Podrum na pozornici | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Podrum na pozornici

Predstava Morane Novosel "Pred mirovinom" jest logičan potez, prirodni korak i očekivana repertoarna stavka, koja pogađa u bit današnjice dok igra na aktualnost do kostimografskih sitnica.

Piše: Igor Ružić

Da nije sasvim pogrešno, bilo bi sasvim točno reći kako je veliki Umberto umro u pravi čas. Ne zbog sebe, nego zbog nas, i to ne nas kao svijeta koji se velikanima nedovoljno klanja, ili nas malih koji ostajemo čitati kad stignemo ili imamo koncentracije, nego nas kao onog dijela svijeta što se zove Republika Hrvatska. Čak i ako je moguće da se uskoro tako neće zvati. 

Umberto Eco umro je, a stanje u ovom dijelu svijeta takvo je da su se mnogi s njegovom smrću sjetili ne velike literature ili ključne znanosti, nego teksta slavnog koliko i jednostavnog: Eseja o vječnom fašizmu. Autobiografski intoniran, pisan iz vizure treće dobi koja se sjeća svojih ranih godina razumijevanja svijeta, tekst je podsjetnik na to u kakvom je svijetu živio prije kraja Drugog svjetskog rata, koliko ga je sputavao i koliko mu je ograničavao vidike. Do nestanka fašizma, onog talijanskog, mali je Umberto, iako po vlastitom priznanju pametno dijete, znao samo dvodimenzionalnu sliku zbilje, nacrtanu jednostavnim političkim sustavom u kojem postoji jedna partija, jedan narod i jedna, neupitna i apsolutna, ljubav prema jednako neupitnima i apsolutnima vođi i domovini. Esej je ujedno i kataloški prikaz temeljnih načela i simptoma takvog sustava, i poziv na oprez pri njihovom prepoznavanju u sadašnjosti ili prošlosti. Ecov esej odzvanja onima koji ga žele i mogu čuti, danas i ovdje. Među njima su bez iznimke i oni koji misle da je moralno posrnuće možda pokoje ekstrameritalno uzbuđenje, svjesno izbjegavanje istine, namjerni odlazak na zahod u trenutku kad se popijeno treba i platiti ili pokoji dan bez posjete baki u staračkom domu, ali ne i režim koji je sustavno ubijao u desecima i stotinama tisuća. Ljudi! Takvih danas u Hrvatskoj, ili u Republici Hrvatskoj dok se još tako zove, ima dovoljno da shvate Ecovu analizu ali i da, na svoju žalost i žalost mnogih oko njih koji o svemu tome nemaju ili ne žele imati pojma, listu simptoma obilježe s previše pluseva. 

Talijanski pisac i znanstvenik nije, naravno, ni prvi ni posljednji koji je na takav način ispisao priručnik za čitanje zbilje i njezinih pogubnih tendencija. Jedan od onih koji su sustavno radili na tome je i austrijski književnik Thomas Bernhard, čiji je komad Pred mirovinom u Hrvatskom narodnom kazalištu u Rijeci potpisala redateljica Morana Novosel. Bernhard je domaćem kazalištu relativno dobro poznat, mora se priznati da ga se nešto ipak igralo: David Mouchtar Samorai u Dramskom kazalištu Gavella 2003. postavio Trg heroja, dok su Anica Tomić i Jelena Kovačić u produkciji organizacija KUFER i Metar60 u Teatru &TD po motivima kratkih priča iz Bernhardove zbirke Imitator glasova stvorile malu i značajnu predstavu Imitatori glasova. Samorai se nije više vratio u hrvatsko kazalište, a ni taj svojevrsni piščev testament nije pretjerano odjeknuo, ali je zato ova druga predstava s pravom skrenula pogled na jedan od najintrigantnijih autorskih, redateljsko-dramaturških, dueta u suvremenom hrvatskom kazalištu. Domaća se kultura, osim tim nevelikim brojem predstava, može pohvaliti i edicijom Izabrana djela Thomasa Bernharda u izdanju zagrebačkog Meandra, a koja odrađuje ono što pozornice možda nisu ni mogle obraditi. Malo je, ali je i dovoljno, jer s vremena na vrijeme treba se sjetiti i velikana namjerno prešućenih i zaboravljenih, pogotovo onih koji su takvi namjerno, čak i vlastitom željom, a ne samo logičnom posljedicom svoga djelovanja. 

