Poklon-paket za privatne medije | kulturpunkt

Poklon-paket za privatne medije

Istupanje Hrvatskog novinarskog društva iz Radne skupine za izradu nacrta prijedloga Zakona o elektroničkim medijima podcrtalo je štetnost medijske politike Ministarstva kulture.

Piše: Lujo Parežanin

FOTO: Sara Pukanić / Kulturpunkt.hr

Pripovijest o krahu medijskog sustava po svojem se širokom političkom i društvenom značaju posebno izdvaja među brojnim postkriznim pripovijestima u polju kulture. Financijski je raspad nakon sanaderovskog "zlatnog doba" političko-medijskog bala medijski sektor ostavio u ruševinama, brojne novinarke i novinare – osobito one nepodobne – ostavio bez posla i doveo, zajedno s tržišnim i tehnološkim promjena, do njegovog dubinskog restrukturiranja.

U okrilju tradicionalno beznadne SDP-ove vlasti postojao je – službeno marginaliziran i potisnut – trud da se na novonastalu situaciju reagira izradom medijske politike. Dokument je to koji je, makar u teoriji, imao poslužiti kao okvir za zaokret države u odnosu prema razvoju medija nakon što je liberalna halucinacija o blagostanju u tržišnom pluralizmu pokazala svoje neizbježne posljedice. U realnosti, međutim, ostao je on sasvim izvan bilo kakvih ozbiljnih namjera vladajućih: njihova je stvarna medijska politika izraz pronašla u desecima milijuna kuna poklonjenih vlasnicima medijskih korporacija kroz smanjenje PDV-a za dnevne tiskovine – sredstvima koja se, dakako, nisu prelila u poboljšanje radnih uvjeta novinarki i novinara ili financiranje proizvodnje medijskog sadržaja od javnog značaja.

Kao što je poznato, ono malo pozitivnih pomaka u SDP-ovom mandatu, poput financiranja neprofitnih medija, ukinuto je sa smjenom vlasti 2015. godine, a otad se agonija medijskog sustava samo produbljuje. U tom se smislu kao dosljedna provoditeljica njegove eutanazije pokazala i aktualna ministrica Nina Obuljen Koržinek čije odgađanje i uštimavanje ključnih intervencija u medijsko polje po svemu sudeći ponajprije služi pogodovanju privatnom sektoru i otvaranju dodatnog prostora za upliv i jačanje konzervativnih i desničarskih medija. Potonje bi moglo postati vidljivim jednom kada se objave rezultati natječaja za medije zajednice, čije je raspisivanje iz nejasnih razloga u više navrata pomicano još od 2017., da bi se konačno dogodilo tek u travnju ove godine. No i samo je raspisivanje natječaja izvedeno na dvojben način, budući da su sredstva od oko 30 milijuna kuna podijeljena u dva "ciklusa" od kojih će drugi biti raspisan tek nakon usvajanja novog Zakona o elektroničkom medijima, čija izrada je upravo u tijeku.

A o postupku te izrade ovih dana do javnosti dolaze očekivano obeshrabrujuće vijesti: nakon što je u kolovozu iz Radne skupine Ministarstva kulture za izradu nacrta prijedloga novog ZEM-a istupio nekadašnji glavni urednik portala H-Alter Toni Gabrić, koji je u nju bio imenovan kao član iz sektora neprofitnih medijskih nakladnika, početkom studenog isto je objavila i jedina relevantna strukovna organizacija, Hrvatsko novinarsko društvo. Razlozi navedeni u HND-ovom detaljnom priopćenju objavljenom 6. studenog mogu se svesti na – za Ministarstvo kulture tipično – zaobilaženje, isključivanje i ignoriranje ključnih, osobito nezavisnih aktera u procesu odlučivanja o sudbini medijskog polja. U uvodu priopćenja iz HND-a ističu da nisu bili uključeni "u cijeli proces sadržajnog definiranja cjelovitog zakonskog rješenja", kao i "dojam da su se odluke donosile izvan Radne skupine". Posebno dramatično zvuči tvrdnja da "Ministarstvo kulture u Nacrt prijedloga Zakona o elektroničkim medijima nije uvrstilo nijedan HND-ov prijedlog" za izmjenu radne verzije budućeg zakona, dostavljene članovima Radne skupine krajem srpnja.

