Podzemlje budućnosti | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Podzemlje budućnosti

Bijenale industrijske umjetnosti suštinski je poziv na akciju, i to ne samo umjetnicima, već prvenstveno posjetiteljima koje bi teme industrijskog nasljeđa mogle inspirirati.

Piše: Bojan Krištofić

Za novajlije, premijerni dolazak i razgledavanje grada Labina i cijele Labinštine mogu predstavljati poprilično kulturološko iznenađenje, ako je šok prejaka riječ, k tome još i blago negativno intonirana. Jer, iznenađenje je ugodno i intelektualno izazovno, pogotovo ako vas namjera (i stručni interes) odvedu pravo u samo središte umjetničke i kulturne scene toga istarskog kraja. Tamo se tijekom rujna i listopada održavalo pilot izdanje posve nove manifestacije – međunarodnog Bijenala industrijske umjetnosti. O čemu je točno riječ i što se tamo moglo vidjeti i doživjeti?

Za početak, krenimo od žanrovske okosnice ovog svježeg umjetničkog događanja. Izložbeni format bijenala – dvogodišnjeg probranog pregleda novog i inovativnog na određenoj umjetničkoj sceni (međunarodnoj, regionalnoj, lokalnoj – svejedno), nerijetko u okvirima određene kustoske koncepcije, često ima auru tradicionalnog modusa izlaganja kojeg se opetovano nastoji oživjeti različitim metodama kontekstualizacije i problemskog određenja. Primjerice, tekući Venecijanski bijenale, najveća i najskuplja smotra te vrste u svijetu, koja je naizmjenice posvećena suvremenoj umjetnosti i arhitekturi (ove godine je riječ o potonjem), pod ravnateljskom palicom planetarno poznatog nizozemskog arhitekta Rema Koolhasa vrti se oko teme Fundamentals, ponovnog propitivanja (i obnavljanja) modernističkog naslijeđa u globaliziranoj Zapadnoj kulturi, što sve više postaje njezino goruće pitanje. Usprkos angažiranom i, da tako kažemo, obvezujućem premazu cijele priče, prema svim napisima dojam je da je to i dalje dobar stari Bijenale, što će reći relativno kompetitivna sredina u kojoj je svakoj državi-sudioniku itekako stalo da se što više istakne svojim umjetničkim paviljonom i vlastitom, izvornom prezentacijom. Drugim riječima, svaki je bijenale, već zbog svoje sveobuhvatnosti, i neki od stupova međunarodnih kreativnih industrija oko kojih se vrti određeni novac, stoga je prostor za eksces i eksperiment, razumljivo, ograničen. Ima li takva industrija neke veze s istom riječju u nazivu Bijenala industrijske umjetnosti u Labinu, koji zbog svog geografskog položaja i kulturnog konteksta prirodno gravitira prema Veneciji? Donekle, no ovaj put priča je ipak nešto drugačija.

U Labinu i Labinštini, pa i u dobrom dijelu Istre, pridjev "industrijski" podrazumijeva dugogodišnju borbu za očuvanje takve baštine živopisnog hrvatskog poluotoka, pri čemu nasljeđe, naravno, ne uključuje samo arhitektonske objekte koje valja propisno zbrinuti, već i raznovrsne socijalne aspekte kulture radništva koji sežu mnogo dublje od vremena kad je u južnoslavensku regiju stiglo socijalističko samoupravljanje. U Labinu i njegovoj neposrednoj okolici, odnosno u Podlabinu i mjestima Raša i Rabac, okosnicu industrijske kulture, kao i cjelokupne novije povijesti lokalne sredine, predstavlja mitski rudnik ugljena i pripadajući mu pogoni, te mlađa nalazišta poput onog u jami Tupljak, koje je najkasnije i obustavljeno, tek 1999. godine. S druge strane, nakon višestoljetne povijesti prošarane brojnim strelovitim usponima, ali i naglim padovima (prva koncesija za eksploataciju ruda u Labinštini dana je za vrijeme mletačke vladavine još 1626. godine), žilavi ugljenokop Labin-Ripenda naposljetku je zatvoren 1988, a zanimljivo je istaknuti da su se prve inicijative za umjetničku transformaciju rudnika javile gotovo neposredno nakon njegovog obustavljanja. Ne smije se zaboraviti ni na simptomatičan događaj koji je obilježio posljednje godine rudnika u Labinu, a to je štrajk rudara iz jame Ripenda 1987. godine, u trajanju od trideset i tri dana, čiji se odjeci mogu razabrati u pojedinim elementima Bijenala industrijske umjetnosti. Taj događaj, čini se, i dan-danas predstavlja snažno polje identifikacije starijeg stanovništva s vlastitom zajednicom, dok mlađim naraštajima, koji su se uključili u rast i razvoj nezavisne umjetničke scene u Labinu, može poslužiti kao referentna točka u istraživanju dinamike odnosa u lokalnoj zajednici nekad i sad, ali i stupnja solidarnosti nužnog da bi se određeni progresivni procesi pokrenuli. Također, arhitektonska infrastruktura u Labinštini nije isključivi proizvod negdašnje komunističke vlasti – daleko od toga. Razdoblje najveće ekspanzije ugljenokopa trajalo je od 1936. do 1943, u vrijeme talijanske fašističke uprave, kada je i izgrađena Raša kao najmlađi gradić u Istri, u kojem dominira karakteristična, asketska modernistička arhitektura, danas skladno stopljena s prirodnim okolišem. Uistinu, osim arhetipske crkve Sv. Barbare, čija struktura podsjeća na formu prevrnutog rudarskog vagoneta, svi su drugi objekti u Raši tijekom desetljeća poprimili melankoličnu patinu zbog koje je danas laiku pomalo teško razaznati da je ovo mjesto nekad bilo toponim od izrazito utopističkog značaja. Mijenjale su se ideologije koje su mijesile Istru, no ohrabrujuće je primijetiti kako je u suvremenosti Labinština usmjerena ka sadašnjosti, što recentni događaji autentično potvrđuju.

