Pogledaj dom svoj, investicijski anđele | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Pogledaj dom svoj, investicijski anđele

Serija Succession nudi nešto čega nema puno u recentnoj televizijskoj ponudi: rasnu obiteljsku dramu o medijskom magnatu i bogatom, razmaženom mu potomstvu.

Piše: Tonći Kožul

FOTO: IMDb

Nema smisla trošiti puno energije na teoretiziranje zašto je ovaj ili onaj trend zamro – manje-više svi jednostavno imaju svoj rok trajanja i to je sve: budu fora kad se pojave, ljudi se zakače, da bi onda dopizdili svima kroz nekoliko godina i adio, idemo dalje. I kao što grunge nije ubio glam metal (koji je i prije proboja Nirvane već rijetko osvajao vrhove top-lista), ne može se reći ni da je ova ili ona pojava na TV-krajoliku ubila cringe humor... Pa makar i bio u popriličnoj napasti da uperim prst u jednu seriju kao ultimativnog "krivca".

Curb Your Enthusiasm i Gervaisov The Office jesu začeli trend cringe humora i ostaju njegovi najpoznatiji izdanci, ali ga je zato do najkrajnjijih granica odveo engleski Peep Show – slabo gledan sve do zaključnih par sezona, no izuzetno zapažen i cijenjen od strane kreativaca iz angloameričke humoristične industrije. Za koje mi nije teško zamisliti da su gutali epizodu za epizodom, sve dok u nekom trenutku, ovisno o osobnom pragu tolerancije na susramlje, ne bi pomislili: "Uhhhh, što je previše, previše je, ne mogu više ovo gledati niti želim donijeti iole sličnu seriju na ovaj svijet!"

Jer iako je Peep Show i u svojim slabijim sezonama uvijek imao po dvije do tri sjajne epizode, sa svakom sezonom je postajalo sve depresivnije pratiti nezdravu simbiozu vječnih cimera Marka i Jeremyja koji nikako ne mogu jedan bez drugoga, iako si tako nanose samo patnju i mizeriju. A kako se rastegnuo na cijelih devet (!) sezona, Peep Show je stigao i u previše navrata pokazati kamo vodi furanje na cringe humor po svaku cijenu: došlo je dotle da bi se Mark ili Jeremy našli u dvojbi da li da učine nešto što bi na njihovom mjestu učinio praktički svaki čovjek na svijetu ILI da naprave nešto totalno, umobolno, nehumano glupo što će ih dovesti u najneugodniju moguću situaciju – i uvijek bi izabrali potonje, što je seriju često pretvaralo u bolnu, jedva gledljivu farsu (vidi zloglasnu S04E05 s pečenim psom).

Tako da sam narednim TV-pothvatima Jesseja Armstronga, jednog od dvojice autora Peep Showa, pristupao sa strepnjom u želucu. 

Succession je njegov autorski debi na američkoj televiziji ilitiga HBO-u, a koncept serije mi nije baš ulijevao povjerenje. Štorija o medijskom magnatu i bogatom, razmaženom mu potomstvu koje bi trebalo naslijediti njegov imperij zvučala je kao još jedan poligon za uvlačenje antipatičnih kretena u neugodne situacije u kojima ispadaju samo još većim kretenima. A i tema medijsko-političkih borbi za premoć mi je djelovala pomalo deja vu – Armstrong je svojedobno, uostalom, bio i jedan od glavnih scenarista The Thick of It, koji jest bio mahom odličan, ali se do četvrte sezone bio već dosta istrošio, a i poslužio je kao predložak za Veep, pa ono, što bi Succession uopće mogao imati novoga za ponuditi?

Pa, možda i nema nešto osobito novo, ali nudi zato nešto čega nema baš puno u recentnoj televizijskoj ponudi – rasnu obiteljsku dramu. I ne bilo kakvu: Armstrong je prije četiri godine po Hollywoodu bezuspješno pokušavao uvaliti scenarij za Murdoch, film o Rupertu Murdochu i borbi njegove obitelji za kontrolu nad njegovim medijskim carstvom. 

I vjerujem Armstrongu kada kaže da Succession nije prerađena TV-adaptacija tog scenarija nego potpuno novo djelo, jer disfunkcionalnost jedne moćne obitelji što se prelijeva u disfunkcionalnost ostatka svijeta tema je koja je sama po sebi fascinantna i plodna, bilo da je riječ o Murdochovima ili o bilo kojoj drugoj sličnoj familiji. U moru više ili manje političnih serija koje se drže the wireovskog pristupa sagledavanja što šire mreže međusobno povezanih aktera iz svih slojeva društva i institucija, suženi fokus Successiona je pravo osvježenje.