Iako je primarno bio izrazito kritičan prema svojoj domovini, do razine alergijske reakcije s obje strane, Bernhard nije lak autor lepršavih komada ili proze ni kad ga se postavlja ili čita u ostatku svijeta, pogotovo onom ostatku koji, željeno ili ne, dijeli nasljeđe njegovog gnijezda koje je tako uspješno prljao. Njegova kritika uskogrudnosti, kampanilizma, nacionalizma i šovinizma, zatucanosti i tradicionalnosti nije nipošto svediva samo na sintagmu o Austriji kao ne prvoj okupiranoj žrtvi nego prvom savezniku nacističke Njemačke, jer on o srcu takozvane Mitteleurope piše iz vizure šire od jednog svjetskog rata i njegovih posljedica. Iako o jednom ratu i njegovim posljedicama piše najviše, i to se citira – najčešće. I reakcije su bile odgovarajuće, Claus Peymann je njegove drame postavljao, prosvjedi su se množili, kao i pokušaji zabrane, novine su imale o čemu pisati, a publika zbog čega ići ili ne ići u kazalište. Ponekad je to s kazalištem tako da mu "cijenu" podižu jednako i oni koji ga redovno posjećuju i oni kojima je potpuna nepoznanica, u ambijentalnom, strukturnom ili poetičkom smislu. S Bernhardom je završilo tako da je zabranio svako posthumno izvođenje i tiskanje svojih komada u Austriji, iako se s time, kao i s nekim drugim samozabranama i samozaboravima u povijesti književnosti, dogodilo suprotno. Danas je ipak slavljen kao jedan od najznačajnijih austrijskih književnika prošlog stoljeća, kojeg je smrt omela da Nobela uzme umjesto, po mnogočemu slične, Elfriede Jelinek

Postavljati takvog autora danas sasvim je programiran potez riječkog HNK. Uprava tog kazališta ionako već dugo, i dugo prije svojih institucionalnih dana, radi na "prljanju svoga gnijezda" upravo bernhardovski doslovno, neuvijeno i uspješno. Pred mirovinom jest logičan potez, prirodni korak i očekivana repertoarna stavka, koja pogađa u bit današnjice dok igra na aktualnost do kostimografskih sitnica, dok one ideološke smatra samodostatnima. Taj tekst iz 1979. je, kao i cijeli njegov opus, Bernhardova reakcija na svoju sredinu, na onaj zavičaj koji ne zaboravlja i ne želi zaboraviti svoje zablude već ih potiskuje dok ponovno i tada, "treba" se nadati, zauvijek, ne dođe vrijeme zdravih ljudi i zdravih ideja. "Većina misli kao mi i smije to samo potajice, makar tvrde suprotno. Sve su to nacionalsocijalisti, pa to vidiš na svakom koraku ali oni to ne priznaju. Ja ne poznajem nikoga tko ne misli kao mi... To je zapravo strašno... što svijetu ne pokazujemo tko smo...", govori, u specifičnoj kombinaciji stiha i dramske rečenice, sestra neosuđenog zamjenika zapovjednika koncentracijskog logora, a danas predsjednika lokalnog suda koji se sprema za časnu mirovinu, na poseban obiteljski dan. Mala i "sretna", ujedno i tako miteleuropski ili možda tek austrijski incestuozna zajednica, gaji sasvim poseban ritual: svakog 7. listopada familija Höller (prevedivo, asocijativno i tendenciozno, kao Paklensky): sudac Rudolf i njegove sestre Vera i Clara, s manje ili više pojedinačnog entuzijazma slavi rođendan Heinricha Himmlera. Rudolf pritom ponosno nosi (u točnom, ali ipak iznenađujućem prijevodu Seada Muhamedagića iz spomenute Meandarove edicije) esesovačku uniformu, vjerna sestra Vera i pritom je krajnje uslužna, dok treća, otpadna i retorički pobunjena Clara (imena nipošto nisu slučajna!), ima nešto jasniji pogled na cijelu ceremoniju pa joj u tom somnambulnom maskenbalu ponekad pripadne tek logoraška košulja. 

Izvijena perspektiva skrivene strasti, tajnih povijesti i obiteljske priče nalik je nekom drugom žanru, ili žanrovima, čiji se tragovi otkrivaju kroz gotovo nefunkcionalno duge monologe koji samo glume replike u većini ovog teksta. Uvučen, čitatelj ili gledatelj, koji je ionako većinom slušatelj, najprije posloži karakteristične motive, od rituala u podrumu, što je asocijacija na austrijske specijalnosti puno prije medijskog odjeka Fritzla ili sličnih, do neuspješne denacifikacije, desetogodišnjeg skrivanja i kasnije sudačke karijere, preko obiteljske žrtve savezničkog bombardiranja u vidu Clarinog invaliditeta... Kroz preduge replike koje otkrivaju i skrivaju, točnije: toliko otkrivaju da se čini kao da skrivaju, izgovara se obiteljska povijest, ali i povijest šire zajednice, koja šuti s naporom jer više ne zna niti je ikada zapravo znala zašto bi trebala šutjeti. Jer ionako, kako tvrdi Vera, svi misle isto, osim onih nekoliko koje upravo zato ne treba uzimati ozbiljno, niti s njima računati, sutra ili u nešto daljoj budućnosti, kad pozornica za ritual više ne bude podrum. 