Ovaj povijesni intermezzo nije bio nužan samo da bi se mogao shvatiti kontekst zbog kojeg je uopće moglo doći do osmišljavanja Bijenala industrijske umjetnosti, već i da bi se naglasilo kako se kratke crte toga mogu upoznati bez pretraživanja interneta i proučavanja literature, pa čak i ne razgovarajući s lokalnim stanovnicima. Dovoljno je doći pred kulturno-umjetnički centar Lamparna podno labinskog brda, središte organizacije Bijenala industrijske umjetnosti, inače obnovljeni kompleks urbane cjeline Pijacala i nekadašnjeg ugljenokopa, prenamijenjenih za kulturne svrhe. U njihovim se zgradama nalazi i potpuno revitalizirana i redizajnirana Gradska knjižnica Labin, višestruko nagrađivan projekt autora Damira Gamulina, Margite Grubiše, Igora Presečana i Ivane Žalac. Južnim pročeljem Lamparne dominira ogromni transparent na kojem su sukcesivno istaknute sve najvažnije informacije o genezi eksploatacije ruda u Labinštini i postupnom nazadovanju ugljenokopa, ali i o osnivanju udruge Labin Art Express (L.A.E.) 1991. godine i razvoju projekta Rudnici kulture, posvećenog zaštiti i umrežavanju zatvorenih rudnika na području bivše Jugoslavije, čiji je Bijenale industrijske umjetnosti ambiciozni prateći dio. Komplementarni, ali i ključni L.A.E.-ov projekt je dugogodišnji i doslovno "dubinski" Underground City XXI, čiji je krajnji cilj potpuna obnova podzemlja rudnika u Labinu i Raši, kako bi to postao prvi "stvarni futuristički 'underground' grad na svijetu", koji će ispuniti kultura u najširem smislu riječi, kao žila kucavica Labinštine i jamac nastavka življenja rudnika ne kao općeg mjesta kolektivne memorije, niti konvencionalne edukacijske institucije, već prostora zaista projektiranog za aktivnu izgradnju novog života zajednice. Bijenale industrijske umjetnosti važan je korak u tom smjeru. Naime, ovogodišnje, premijerno izdanje Bijenala jest, kao što je rečeno, pilot-projekt za ispitivanje terena u Labinu, Raši i Rapcu, koji bi se već dogodine trebao proširiti na druge industrijske lokacije u Istri – Pulu, Plomin (kao mjesto termoelektrane najuže povezan s rudnicima), Kanfanar, Rovinj, itd. Nadalje, ideja je da se od 2019. godine Bijenale korjenito razgrana i u podzemlje, ispunjujući budući "Podzemni grad", čiji je početak rekonstrukcije planiran za 2016, zajedno s Muzejem rudarstva i industrije Istre, koji bi trebao tvoriti temelje sadržaja podzemlja. Uglavnom, nedavno završeni Bijenale industrijske umjetnosti suštinski je poziv na akciju, i to ne samo umjetnicima koji su na njemu sudjelovali, već prvenstveno posjetiteljima koje bi ove teme mogle inspirirati.

