Pokretom do promjene | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Pokretom do promjene

S makedonskom plesnom umjetnicom Ivanom Balabanovom razgovaramo o njenom stvaralaštvu i njegovom kontekstu, važnosti edukacije, međusobne podrške i regionalne suradnje.

Razgovarala: Jasna Čižmek-Tarbuk

Ivana Balabanova s učenicom Nadjom Lukanovskom. FOTO: Kristijan Karadzoski

  • A
  • +
  • -

Ivana Balabanova je plesačica, koreografkinja i interdisciplinarna umjetnica mlađe generacije iz Skoplja. Sa sedamnaest godina je osnovala Beatrix Crew, plesnu skupinu koja se kasnije razvila u istoimeni kulturni centar. Kao pedagodinja i organizatorica kulturnih manifestacija dulje od deset godina aktivno se zalaže za razvoj makedonske plesne zajednice i scene. Paralelno razvija vlastiti umjetnički izraz, a njezini radovi gostovali su diljem Europe. U sklopu programa predstavljanja nezavisne scene Sjeverne Makedonije u zagrebačkom Jedinstvu, 17. i 18. svibnja Balabanova će izvesti dvije solo predstave, RAW i Code #9. Izvedbe su dio programa razmjene koji nastaje u suorganizaciji Pogona  Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade, skopskoga Sociokulturnog prostora Jadro, Operacije Grad i regionalne platforme Kooperativa u sklopu projekta REG.LAB. Tim smo povodom s plesnom umjetnicom razgovarali o njezinom umjetničkom stvaralaštvu i njegovu kontekstu, o sceni suvremenog plesa u Sjevernoj Makedoniji, važnosti edukacije, međusobne podrške, i regionalne suradnje.

 

Ivana, kako ste se počeli baviti plesom i kakve su mogućnosti plesnog institucionalnog obrazovanja u Makedoniji?

Moje plesno putovanje počelo je još dok sam bila malena. Morala sam naći ravnotežu između školskih aktivnosti, hobija i te iznenadne, ogromne radosti koju sam našla u plesu. Put koji sam prošla dugačak je i plodan. Bio je izazovan, trebala sam u mnogo navrata graditi novu verziju sebe i povezivati se s vanjskim, ali i s vlastitim unutrašnjim svijetom na nove načine. Otvorila sam plesni centar Beatrix Cultural Center s 18 godina, i tamo sam najviše djelovala. Rad na centru, uz istovremeni razvoj vlastite umjetničke prakse, bio je iscrpljujuć, no istovremeno ispunjavajuć. Gledala sam s radošću kako naša grupa polagano mijenja lokalnu zajednicu preko platformi i programa za obrazovanje i suradnju koje smo osmislili. Već je tada bilo očito, a očito je i danas, da u našoj zajednici profesionalnim plesačima i koreografima nedostaje prilika da izrade karijeru i žive kao umjetnici u Sjevernoj Makedoniji. Veseli nas to malo više truda koji ulažemo u organizaciju našeg festivala Beatrix Dance League, u pozive učiteljima diljem svijeta da prisustvuju, a i u naše projekte Beatrix Specials koji nude otvorene radionice, i naposljetku u VADA – Virtual American Dance Academy koju smo razvili u suradnji s ambasadom SAD-a u Sjevernoj Makedoniji. No, nije uvijek lako biti donositelj promjene – mi kao društvo i dalje trebamo poraditi na našim vrijednostima i izgraditi percepciju o onome što smatramo umjetničkom vrijednosti. Doduše, bila sam u jednom trenutku došla do točke gdje sam shvatila da se trebam usredotočiti na umjetničku karijeru i dati priliku mlađim generacijama da vode centar, pogotovo jer su u međuvremenu narasli i postali nevjerojatni voditelji. Priznajem da mi je pandemija puno pomogla jer mi je dozvolila da stanem i opet sve promislim. Zadnje sam četiri godine provela radeći na vlastitoj međunarodnoj izvođačkoj i koreografskoj karijeri, i nadam se da je ovo tek početak. Zahvaljujući odličnim mentorima poput glumice Jasmine Bilalovikj iz CSS Centra Jadro, dramskog režisera Ryszarda Nyeoczyma iz Kanade i kompozitora Alessandra Olle iz Italije/Španjolske neumorno sam radila i na sebi i na našoj zajedničkoj tvorevini koja me dovela bliže tome da se moja djela izvode u Beogradu, Berlinu, Cagliari, diljem Makedonije, i sada u Zagrebu. 

Recite nam nešto o trenutnoj makedonskoj plesnoj sceni i kakva su vaša  predviđanja o njezinom opstanku i razvoju u budućnosti?