I prije nego što se uđe u detalje zadnje verzije nacrta ZEM-a dostupne u trenutku pisanja ovog teksta, može se zaključiti da je način njegovog donošenja duboko nesuvisao. Kao što i sam HND ističe, logika stvari nalagala bi da su prije svega definirani temeljni dokumenti za razvoj medijskog polja – medijska politika i Zakon o medijima. Osobito bi donošenje medijske politike moralo prethoditi izradi novih zakona, budući da se njome definira temeljni smisao i smjer intervencija države u medijski sustav. Kako Toni Gabrić podsjeća u svojem tekstu Deložirali javni interes s početka kolovoza, ministrica Obuljen Koržinek prošle je godine u rujnu najavila da će te jeseni biti završene "smjernice medijske politike", nakon čega će se pristupiti zakonodavnim izmjenama. No to je obećanje, kao i brojna druga, Ministarstvo očito prekršilo, odlučivši se za evidentno besmislen i diletantski pristup medijskoj reformi – pokazujući, uostalom, da se o sustavnim promjenama medijskog polja temeljenim na definiranju javnog interesa nikada nije ni radilo.

O čemu se onda radi, koji je smjer moguće razabrati iz istupa kritičara nacrta poput HND-a i Gabrića, kao i dostupnih radnih verzija novog ZEM-a? Ukratko, uvid u dosad objavljenu građu vrlo jasno sugerira da se država sa zakonodavnim promjenama ponaša kao potpuni neznalica – ili pak kao maliciozni, destruktivni akter, ovisno o stupnju svijesti koji mu odabirete pripisati. Jer verzija nacrta prijedloga ZEM-a kojom javnost zahvaljujući H-Alteru trenutno raspolaže – ona s kraja srpnja ove godine – pokazuje da Ministarstvo nakon deset godina raspada medijskog sustava i nakon razmjerno iscrpne detekcije razloga i uvjeta tog raspada koju je ono samo provelo za vrijeme SDP-a nije odlučilo napraviti suštinski – ništa. Radna verzija ZEM-a nadaje se, u skladu s HND-ovom ocjenom, kao bezglava, površinska intervencija koja pretežito sadrži sitnotrgovačke ustupke privatnim, osobito lokalnim i regionalnim medijskim strukturama, kao i daljnje iživljavanje nad neprofitnim medijima, suprotno dominantnoj praksi u Europskoj uniji kada je riječ o njihovom financiranju.

Dostupni je primjerak nacrta ZEM-a najbolji dokaz da Ministarstvo kulture zapravo nema nikakvu predodžbu o budućoj medijskoj politici. Jer sve i ako je taj dokument još uvijek u fazi promišljanja, za očekivati bi bilo – osim ako u Ministarstvu ne sjede baš groteskno nesposobni ljudi – da će nove zakonodavne promjene sadržavati neki tip koncepcijskog traga onoga kako Ministarstvo vidi strateški razvoj ovdašnjih medija. No nacrt ZEM-a se ni sadržajem ni strukturom suštinski ne razlikuje od svojeg prethodnika – ničega u njemu nema što upućuje na ikakvu aktivnost po pitanju definiranja temeljnog odnosa države prema medijima, kamoli promjene tog odnosa.

U tom je smislu posebno znakovito da se u nacrtu najviše truda može uočiti u definiranju onih dijelova koji se tiču transparentnosti vlasništva i nedozvoljene koncentracije. Jer riječ je o prvom dijelu cjeline naslovljene "Zaštita pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija", što jasno ukazuje na to da Ministarstvo ro ključno pitanje i dalje shvaća kao pitanje regulacije tržišta. U svjetlu postkrizne putanje medijskog polja, može se jedino reći da inzistiranje na ideji da je za pluralizam sadržaja i perspektiva ključan pluralizam vlasništva sugerira da nitko u Ministarstvu nije pogledao kroz prozor tijekom zadnjih deset, ako ne i gotovo trideset godina.