Napokon, recimo ponešto o umjetnicima koji su bili zastupljeni na Bijenalu, te akcijama i projekcijama koje su se održale. Kustos i selektor izložbenog i performativnog dijela Bijenala industrijske umjetnosti bio je Branko Franceschi, dok je funkciju umjetničke direktorice vršila Sanja Švrljuga Milić. Dean Zahtila, jedan od osnivača i pogonska sila udruge L.A.E. koordinator je i menadžer Bijenala. Uz predstavljanje samih umjetničkih djela, tijekom Bijenala održano je i više pratećih točki programa, među kojima su se istaknuli međunarodni simpozij Rudarsko nasljeđe: generator gospodarskog i turističkog razvoja, održan u Gradskoj knjižnici Labin, te prezentacija projekta UrbanIxD, radioničke platforme locirane u Splitu, čiji je inicijator Odsjek za dizajn vizualnih komunikacija tamnošnje Umjetničke akademije. UMAS je institucija poznata po predanom kontinuiranom razvijanju ubrzano rastućeg područja dizajna interakcija, koji je u izravnoj vezi s postindustrijskom kulturom u kojoj informatička premreženost društva igra središnju ulogu, što je pak u skladu s futurističkim aspiracijama umjetničkog identiteta L.A.E.-a, ali i Bijenala industrijske umjetnosti u cjelini. Umjetnici, umjetničke grupe i tandemi koji su nastupili na Bijenalu, njih sveukupno trinaest, redom su: Laibach (Slovenija), Kata Mijatović, Zlatko Kopljar, Dario Šolman, Damir Žižić & Kristian Kožul (Hrvatska), Zoran Todorović i Želimir Žilnik (Srbija), Autopsia (Srbija/Češka), Mladen Miljanović (Bosna i Hercegovina), Carl Michale von Hausswolf & Thomas Nordanstad (Švedska), Anne Spalter (SAD), Jeremy Deller (Velika Britanija) i Atsuhiro Ito (Japan). U žanrovskom i medijskom smislu, rijetko je koje djelo bilo moguće jednoznačno definirati, a postav je varirao od audiovizualnih i "site-specific" instalacija, zvučnih i svjetlosnih performansa, filmskih i video projekcija, sofisticiranih umjetničkih akcija, ali i slika i skulptura u tradicionalnijem ključu, no svejedno s određenim konceptualnim pomakom, koji im daje na svježini i aktualnosti. Logično, kod svih je prisutnih umjetnika/ca dominantna tema s jedne strane sprega i savezništvo umjetnosti i tehnologije, intuitivnog kreativnog procesa i znanstvene racionalizacije, što se podjednako ogleda u sadržajnim i formalnim karakteristikama njihovih radova. S druge strane se pritom javlja kontekstualizacija rada u (post)industrijskom društvu i neminovna povezanost filozofije i svjetonazora umjetnika/ca sa širim društvenim procesima koji određuju okruženje Bijenala, a tu se otvara prostor kako za samorefleksiju svoga rada, tako i same manifestacije, što predstavlja poticajan temelj i za kritiku mehanizama moći koji su najčešće u poziciji upravljanja resursima za opće dobro. Takav je resurs, naravno, arhitektonska, industrijska i kulturna baština Labinštine.