Kao što sam već spomenula, Makedonija ima plodnu plesnu scenu, puno talentiranih ljudi i mogućnosti da pruži kvalitetna umjetnička djela. Ono što nam nedostaje je sistematska potpora koja bi dugotrajno uposlila profesionalne umjetnike, počevši od činjenice da i dalje nema u potpunosti ustanovljene plesne grupe koja bi upošljavala diplomirane plesače. Plesači i koreografi teško nalaze financijsku stabilnost, te stoga moraju tražiti druge poslove uz ples kako bi preživjeli. Naporno je to, ali oni kojima srce pripada plesu nikada se ne predaju! Sa sigurnošću mogu reći da se nazire promjena, i vjerujem da će moja generacija stvoriti puno lijepih stvari i pružiti potporu kako našoj, tako i mlađim generacijama. Trebamo malo pogurnuti da napravimo velike stvari, tako je oduvijek. No vjerujem da ovaj problem nije endemičan samo u Sjevernoj Makedoniji, nego u tome kako plesna industrija općenito funkcionira – više je umjetnika nego poslodavaca, strog i neljudski pristup prema plesačima u plesnim grupama, manjak interesa od strane državnih institucija, ili pak manjak kvalitetne i dobro osmišljene potpore plesu (stalno viđamo ogromnu podršku prema starim projektima koji ne pomažu lokalnim umjetnicima, a manje projekata koji bi pomogli nadolazećim i ustanovljenim plesačima i koreografima), niski financijski standard umjetnika i, na kraju, puno umjetnika koji ne posjeduju znanje o menadžmentu, pisanju projekata i marketingu. Svi imamo još puno posla pred sobom, ali opet, nikad neće biti savršeno i moramo živjeti najbolje u datom trenutku.

Nezaobilazan dio Vaše karijere je podučavanje. Kako usklađujete obveze izvođačice i pedagoga?

Iskreno, to nikada nije bilo lagano i zahtjeva ogromnu količinu truda i veliku usredotočenost, kao i sposobnost da se ta usredotočenost svakodnevno prebacuje s jedne na drugu vrstu posla. Kako vrijeme prolazi, sve smo umorniji i postaje sve teže, no ako vam je "posao" također i strast, onda možete prevladati sav otpor. Naravno, trebam se svako toliko podsjetiti kako da se pobrinem o sebi i kako da priđem obavezama bez da me stres izjede. Srećom, imam ove prekrasne učenike, sad i učitelje u Beatrixu koji preuzimaju mnoge odgovornosti potrebne kako bi si izgradili iskustvo, što mi dopušta da se usredotočim na širu sliku i vlastito umjetničko djelovanje. Mi smo ekipa i međusobno si pomažemo. Nadam se da će kasnije i oni imati potporu svojih učenika i moći se usredotočiti na vlastiti umjetnički rad, to jest tako si nekako zamišljam kako taj naš životni krug napreduje. Stalno ih podsjećam da, ako vam je netko ponudio dio sebe, morate podijeliti bare djelić toga mlađim generacijama, jer jedino mi možemo biti sami sebi najveća potpora. Doduše, nisam puno podučavala zadnjih godina, to jest obično radim s učiteljima i naprednim ekipama u Beatrixu, ili s profesionalnim plesačima i kazališnim radnicima u Sjevernoj Makedoniji i inozemstvu. Podučavanje je i dalje nešto što volim i dio mene – podučavanje često podrazumijeva i učenje, i odvija se na mnogo razina.

Možete li nam reći nešto pobliže o dva performansa koje ćete izvesti u  17. i 18. svibnja u Pogonu? Radi se o radovima RAW i Code #9 koje izvodite u suradnji s interdisciplinarnim umjetnikom i kompozitorom iz Italije Alessandrom Ollom. Recite nam nešto o vašoj suradnji i kako je do nje došlo?

RAW i CODE #9 su projekti koji su mi bliski srcu – oba su solo djela, zahtjevaju puno energije i u njima se nalazi nevjerojatno puno strasti i intimnosti. Nastali su u suradnji s Alessandrom Ollom, talijansko-španjolskim skladateljem i interdisciplinarnim umjetnikom. Alessandro mi je bio mentor i suradnik prošle tri godine, podijelio je mnogo svojih navika sa mnom i nesebično se predao podršci i radu na mojoj umjetnosti. Još od prvog zajedničkog projekta Her own space odlično surađujemo, i on je prava inspiracija. Način na koji prilazim stvaranju ne uključuje studio. Naravno, radim na svojoj tehnici skoro svaki dan, ali stvaralački proces započinje u mojoj glavi. Katkad bi mi ideja došla u obliku slike, vjerojatno jer imam običaj vizualizirati stvari, a katkad bi mi došla nakon mnogo, mnogo dana promišljanja nekog specifičnog djela. S Alessandrom, proces je uvijek istraživački i teško nam je izabrati jednu od mnogih ideja koje nalazimo, pogotovo jer smo oboje toliko eklektični, ali na koncu, sve što napravimo jako je minimalistički. RAW objašnjava sam sebe, taj komad gotovo da je ispovijedanje samoj sebi. Imala sam loš dan, i obično nakon takvog dana pišem. U petnaest sam minuta napisala istoimenu pjesmu, i izlila sve svoje osjećaje na papir.
 
