Polazna točka za promjenu | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Polazna točka za promjenu

U vremenu fizičkog distanciranja i izbjegavanja svakog kontakta posebno su zakinute slijepe i slabovidne osobe, kojima je taktilni moment ključan za sudjelovanje u kulturnom životu.

Piše: Anja Tomljenović

FOTO: Tifološki muzej / Facebook

  • A
  • +
  • -

Muzeji su pretrpjeli znatnu štetu koju je uzrokovala globalna kriza, čije se ozbiljne društvene i ekonomske posljedice tek očekuju. Čak 93 posto muzeja diljem svijeta prisilno je zatvoreno (više od 85 000 institucija, prema podacima prikupljenim do 3. travnja) kako bi se osigurala sigurnost djelatnika i posjetitelja, a muzejski sektor reagirao je na krizu tako da je svoj sadržaj prebacio u digitalne formate (virtualna vodstva, prezentacije kolekcija, edukativne programe, interaktivne sadržaje i slično).

Kako povratak na staro nije tako izgledan u bližoj budućnosti, a možda nikada ni ne bude u potpunosti moguć, postavilo se pitanje na koji način funkcionira prilagodba sadržaja osobama koje su isključene iz uobičajenog prezentacijskog modela u muzejima. U vremenu fizičkog distanciranja i izbjegavanja svakog kontakta posebno su zakinute slijepe i slabovidne osobe za koje je taktilni moment pri razgledavanju muzeja ključan. Zanimalo nas je koliko su u Hrvatskoj muzeji prilagođeni osobama s oštećenjem vida, odnosno s kojim izazovima se susreću u nastaloj situaciji, stoga smo istražili stanje stvari u nekolicini većih zagrebačkih muzeja. 

Muzej nije geto

Prema Izvješću o osobama s invaliditetom u Republici Hrvatskoj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Hrvatskoj zaključno sa svibnjem 2019. godine živi 511 281 osoba s invaliditetom, što čini oko 12,4 posto ukupnog stanovništva RH. Prema istom Izvješću, oštećenje vida ima 27 092 osobe, što čini 5,3 posto od ukupnog broja osoba s invaliditetom. Međutim, za mnoge od njih posjet muzeju još uvijek je isključujuće iskustvo, što nam je potvrdio i Bruno Tot iz Hrvatskog saveza slijepih, pogotovo u kontekstu sveobuhvatne nepristupačnosti sadržaja za slijepe u Hrvatskoj, koja je dodatno otežana u trenutnoj epidemiološkoj situaciji. "Slijepe osobe ovise o fizičkom kontaktu ako imaju videću pratnju i, naravno, za percipiranje objekata. Stoga je fizička distanca veliki problem koji, vjerujem, sprječava većinu koja bi i posjetila neki muzej da to učini."

U istraživanju o kvaliteti života slijepih osoba koje je Hrvatski zavod za javno zdravstvo proveo u okviru Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti osoba s invaliditetom od 2017. do 2020. godine, kulturne, sportske i obrazovne ustanove najnepristupačniji su prostori. Primjer dobre prakse svakako je Tiflološki muzej, jedan od rijetkih muzeja prilagođen osobama oštećena vida u Hrvatskoj i u Europi, s dugogodišnjom tradicijom otvaranja prema osobama s invaliditetom. U muzejskom konceptu spajaju se edukacijsko-rehabilitacijsko i muzeološko područje, a on je zaokružen fizičkom pristupačnošću (podne trake koje olakšavaju orijentaciju, reljefne taktilne karte za upoznavanje prostornih karakteristika) i prilagođenim sadržajima (dostupan je i u audio-obliku, na brajici, u obliku taktilnih kataloga i legendi i slično). Što se tiče drugih muzeja i galerija, Taktilna galerija u Modernoj galeriji u Zagrebu od 2009. godine je prva multisenzorna galerija namijenjena slijepim i slabovidnim osobama u ovom dijelu Europe. Vrijedi napomenuti i kako je nedavno izašla i prva likovna monografija Povijest umjetnosti kroz zvuk i dodir namijenjena slijepim i slabovidnim osobama, autorice Nataše Jovičić. Povodom Međunarodnog dana bijelog štapa, u Muzeju grada Zagreba godinama se odvija projekt Info taktilne točke i primjer je prigodnog kontinuiranog programa u godini. 