Mrkli mrak koji Bernhard slika, zbog spektakularnosti uniforme i incestuoznog odnosa, može se samo na prvi pogled činiti nastavkom kritike koja se kičem služila kako bi naci-kič objasnila i obezglavila ga njegovim vlastitim sredstvima. No, uniforma i divljenje njoj u sebi i sebi u njoj, što uspješno igra Dean Krivačić kao Rudolf, manji je problem, kao i njegova fascinacija Himmlerom koji ga je spasio lažnom propusnicom, a puno veći je tipični obrat sustava u kojem ljubav i vjernost stvaraju tradiciju, a tradicija sustav apsolutnih istina koji se ritualno obnavlja. Zato je od Rudolfa, koji jest bio čuvar u koncentracijskom logoru, važniji i "glavniji" lik Vera, u izvedbi izvrsne Olivere Baljak, koja daje naznaku da donekle razumije da nešto s njezinim odanostima i praksama baš i nije potpuno u redu,  čak i u smislu klasičnog morala a onda i društvenih normi, ali pristaje na svoje uloge jer je na njih odavno pristala. Autorova metaforika obiteljskog odnosa kao društvenog pritom je prilično jasna: zločinac zakriven sestrinskom ljubavi ostaje vjeran i sebi i sestri, dok ona treća, istodobno i otpadnica i reprezentativna žrtva, ostaje nominalni razlog statusa quo. Bernhard tako slika cijelu Austriju sedamdesetih, prešućene povijesti i neizgovorene sadašnjosti, gdje se svi međusobno drže u zavjetu šutnje i/li stanju nemoći. No, izvorni tekst naznačuje da podjela uloga i nije tako jednostavna, a predstava to izvedbeno naglašava činjenicom da Aleksandra Stojaković kao Clara s vremena na vrijeme ustaje iz kolica, čak i vrlo fizički protestira u austrijskom/bernhardovskom podrumu naguranom na pozornicu Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku, ali ipak ostaje igračka u rukama svojih najbližih, pristajući, kroz suze, na obnavljanje igre subordinacije i međusobne familijarne mržnje.

Redateljica je - začuđujuće s obzirom da se široj kazališnoj javnosti vrlo uspješno predstavila autorskim naslovom Logično mjesto za susret - ovaj komad postavila u potpunosti slijedeći realističke principe napisanog, ali s dosta kraćenja kako bi mala forma ostala malom i u trajanju. Pritom je, nažalost, poništila potencijal mazohističkog solilokvija kao specifičnog Bernhardovog instrumenta prisile kako glumca tako i gledatelja. Kao u glazbenoj partituri s usponima i zapletima, tako je i u Bernhardovoj dramaturgiji dužina nužna, a monotonija - paradoksalno, ali stilistički vrlo točno - potrebna kako bi se prenijela us(pos)tavljenost pozicije protagonista, ritualna napetost bivanja i istodobna jalovost svakog pokušaja iskoraka ili razrješenja. Bernhard govorenjem svojih likova piše desetljeća povijesti pristanka na ideološku strukturu koja veže i kad je navodno zabranjena, te  pokazuje koliko je mreža potiskivanja i kolaboracije gusta čak i kad nadilazi obiteljske okvire, ili kad (više) ne mora ostajati u podrumu. Ta se potka u riječkoj predstavi gubi u scenskoj dinamici, koju je lako opravdati željom da se "papirnatom" Bernhardu doda malo izvedbenog mesa, ali učinak je suprotan jer kao da priziva zaključak da je sve o čemu govori, unatoč rečenom, ipak prolazno. Nažalost, i domaća stvarnost potvrđuje da nije, i da sve što se kod Bernharda čita kao posljedica koja ne želi proći, a kod Eca kao recept za čitanje i Bernharda i današnjih zbilja s obje strane Atlantika, ali i s obje strane svih ovdašnjih rijeka koje razdvajaju koliko i spajaju, nije slučajno i nije prolazno. Zato je dobro da je ovaj Bernhardov podrum na pozornici, jer ionako previše podzemlja izlazi na nju. Ne, naravno, samo u kazalištu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 09.03.2016

VEZANE VIJESTI

Žena ili je pasivna ili ne postoji

Piše: Petar Dukić
Autorice izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti arhivski dio posla odradile su besprijekorno, ali su u potpunosti pasivizirale i svele na romantičarsku ženskost život i rad Marije Novaković.

Glas za budućnost

Piše: Iva Rosandić

U Saulovom sinu Lászla Nemesa opća su mjesta stradanja potisnuta pred iskustvom čovjeka koji u dehumaniziranom svijetu nastoji ostvariti privid ljudskosti.

Obilježiti žrtve, osuditi zločine

Razgovarala: Matija Mrakovčić
O alternativnom natječaju za spomenik Franji Tuđmanu i procesu nametanja jednostranog pogleda na politiku i društvo razgovaramo s Marijom Mažićem iz Inicijative mladih za ljudska prava.