Nadalje, umjetnicima okrenutima primarno tehnološkim istraživanjima i konceptualno opredijeljenima za eksperimentiranje s zavodljivom estetikom stroja otpaci industrijske kulture poslužili su za stvaranje inteligentnih rješenja koja suvišne i odbačene predmete (i lokalitete) izravno vraćaju u praksu. Tako je Atsuhiro Ito na zatvaranju Bijenala izveo vizualno i auditivno spektakularan nastup tijekom kojeg je u KUC-u Lamparna svirao na Optronu, instrumentu vlastitog izuma, sastavljenom od fluorescentnih lampi kombiniranih s uređajima za reprodukciju zvuka. Carl Michale von Hausswolf 26. je rujna na Trgu Gustavo Pulitzer Finali u Raši (nazvanom prema arhitektu-projektantu mjesta), ispred spomenute crkve Sv. Barbare, zaštitnice rudara, izveo lokalno izdanje svojeg projekta Red Empty, zapravo dojmljivog unutrašnjeg osvjetljenja obližnje napuštene rudarske zgrade intenzivnom crvenom bojom, uz paralelno izvođenje elektronskog koncerta na granici fizičke izdržljivosti sluha. Češko-srpska skupina Autopsija razotkrila je maltene fetišistički industrijski artefakt sastavljen od spojenih željeznih ploča, tzv. Čeličnu knjigu, s ugraviranim simboličkim parolama, svojevrsnim parodijama neprobojnog socijalističkog slenga koji je ovim djelom istodobno još jednom doveden do apsurda, ali je poprimio i osebujnu poetsku kvalitetu. Jeremy Deller, jedan od najpoznatijih suvremenih britanskih umjetnika, u svojim se kompleksnim dokumentarnim filmovima i video-radovima upustio u mikro i makro sociološka istraživanja traumatskih i transcendentalnih slojeva kulture Velike Britanije povezanih s rudarskom industrijom. U zahtjevno produciranom videu Bitka za Orgreave iz 2001. umjetnik je u suradnji s cijelom vojskom ljudi rekonstruirao okršaj između rudara-štrajkaša i specijalne policije, koji se tamo zbio desetljećima prije. Time je otvorio niz neugodnih pitanja, među kojima se ne može zanemariti ni ono o etičkim implikacijama samog njegovog djela. Mada je događaj zabilježen na videu (u kombinaciji s arhivskim materijalom i snimljenim svjedočanstvima) u potpunosti simuliran, poput igranofilmskog narativa, umjetnikove metode problematičnim čini činjenica što rekreirana stvarnost tijekom snimanja zaista i postaje sasvim konkretna, pa sukob između stvarnih (nekadašnjih) štrajkaša i glumljene policije u nekom trenutku ponovno biva opasnim i izrazito nasilnim. Nasuprot tome, Tako puno načina da vas povrijedim iz 2010, drugi od tri njegova videa prikazana na Bijenalu, dirljivo, ali i objektivno portretira bivšeg britanskog rudara Andrewa Streeta (pseudonim), koji se od rudarskih korijena svoje obitelji uspio distancirati postavši prvo "body-builder", a zatim i hrvačka zvijezda transvestitskog imidža i fluidnog rodnog identiteta, koja svojim pojavljivanjem u najrazličitijim situacijama ruši brojne konvencije. Istaknimo još i renomiranog bosanskohercegovačkog umjetnika Mladena Miljanovića, predstavnika svoje zemlje na prošlogodišnjem, 55. Venecijanskom bijenalu suvremene umjetnosti, koji se na labinskom Bijenalu publici predstavio humornim, ali i oporim multimedijalnim radom s automobilom Zastava 101, popularnim "Stojadinom", u glavnoj ulozi. Analizirajući i ironizirajući mitologiju Stojadina kao jednog od središnjih i najdugovječnijih industrijskih proizvoda bivše Jugoslavije kroz crteže, zvučne sekvence i performans, Miljanović je na originalan način ispripovijedao vlastito viđenje priče o ovom arhetipskom prometnom sredstvu, koje je zajedno sa svojim pobratimom "Jugićem" zašlo tako duboko u popularnu kulturu svih regionalnih naroda i narodnosti da se vrlo često koristi kao rječita i slikovita metafora njihovog sadašnjeg stanja. Ono što je nekad izgledalo kao utopijska realnost nadohvat ruke, danas se može trezvenije okrstiti "jugoslavenskim snom" koji poput onog američkog, ali na različit način i u naizgled drugačijem kontekstu, i danas istodobno znači i preporod i prokletstvo.

Biografije svih umjetnika s podrobnim opisima njihovih izloženih radova mogu se pronaći na iscrpnim stranicama Bijenala industrijske umjetnosti dok u zaključku treba istaknuti da je KUC Lamparna kao izložbeni prostor funkcionirala bez greške. Štoviše, i pri prvom je posjetu vidljivo da je cijeli interijer vrlo promišljeno projektiran upravo za tu namjenu (ali i druge, od koncerata do kino-projekcija), s praktičnim manjim galerijama izdvojenima od središnjeg prostora, u kojima je svaki od statičnih radova funkcionirao ravnopravno s drugima, bez ikakvog šuma u komunikaciji. Također, vizualna estetika interijera Lamparne, sva u industrijskoj hladnoći, ali i sadržajnoj toplini, dobro odražava dijalektiku samog Bijenala, zbog kojeg se u ogoljenoj, ali još uvijek svrhovitoj industrijskoj infrastrukturi događala vrela i samim time neodoljiva kultura. Kompetentniji od autora ovog teksta u dogledno će vrijeme zasigurno pisati i o suživotu industrije i glazbe koji će na Bijenalu nastaviti trajati i u popularnoj i u eksperimentalnoj formi (za završni je tulum bila zadužena zagrebačka udruga Živa muzika, sisački DJ, glazbenik i producent Zarkoff, te sicilijansko-berlinski elektroničar Shapednoise), dok bih se na samom kraju vratio na ono iznenađenje s početka teksta. Naime, za nekoga tko nikad prije nije bio u Labinu možda može biti iznenađujuće, ali i inspirativno, upoznati infrastrukturu koja u jednom malom gradu uza sve poteškoće očito već dulje vrijeme funkcionira, a to je primjer koji ohrabruje.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 17.10.2014