No dok se jadni privatni mediji ne smiju slobodno vlasnički koncentrirati, tu je ipak nekoliko ustupaka da im bude lakše. Primjerice, minimalni udio koje nakladnik televizije i/ili radija na regionalnoj razini mora posvetiti priopćavanju vijesti i obavijesti na području koncesije – što je njihova ključna javna funkcija koja proizlazi iz koncesije nad dijelom radiofrekvencijskog spektra kao ograničenog javnog dobra – u dostupnom je nacrtu ZEM-a spušten s 10 na 7 posto, a na lokalnoj razini s 10 na 6 posto tjednog programa. Također, kako ističe Toni Gabrić, daleko veća je fleksibilnost omogućena kada je riječ o raspoređivanju reklamnih sadržaja, budući da se njihov udio više ne definira u odnosu na jedan sat emitiranja, nego u odnosu na dva dnevna bloka – od 6 do 18 sati i od 18 do 24 sata – uz predvidive posljedice po reklamnu zagušenost pojedinih dijelova programa. Posebno opasnim čini se čl. 38. nacrta, koji dužnost izdvajanja 15% godišnjeg iznosa namijenjenog promidžbi svojih usluga ili aktivnosti "na oglašavanje u audiovizualnim ili radijskim programima regionalnih i lokalnih nakladnika televizije i/ili radija" iz čl. 33 postojećeg Zakona proširuje i na jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, što HND smatra legalizacijom transakcija poput onih otkrivenih u aferi Fimi media.

Vratimo li se pitanju pluralizma i raznovrsnosti medija, stvari su samo još pogoršane kada je riječ o drugoj glavnoj poluzi njihove zaštite prema ZEM-u – i to onoj koja, za razliku od regulacije tržišta, u ovom trenu uistinu može imati direktnog utjecaja na sadržaj i medijsku proizvodnju: Fondu za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Glavna je, naime, "inovacija" nacrta novog Zakona ta da korisnicima Fonda postaju i "nakladnici televizije i radija na nacionalnoj razini koji objavljuju specijalizirani program" te svi "pružatelji elektroničkih publikacija" – dakle, ne samo neprofitni portali kao do sada, nego i svi komercijalni! Uzevši u obzir da na vidiku nije nikakvo povećanje sredstava Fonda, riječ je, dakle, o još jednom sramotnom udaru na neprofitne medije kojima se ovime drastično smanjuje ionako bijedna mogućnost participacije u potporama koje su u Europi primarno namijenjene upravo neprofitnom sektoru kao prostoru koji se posebno brine za teme od javnog interesa.

Kao što je vidljivo iz ovih nekoliko primjera, dakle, novi Zakon o elektroničkim medijima nije nikakav reformski zahvat – on je jedino i isključivo kukavički paket ustupaka medijskim privatnicima, koji je s HND-ovim istupanjem iz Radne skupine izgubio bilo kakav legitimitet. Pa premda je Ministarstvo u svojoj reakciji na HND-ovo priopćenje najavilo odustajanje u novoj, zasad nedostupnoj verziji nacrta, od nekih teže probavljivih dijelova poput proširenja iz čl. 38., Đavo u ovom slučaju ionako nije u detaljima, nego u cjelini ovog poražavajućeg dokumenta koji će zacementirati postojeću bijedu medijskog sustava.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 15.11.2019

VEZANE VIJESTI

Malo, manje, najmanje

Piše: Martina Domladovac
Prema rezultatima istraživanja izdvajanja za kulturu u Jugoistočnoj Europi, iako imaju najviši proračun, u odnosu na njega najmanje ulažu u kulturu Hrvatska i Srbija te Zagreb i Beograd.

Produbljeno nepovjerenje

Piše: Lujo Parežanin
Paneli o medijskoj strategiji i budućnosti neprofitnih medija održani u sklopu desetih Dana elektroničkih medija nisu uspjeli ponuditi odgovore na pitanja koja brinu treći sektor.

Kupovanje unaprijed izgubljenog vremena

Piše: Luka Ostojić
Pozamašni iznosi koji se kulturi dodjeljuju putem natječaja financiranih iz Europskog socijalnog fonda prikrivaju činjenicu da okviri natječaja ne omogućuju dugoročnu stabilnost udruga.