 
I tako je to sve počelo, otišla sam u studio, i jednakom brzinom preslikala riječi u pokret, napravila sam prvu skicu izvedbe. Nju sam potom poslala Alessandru, kojemu se to jako svidjelo i koji mi je naravno odgovorio nevjerojatnom glazbom. Prva skica bila je kraća verzija od sedam minuta, dok završna verzija, koju ćemo izvesti u Pogonu, traje četrdeset minuta i dovršena je uz pomoć pjesnikinje Lucille Trapazzo, koja mi je poput majke, i velika podrška mojem radu. CODE #9, s druge strane, razvio se kroz dva perioda rezidencije: u Barceloni kolovoza 2021. i Skopju ožujka 2022. U početku je ovo djelo bilo istraživanje tame i odnos te tame s plesačem, kako vanjskom tamom, tako i unutrašnjom. Koristili smo mnoge alate, poput projekcije, malih izvora svijetla, rada u potpunoj tami ili potpunome svjetlu, i onda polagano izrezbarili završnu verziju. Ta verzija je opet vrlo minimalistička: dva svjetla vise iznad plesačice koja je gotovo uvijek na istom mjestu. Ta izvedba je solo komad u trajanju gotovo četrdeset i pet minuta iza kojeg stoji Alessandrov zvučni dizajn, i uključuje raznovrsni vokabular pokreta i koncepata, što sačinjava imerzivno iskustvo za publiku. Djelo je mozaik suvremenog i uličnog plesa, igra između ta dva oblika, i postojanja i manjka pokreta. 
 
Što mislite, u kojoj mjeri projekti poput ovog doprinose predstavljanju i vidljivosti makedonske plesne scene i njenoj promociji, i kakva su Vaša iskustva o sudjelovanju u ovom programu?

Vjerujem da su umjetnici najvjerniji ambasadori svojih država, bilo da se radi o plesu ili bilo kojoj drugoj umjetničkoj disciplini, i vjerujem da je tome tako ne samo zbog rada kojeg predstavljaju, nego i njihove cijele ličnosti koja stvara poveznicu s drugim zajednicama umjetnika i publikama diljem svijeta. Tijekom takvih putovanja upoznala sam mnogo ljudi, i veseli me da uvijek spomenu Sjevernu Makedoniju, a još me više veseli ako uživaju u mojim djelima jer ih to još više privuče umjetničkoj sceni. Kad sam jedno prošlo djelo predstavljala u Zürichu, mnogo plesača i učitelja nije nikada čulo za Sjevernu Makedoniju, ali nakon što su zavoljeli moje djelo, odmah su se zainteresirali i za našu plesnu scenu. To me čini sretnom i ponosnom, i nadam se da će naše institucije nekog dana razumjeti važnost ulaganja u umjetnost i pomoći predstavljati naš rad u inozemstvu. Kako je ovo jedan od takvih trenutaka – projekt RAW ostvaren je uz podršku Ministarstva kulture Sjeverne Makedonije, nadam se da ćemo uspjeti opravdati tu podršku. Organizacije poput CSS Centra Jadro, Pogona i Kooperative pružile su nam podršku i kontakte ne samo na ovoj, već i mnogo prijašnjih prilika, i njihov je rad imao ogroman utjecaj na makedonsku, a i balkanske zajednice. Treba nam više takvih organizacija, jer se one doista bave našim stvarnim potrebama.
 
 
Ovaj tekst nastao je u suradnji s Kooperativom – Regionalnom platformom za kulturu u sklopu projekta REG.LAB.  Za sadržaj ovog teksta odgovaraju isključivo autori i partneri na projektu te on ni na koji način ne odražava mišljenje Europske unije. Projekt je sufinanciran sredstvima Europske unije, program Kreativna Europa (2014. – 2020.), u sklopu otvorenog poziva usmjerenog na jačanje kulturne suradnje i konkurentnosti kulturnih i kreativnih industrija na Zapadnom Balkanu.
 
Project Regional Action Lab – independent culture as engine of mutual support and exchange in times of crisis (Reg Lab) is supported by the Balkan Trust for Democracy, a project of the German Marshall Fund of the United States and the USAID.
 
Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 12.05.2022

VEZANE VIJESTI

Dijalozi o otporu

Pripremila: Hana Sirovica

Suvremena makedonska scena vizualnih umjetnosti u Pogonu se predstavlja velikom skupnom izložbom na čijem će otvorenju biti predstavljena knjiga In Dialogue.

Promišljanje druge vrste moći sudjelovanja

Razgovarao: Lujo Parežanin

S plesnom umjetnicom Sonjom Pregrad razgovarali smo o njezinom novom radu Utopija produženog ovdje i sada, kolektivu koji okuplja i pandemijskom kontekstu kojim je određen.

Participacija se razvija u nezavisnoj kulturi

Pripremio: Lujo Parežanin

Projekt REG.lab pod vodstvom platforme Kooperativa povezuje kulturne centre i mreže u regiji s ciljem zagovaranja novih, demokratičnih i participativnih modela upravljanja.