Pogled u destruktivni vrtlog tranzicije | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Pogled u destruktivni vrtlog tranzicije

Iako namjera nije bila uspostaviti direktnu poveznicu s današnjim kontekstom, Nosorog Olega Sencova otkriva genealogiju nasilja koje je od devedesetih zavladalo Ukrajinom.

Piše: Nika Petković

Rhino (2021), r. Oleg Sencov

  • A
  • +
  • -

Za ukrajinskog redatelja i aktivista Oleha Sencova domaća je publika imala priliku čuti zahvaljujući ponajviše Motovun film festivalu. Od trenutka njegova uhićenja 2014. godine, kada je osuđen na 20 godina zatvora pod nezakonitom lažnom optužbom za planiranje terorističkih akcija prilikom ruske aneksije Krima, motovunski je festival skretao pažnju publike ostavljajući za Sencova jednu praznu stolicu na svakoj filmskoj projekciji. Time je započela sezona tzv. empty chair kampanja, koju je pokrenula Europska filmska akademija, a kasnije preuzeli i drug svjetski filmski festivali.

Iste je godine Motovun film festival odaslao snažnu političko-društvenu poruku o kršenju ljudskih prava formiranjem "žirija u egzilu", sastavljenog od redatelja koji su zbog svog aktivizma ili političkih uvjerenja u svojim matičnim državama bili izloženi različitim političkim pritiscima ili pak tretirani kao izopćenici. Tako je za predsjednika žirija imenovan iranski redatelj Jafar Panahi, koji se tada nalazio u kućnom pritvoru zbog "djelovanja i propagande protiv vladajućeg sustava". Uz Panahija, ostali članovi žirija – Inna Ševčenko, članica ukrajinske feminističke grupe Femen; bjeloruski redatelj i pisac Nikolaj Kalezin te redateljica i producentica Natalia Kaliada, kojima je zbog kritiziranja Lukašenkove diktature zabranjeno djelovanje u Bjelorusiji, te američka studentica Alaa Basatneh koja je pomagala maloj skupini aktivista u borbi protiv diktatorskog režima u rodnom Damasku – o pobjedniku festivala odlučivali su virtualno. Oleh Sencov, jedini član koji nije mogao sudjelovati u žiriranju, u tom se trenutku nalazio u ruskom zatvoru.

Još od početka ukrajinskog društveno-političkog pokreta Euromajdan, Sencov se isticao kao ukrajinski aktivist, a kasnije i kao žestoki protivnik ruske aneksije Krima, pomažući u dostavljanju hrane ukrajinskim vojnicima zarobljenim u svojim bazama na poluotoku. Ruski agenti oteli su ga 2014. na ulici Simferopolja, a nakon pet godina provedenih u ruskim i zapadno sibirskim zatvorima, izložen mučenjima i štrajkajući glađu, oslobođen je prilikom rusko-ukrajinske razmjene zarobljenika. Sve godine zatočeništva, Europska filmska akademija i organizacije za zaštitu ljudskih prava ljudskih prava poput Human Rights Watcha, pokrenule su niz apela s ciljem oslobađanja Sencova, dok su filmski djelatnici, među kojima Agnieszka Holland, Bela Tarr, Ken Loach, Mike Leigh, Pedro Almodóvar, slali otvorena pisma ruskom predsjedniku Putinu. Tadašnji predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani izjavio je da je Sencsov "simbol slobode političkih zatvorenika u Rusiji i u svijetu", a isti mu je 2018. godine dodijelio Nagradu Saharov za ljudska prava i slobodu duha.

Nakon uspjeha ostvarenog debitantskim filmom Gamer (2011.), tijekom boravka u zatvoru Sencov je na daljinu surežirao film Brojevi (Numera, 2020.), distopijsku parabolu o zatvoreništvu, u kojoj koristeći elemente teatra apsurda donosi sirovu i brutalnu osudu totalitarnog sustava. Po oslobođenju redatelj se vratio realizaciji dugo očekivanog dugometražnog filma Nosorog (Rhino, 2021.), premijerno prikazanog na Venecijanskom filmskom festivalu. Riječ je o kriminalističkoj drami s elementima gangsterskog filma, u kojoj otkrivamo životnu priču mladog delikventa upletenog u mrežu kriminala u Ukrajini devedesetih godina. Siromaštvo i svakodnevno ulično nasilje prisutno već u prvim kadrovima filma oslikavaju kontekst malog ukrajinskog mjesta koje se suočava s posljedicama tranzicije nakon raspada sovjetskog bloka i u kojem odrasta Vova, glavni lik filma. U uvodnom nizu kadar sekvenci, naglašenih eliptičnim prijelazima, sažeto je Vovino burno odrastanje, s nizom prijelomnih trenutaka poput odlaska i povratka starijeg brata iz vojske, njegova iznenadna smrt, zaljubljivanje te uplitanje u prve ulične tučnjave, u kojima će i zaraditi nadimak "nosorog" zbog izraženih modrica na licu. Krađe, premlaćivanja i iznude uskoro prerastaju u sve ozbiljnije zločine te Vovu na koncu odvode do kriminalnog podzemlja kojim upravljaju mafijaški klanovi. Kada mu žena i kći poginu u prometnoj nesreći, uvjeren da je riječ o planiranom ubojstvu, Vova započinje osobni osvetnički rat s vođama suparničke bande. 

