Poetika postapokalipse | kulturpunkt

Vijesti Književnost

<

Poetika postapokalipse

Književna nagrada Edo Budiša pripala je Marku Pogačaru za zbirku kratkih priča Bog neće pomoći.  

Književna nagrada Edo Budiša, koju već drugu godinu zaredom dodjeljuje Istarska županija, prošlog je tjedna pripala Marku Pogačaru za knjigu Bog neće pomoći. Nagrada se dodjeljuje za najbolju zbirku kratkih priča autora do 35 godina objavljenu u prošloj godini u regiji, a o dobitniku je odlučila komisija koju su činili Vanesa Begić, Neven Ušumović, Boris Koroman i Ivan Sršen

Kako prenosi Glas Istre, na konferenciji za novinare na kojoj je predstavljena nagrada i pobjednička knjiga, Vanesa Begić je kazala kako je knjiga Bog neće pomoći zbirka priča izvanredne, prijeteće atmosfere, netaktilne i detaljistički lirske, međutim na vrlo promišljen način upućene na relaciju prema stvarnosti. "Poigravanje pripovjedačkim razinama dosljedno je provedeno kroz čitavu zbirku, a gradira do potpunoga raslojavanja u dvije posljednje priče. Upravo spor i nerijetko težak ritam, originalnost detalja i stilskih figura daju posebnu književnu uvjerljivost ovome djelu. To je ona poetika postapokalipse što motoriku sadašnjice dovodi u pitanje, karakteristična i za Pogačarevo vrlo vrijedno pjesničko stvaralaštvo", obrazložila je komisija za nagradu. 

Knjigu Bog neće pomoći 2012. godine objavio je Algoritam. Ova prva Pogačarova zbirka proznih tekstova donosi jedanaest tmurnih i atmosferičnih priča kojim dominiraju likovi psihe pred prskanjem, razni opsesivci ili pobornici bizarnih ideja. Pogačar je majstor atmosfere, koju gradi odličnim vladanjem vremenom, ritmom i samopouzdanim pripovijedanjem. Opis prostora i stanja, težak i spor ritam, štura scenografija i ogoljenost scena stvaraju derutne prostore što se posebno odnosi na nekoliko zadnjih priča u kojima prevladava postapokaliptični ton. Ali Pogačareva postapokalipsa, koja se u nekim pričama najavljuje znakovima i zvukovima, na koju kao da upozorava Zemlja ili Nebo, nije ona Hermannovog Jeremiaha, nego Bele Tara iz Torinskog konja; spora, štura, repetitivna, crno-bijela oskudna, statična a ponekad i satirična, sedimentna, uokvirena interijerima ili ravnicom koja se tako lako spaja s nebom, pri čemu pustoš jednako vlada i gore i dolje.

Glas Istre / PN

Objavio/la petra [at] kulturpunkt.hr 22.05.2013