Pošto su pored Jesseja Armstronga tu još i izvršni producenti Will Ferrell i Adam McKay (redatelj najvećih Ferrellovih uspješnica, ali i dramedije The Big Short o financijskoj krizi 2008.), podrazumijeva se da je Succession drama koja ne bježi od humora, uključujući i dick jokes. Ima i ponešto cringe humora, da, ali nije da se radi o situacijama tipa da neki od likova dobije psa na čuvanje pa ga slučajno pregazi pa ga spali i onda luta po šumi pola sata i pritom ne uspije naći mjesto gdje bi mogao baciti njegove ostatke pa onda još naleti na vlasnika psa i onda se pravi da sa sobom nosi pečenu puretinu u vreći i još zagrize u but pečene pasetine da uvjeri vlasnika pokojnog psa da to nije njegov pokojni pas (WTF, i dalje ne mogu prijeći preko te epizode Peep Showa!)... 

Ne, susramlje ovdje uglavnom izvire iz replika koje ocrtavaju odijeljenost apsurdno privilegiranih članova klana Roy od stvarnosti, ili barem onoga što 99% nas doživljava kao stvarnost, a njihovi postupci su uglavnom sasvim racionalni i smisleni, iz perspektive onih 1% za koje nema tog sranja koje mogu napraviti a da ne ostanu lagodno zbrinuti za idućih nekoliko života. A to što je prva polovica nedavno prikazane prve sezone Successiona posvećena ekspozicijskom upoznavanju s tako degutantnim likovima znači da, pa, i nije baš uvijek lak zalogaj.

No ako ustrajete do izvrsne, daleko superiornije druge polovice sezone, vidjet ćete kako sve sjedne na svoje mjesto kad serija počne dublje ulaziti u dinamiku obitelji Roy. Pred beskrupuloznim paterom familiasom Loganom Royem tako svima klecaju koljena, čak i kad se čini da je zbog starosti i bolesti zreo za odstrijel. Dok se pak njegov najizgledniji nasljednik Kendall iz petnih žila trudi ostaviti dojam ajkule u odijelu, i nije da nema dobrih ideja – u pravu je kada smatra da njegov stari s planom kupnje hrpe lokalnih TV-postaja em nastupa kao relikt prošlog vremena, em nepotrebno antagonizira javnost – ali je prije svega slabić koji nije nimalo dorastao vodama korporativnog makijavelizma. 

Loganu je po sposobnostima i socijalnoj inteligenciji zapravo najbliža njegova kćer Siobhan, unatoč tome što pristaje voditi kampanju njegovom antipodu, kandidatu za predsjednika SAD koji je pljunuti Bernie Sanders (...koji je inače sad već pomalo passe u eri novih mladih socijalističkih nada poput Alexandrije Ocasio-Cortez i Andrewa Gilluma, ali šta ćeš, tako je to kad se referiraš na dnevnu politiku u TV-formatu koji stiže na ekrane tek mjesecima, ako ne i godinama nakon što je napisan scenarij!).

Rijetkost je naići na tako zanimljiv i slojevit ženski lik u jednoj seriji o bogatim muškim moćnicima, ali nije ništa manje impresivno ni kako je Succession u stanju udahnuti patos čak i potpunom bezveznjaku kao što je njezin zaručnik Tom. Ili bilo kome drugom, jer svi se do kraja sezone razviju u jako zanimljive, višedimenzionalne likove s kojima ponekad, barem mrvicu, suosjećate.

Dobro, okej, svi osim Connora. Connor je the worst!

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 07.09.2018

VEZANE VIJESTI

Učini pravnu stvar

Piše: Tonći Kožul

Odvjetnička serija The Good Fight primjer je all-Trump-all-the-time kuknjave bogatih bijelih Amerikanaca koji se tek na momente trgnu iz svog liberalnog samosažalijevanja.

Ovalni nered

Piše: Tonći Kožul

Nakon početnog odmaka od uobičajenih prikaza američke visoke politike, serija Scandal zapetljala se u histrionske monologe i nespretne pripovjedne klišeje.

I bogati, sebični, razmaženi plaču

Piše: Tonći Kožul

Serija Transparent najbolja je kada antipatičnu sebičnost njenih privilegiranih protagonista u drugi plan gurne njen introspektivni ton, vizualna poetičnost i plastični dijalozi.