Novi opsežni projekti u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu uključuju programe za osobe s teškoćama vida i čitanja, kao što je projekt Drugačiji i jednaki u kojemu će se ostvariti suradnja s Centrom za odgoj i obrazovanje Vinko Bek u obliku edukativne rehabilitacije, a prvi put su uključeni i korisnici Kluba "Vjeverica", koji djeluje unutar Udruge za podršku osobama s intelektualnim poteškoćama Grada Zagreba. Europski projekt BEAM UP tematski se i motivski nastavlja na prošlogodišnju izložbu apstraktne suvremene umjetnosti Josef i Anni Albers – Putovanje kroz slijepo iskustvo, koja je prilagođena osobama s oštećenjem vida, dok će novi softver olakšati praćenje online sadržaja MSU-a.

Muzejska pedagoginja savjetnica u Tiflološkom muzeju Željka Sušić ističe kako problematika osoba s invaliditetom objedinjuje sve podzastupljene skupine pod kategorijom ljudskih prava. Muzej je pravo okruženje za različite programe koji uključuju i različite skupine posjetitelja/korisnika i također je mjesto koje može biti polazna točka za promjene ustaljenih, mainstream razmišljanja. Prijelomna točka za Muzej je otvaranje stalnog postava 2008. godine zamišljenom kao showroom, u pozitivnom smislu, koji može poslužiti kao model kako izložbe prilagoditi svim i drugim osobama s invaliditetom. Tiflološki muzej nerijetko prati stereotipna vizija kako ga posjećuju isključivo slijepe i slabovidne osobe. No treba istaknuti kako se ne radi o getoiziranom prostoru namijenjenom osobama s invaliditetom, već on služi svim zainteresiranim posjetiteljima. 

Nastupilo je vrijeme stagnacije

Što se tiče rada u nepovoljnim epidemiološkim uvjetima, Tiflološki muzej u sličnoj je situaciji kao i većina muzeja u Hrvatskoj. Sve se svodi na individualne posjete, otvorenja izložbi moraju biti održana u skladu s preporukama Stožera civilne zaštite RH i izloške nije moguće dodirivati. Sušić se nada kako se neće izgubiti ono što je dosad pozitivno napravljeno u kontekstu uključivanja različitih skupina, kao i prilagodbi prostora: "Dosta se stvari napravilo na tu temu, ali nastupilo je vrijeme stagnacije, no nadajmo se da će s boljom epidemiološkom slikom ponovo sve krenuti s one točke gdje smo zastali. Upravo iz tog razloga vrlo je važno podsjećati da sve skupine osoba imaju pravo na kulturne sadržaje te je potrebno pronalaziti načine, putove kako bi im se, i u ovim vremenima, to omogućilo."

Osim pandemije, izazov trenutne situacije za muzeje je i potres u kojima su zgrade pretrpjele različita oštećenja. Viša muzejska pedagoginja i voditeljica Pedagoškog odjela u Arheološkom muzeju u Zagrebu Zorica Babić rekla nam je kako je muzej trenutno u obnovi i nije otvoren za posjetitelje. U svom dugogodišnjem radu s osobama s invaliditetom Babić traži bolji način kako prezentirati muzej tako da ga osobe s invaliditetom dožive onakvim kakav on zapravo jest, s edukativnim alatima koji omogućuju spoznajni doživljaj umjetničkog djela: "U radu sa slijepim, slabovidnim i gluhoslijepim osobama vodim se prvenstveno dvjema stvarima, da dobiju dobre i valjane povijesne informacije čime će verbalno opisivanje biti uz što više zanimljivih detalja te da im što više informacija bude i taktilno dostupno."

