoj dramaturškoj slijepoj ulici, film Sonje Tarokić režijski je daleko ambiciozniji, te uspješno emulira Roberta Altmana i njegova stilska rješenja: zoomove, dijalošku kakofoniju, mozaičnu naraciju. Upravom iz te stilizacije izlazi onaj je ne sais quoi koji Pijatu kronično nedostaje. Estetski daleko najuspješniji citat hrvatske stvarnosti je kratki film Nikice Zdunić Generacija 0, koji je fotografski toliko vješto ulovio distopijski brutalizam Novog Zagreba i u njega vizualno impregnirao besciljne mlade zagrebačke hahare da po estetskom dometu parira Barry Lyndonu, barem u tome kako je Stanley Kubrick prokazao svoje protagoniste kao efekt hipernormiranog aristokratskog društva 18. stoljeća tako što ih je pretvorio arhitekturalni ornament mizanscene. Ne spominjem ove tri žene bez razloga: one ne samo da su svojim radovima ubrizgale suvremenost i originalnost u našu ozloglašeno bezličnu filmsku produkciju, već budućnost hrvatskog filma čine uzbudljivom. Istraživanje razvalina hrvatskog patrijarhata; ženska seksualnost u ćorsokaku obitelji, malograđanštine i besparice; površine zagrebačkih mladića u odnosu s arhitekturom koja ih okružuje – pa koji frajer bi se toga dosjetio? 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 01.12.2016

VEZANE VIJESTI

Karikature poput nas

Piše: Viktor Zahtila
Iz okvira liberalne građanštine - 'dobrog ukusa' koji sprečava grotesku ali i sputava scenarij u prikazu rugla svojih likova - može se deducirati sve dobro i loše u "Ustavu RH" Rajka Grlića.

Kako smo se digitalizirali

Piše: Iva Rosandić
Dok pojedinačne inicijative ukazuju na neiskorištene potencijale, konkretan razvoj audiovizualnog područja moguć je samo dubokim zahvatima uz koordinaciju paralelnih sustava.

O Gazdi i kako se do njega došlo

Piše: Ana Orsag
U vrijeme kada je Agrokorova moć na vrhuncu, dok se novinarstvo kao profesija degradira, u filmu o tabuima najveći je tabu što će se dogoditi ako se to klijentelističko carstvo sruši.