Jednu od osnovnih stilskih odrednica filma predstavlja kamera iz ruke, kojom Sencov kružnim i ponekad vrtoglavim pokretima gledatelju razotkriva zakutke ukrajinskih domova ili ga pak naglim pokretima suočava s razvojem krvavih obračuna. Kao jednu od slabijih točaka filma valja naglasiti tzv. pokajanje, točnije niz scena u kojima Vova kao odrasla osoba sjedi u automobilu i razgovara s neidentificiranim čovjekom, gotovo sablasnim entitetom koji bi mogao predstavljati njegovu savjest, osvješćujući pritom niz monstruoznosti koje je počinio te tražeći priliku za iskupljenje. Ipak, životna priča o mladom kriminalcu, ispričana u obliku dugačkog flashbacka, okončava krvavim obračunom u kojem na naplatu dolazi čitav niz ubojstava koja je tijekom života počinio.

Dugo očekivani povratak ukrajinskog redatelja na velika platna na koncu rezultira jednom suhoparnom režijom, temeljenom na pomalo stereotipnoj priči u pozadini: onoj o nesretnom pojedincu, obilježenom teškim odrastanjem u siromašnoj sredini, koji se od najranijih dana našao u vrtlogu najgoreg kriminala i pretvorio u brutalnog nasilnika. Namjera redatelja da Nosorogom javnosti približi sliku o nasilnoj prošlosti Ukrajine i destruktivnom vrtlogu u kojem se zemlja zatekla nakon pada komunističkog bloka, tijekom devedesetih pa sve do danas, privukla je pažnju brojnih svjetskih filmskih festivala. Nakon niza premijera u 2021. godini, film je uvršten i u program ovogodišnjeg Motovun film festivala. No kao ni prije osam godina, kada se nalazio u ruskom zatvoru, Sencov nažalost ni ovoga puta neće prisustvovati festivalu. Razlog je naravno rat u Ukrajini, zbog kojeg se od prvih dana nalazi u Donbasu, na prvoj liniji ukrajinske obrambene fronte.

S iste fronte Sencov nije propustio priliku poslati javni apel filmskoj zajednici, pozivajući na javni bojkot ruske kinematografije na svim razinama, uključujući filmsku suradnju, točnije koprodukciju te distribuciju ruskih filmova i njihovo prikazivanje na festivalima. Premda objašnjava kako je glavni razlog poziva na bojkot činjenica da se filmovi u Rusiji u ovom trenutku snimaju "režimskim novcem", Sencov gotovo da zaboravlja na lekcije povijesti (koje nas očito nisu ničemu naučile), odnosno da sankcije ovakve vrste doprinose isključivo dugoročnom potpirivanju mržnje te osnaživanju kulture brisanja. Pozivu na bojkot ruske kinematografije pridružila se i Europska filmska akademija, a isti je val zahvatio i niz kulturnih i umjetničkih institucija u svijetu. Jedan od rijetkih hrabrih glasova razuma u filmskoj industriji čini se da ostaje onaj Sergeja Loznice, ukrajinskog redatelja koji je upozorio na opasne posljedice takve vrste cenzure kao i na apsurdno diskreditiranje svih ruskih autora, među kojima su ujedno i oni koji se protive Putinovom režimu.

Sencovljev novi film, premda ne govori o ratu, već o godinama kriminala i podjela unutar ukrajinskog društva, poziva na sagledavanje povijesti u jednom širem kontekstu. Tranzicija u kojoj se zemlja našla nakon raspada Sovjetskog Saveza – kojoj u filmu u velikoj mjeri svjedočimo – izazvala je teške ekonomske i socijalne poremećaje, donoseći korupciju, masovno osiromašenje te nastanak novih parapolitičkih struktura koje su u odsutnosti demokracije i uređenog pravnog sustava stekle bogatstvo i moć, otvarajući pritom vrata svemu što će se događati u dvijetisućitima.

Temeljen na stvarnim događajima i osobnom iskustvu redateljevih vršnjaka, Nosorog otkriva priču o Ukrajini u ranim devedesetima, kada kontrolu nad zemljom preuzimaju organizirani kriminal, a nasilje postaje osnovno sredstvo za stjecanje moći i bogatstva. Premda namjera redatelja nije bila uspostaviti direktnu poveznicu s današnjim kontekstom, kao niti vlastito zatvoreništvo poistovjetiti s iskustvima glavnog lika, nakon ovog filma nameće se pitanje je li tranzicija u kojoj se zemlja našla u devedestima samo jedan oblik autoritarizma i što očekuje poslijeratno ukrajinsko društvo nakon ruske invazije. 

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 29.07.2022

VEZANE VIJESTI

Budućnost zarobljena represijom

Piše: Nika Petković
U kontekstu događaja koji su trajno obilježili talijanski društveni imaginarij, srpanj 2001. godine smatra se trenutkom u kojem je čitava jedna generacija izgubila povjerenje u institucije.

Na krilima tranzicijskog ludila

Piše: Martina Domladovac
Raspadom SSSR-a u Ukrajini stasa nova generacija umjetnika koja na ruševinama sovjetske utopije počinje isponova ispisivati ukrajinsku umjetničku tradiciju.

Film o ljudskoj bešćutnosti

Piše: Nika Petković

Svojom monumentalnom crno-bijelom reprezentacijom surovog nasilja u filmu Obojena ptica, redatelj Vaclav Marhoul stigao je do granice pretvaranja destrukcije u estetsko iskustvo.