Ne treba zaboraviti kako su slijepe i slabovidne osobe izrazito heterogena skupina posjetitelja u muzejima, pogotovo uzme li se u obzir stupanj oštećenja vida i u kojem trenutku života osobe je on nastupio. Također, treba imati na umu da mnoge slijepe osobe nisu nužno razvile dobar taktilni osjećaj, prvenstveno zbog toga jer su vid izgubile kasnije u životu pa možda tu vještinu još nisu dovoljno usavršile, dok su ponekad taktilni crteži prekomplicirani za razumijevanje. Uostalom, taktilne skulpture mogu koristiti i videće osobe kako bi probudile novi način spoznajnog doživljaja umjetničkog rada. Bruno Tot napominje kako pristupačnost ima svoje granice i neki su doživljaji jednostavno nezamjenjivi: "Iako postoje muzeji s audiodeskripcijama i izlošcima koji se smiju dodirivati, to ponekad nije dovoljan nadomjestak za jedno osjetilo. S druge strane, svaka osoba, bila ona slijepa, slabovidna ili videća, ima svoju percepciju svijeta. Tako i slijepe osobe zahvaljujući nečijem opisu i taktilnom osjetu mogu stvoriti vlastiti doživljaj nekog izloška."

U Arheološkom muzeju također razmišljaju o načinima prilagodbe sadržaja nakon ponovnog otvorenja za javnost, uzimajući u obzir situaciju u kojoj se poštuju epidemiološke mjere – sve što je taktilno, treba biti i dezinficirano, a posjetitelje se smješta u veće prostore u kojima je moguće osigurati socijalnu distanca. "S obzirom na to da su naše replike izrađene od gipsa ili keramike, dezinfekcija počinje uništavati replike. Samim time, potrebno ih je izrađivati u nekoj drugoj vrsti materijala poput plastike, akristala ili kamena. No, kako to zapravo funkcionira u stvarnosti, nažalost to još ne mogu reći", zaključuje.

Pitanje definicije i nove uloge muzeja u 21. stoljeću trebala je razriješiti prošlogodišnja generalna konferencija ICOM-a u Kyotu, no bez konačnog zaključka, što je još jedna od činjenica koja svjedoči o potrebi restrukturiranja i osuvremenjivanja muzejskog sektora. Na lokalnoj razini vidljiva je potreba za osmišljavanjem i prilagodbom javnih politika, kao što je pristupačnost kulturnim ustanovama, a uz to i reguliranje zdravstva, politike zapošljavanja, socijalnih politika i drugih. Osim terminološke promjene, za muzeje je potrebno i preispitivanje postojećih modela kako bi se što uspješnije podnijele krize koje slijede. Jedino će kontinuiran proces inkluzije privući različite tipove publike, s ciljem poboljšanja umjetničkog i kulturnog programa željama i potrebama osoba s invaliditetom koje su jednake potrebama svih drugih ljudi, samo s ponešto drugačijim načinom njihova ispunjenja. Krajnje je vrijeme da muzeji postanu mjesta u kojima se svi osjećaju dobrodošlo. 

 

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 02.12.2020

VEZANE VIJESTI

Prepuštanje unutrašnjim impulsima u odsustvu vida

Razgovarala: Martina Domladovac

U novigradskoj Galeriji Rigo održava se izložba blind fields, inspirirana svijetom slijepih. O radu na izložbi i projektu razgovarali smo s autorom Danijelom Šivinjskim.

Gledati ušima ili slušati očima

Piše: Vlatka Lacmanović
Unatoč tehnološkom napretku, digitalnoj televiziji, dostupnosti potrebnog znanja i iskustva, televizijski program u Hrvatskoj još uvijek nije prilagođen osobama s oštećenjem vida i sluha.

Moćan "pokušaj kazališta"

Piše: Petar Odak
Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život najstarija je ovakva skupina na svijetu, no - uz patronizirajuće tapšanje po ramenu - još uvijek nema reguliran pravni status.