Politička relevantnost kulture | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Politička relevantnost kulture

Naučimo još ponešto o kulturnim politikama na razini Europske unije.

Razgovarale: Antonija Letinić i Dea Vidović

U organizaciji međunarodne konferencije Exit Europe - Nove geografije kulture, uz Savez za centar za nezavisnu kulturu i mlade te Savez udruga Klubtura, sudjelovala je i europska mreža Culture Action Europe. O mreži, njezinu djelovanju te trenutnoj političkoj situaciji i odnosu spram kulture i kulturnih politika na europskoj razini razgovarali smo s Ilonom Kish, glavnom tajnicom mreže.

KP: Čime se Culture Action Europe bavi i tko su sve članice vaše mreže?

I. K.: CAE je mreža organizacija i mreža koja djeluje već petnaest godina na uvođenju kulturnih politika u Europskoj uniji, zagovara interese umjetnika i kulturnih djelatnika. Trenutno imamo preko devedeset izravnih članova, većinom platformi i organizacija koje djeluju na europskoj i nacionalnoj razini, tako da možemo reći da smo mi organizacija specijalizirana za zagovaranje i lobiranje.

Među otprilike devedeset izravnih članova nalaze se europske mreže, tematske mreže poput plesnih, izvedbenih, glazbenih, književnih i slično, zatim nacionalna udruženja kao što je Asocijacija iz Slovenije, SU Klubtura iz Hrvatske. Teško je procijeniti koliko točno pojedinačnih članova imamo jer je to ovisno o tome koliko koja mreža ili platforma ima organizacija i članova. Procjenjujem otprilike da se radi o nekih 15 000 članova sveukupno. Tome još treba pridodati i individualne osobe u pojedinim mrežama kao što su organizacije pisaca, umjetnika, European Writers' Congress s oko 80 000 članova, pa nacionalne platforme.



KP: Organizacija je započela djelovanje pod imenom European Forum for Arts and Heritage, no nedavno ste promijenili ime u Culture Action Europe. Koji je razlog za promjenu imena i zbog čega ste to smatrali važnim?



I. K.: To je dosta duga priča. Dijelom smo se za promjenu imena odlučili zbog promjene fokusa, dakle s debatno orijentirane organizacije odlučili smo se usmjeriti na politički aktivizam. Htjeli smo da ime organizacije to odražava tako da smo odabrali ime koje obuhvaća čitav spektar aktivnosti s kojima se bavimo. Iako je naše primarno djelovanje bilo u sektoru umjetnosti, shvatili smo da se bavimo kulturnim pitanjima i htjeli smo da i samo ime to odražava, da u njemu bude čitljiva naša potreba da budemo aktivni, proaktivni i da stvorimo novu energiju i novu vidljivost u jako napućenom briselskom zagovaračkom okruženju u kojem mnoge organizacije žele i pokušavaju biti prepoznate i vidljive.  

Osim toga, promatrali smo samokritički našu organizaciju kojoj je uloga bila orijentirana na diskusiju i promišljanje, nismo bili think-tank, i htjeli smo da to bude jasno. Nisam sigurna da se radilo o krizi mreža kao takvoj, već bih prije rekla da smo mi prepoznali potrebu za mobiliziranjem kulturnog sektora na djelovanje, a oduvijek smo željeli biti i ostati kritični prema svom procesu. Kako bismo to ostvarili bilo je potrebno napraviti snažan okvir za organizacijsko i aktivno djelovanje. Mi smo se time bavili i prije promjene imena naravno, ali smo htjeli da to bude vidljivije i da budemo organizacija koja ima više izravnih aktivnosti.  

KP: Kako biste definirali Europsku agendu za kulturu, ali i druge dokumente koji su joj prethodili poput Mastrichtskog i Lisabonskog sporazuma?

I. K.: Povijest kulturnih politika u Europi u stvari je dosta dugačka. Postoje vrlo važne konvencije koje su se pojavile nakon II. svjetskog rata, u vrijeme kada je Europska unija utemeljena i jasno je da je u to vrijeme ona bila prvenstveno rekonstrukcijski projekt temeljen na trgovini i razvoju. Taj razvoj je bio spor i proces koji je doveo do toga da se EU prihvati prije kao politički projekt nego li samo projekt temeljen na ekonomiji. Od tog trenutka u Mastrischtskom sporazumu se pojavljuje i prva referenca na kulturu, no kako je EU neka vrsta projekta između vlada prije nego li federalni projekt, mnoge članice su sve do sada pokazivale otpor prema mogućnosti da kulturne politike budu u nadležnosti EU te da EU može odlučivati o nacionalnim kulturnim politikama ili im se pak suprotstavljati. Stoga je napredak do kojeg se došlo u posljednjih petnaestak godina, od Mastrichtskog sporazuma u tom smislu izrazito značajan.

Nadalje, pritisak kulturnih organizacija je u porastu, a do toga je došlo ukidanjem granica i činjenicom da je kulturni sektor vrlo mobilan i aktivan unutar EU. Tako da su i ključni decission makeri u EU postepeno prepoznali da nijedna politika nije politika sama po sebi, već da je nužno staviti unutra i neke strateške ciljeve.

U ovom trenutku, Agenda koja je prihvaćena 2007. je još važnija i ona ima simboličku vrijednost, ona je prvi dokument koji se bavi kulturom. Njezin fokus je vjerojatno više instrumentalne prirode u smislu traganja za načinima na koje kulturne aktivnosti mogu doprinijeti ciljevima EU. Ali ona je važna i zato što otvara put za druge sektore. Ali prvi korak je otvaranje koherentnijeg pristupa kulturnim praksama na europskoj razini.



KP: Na koji način mislite da je moguće pomaknuti njezin značaj s te simbolične razine na neku praktičniju?

I. K.: Mislim da će to biti veoma spor proces,  jer je EU spora u svakom slučaju. No otkako je usvojen Lisabonski sporazum, kulturi po prvi puta, kao i mnogim drugim područjima, nije potrebna jednoglasna odluka svih 27 zemalja članica, već je za područje kulture dovoljno ono što se zove kvalificirana većina, i to je jedna od stvari koja omogućuje da se donese više odluka. Ono što vidim kao temeljne odrednice članka sporazuma jest jačanje kulturne komponente u drugim politikama EU i to označava korak naprijed.

Kao organizacija i kao sektor – nisam sigurna što bi sve trebalo učiniti. Naš cilj bi trebala biti kompetentnost na razini EU kako bismo mogli imati politike koje bi utjecale na nacionalne razine zemalja članica. Agenda je prihvaćena i potrebno je vrijeme za prikladnu implementaciju, a mi moramo čekati da vidimo kako i što možemo raditi u tom pravcu, no to se sve odvija vrlo sporo.



KP: Postoji li strah da će zemlje članice u kulturnim politikama i samoj Agendi prepoznati određeni tip prijetnje nacionalnim identitetima?

I. K.: Mislim da je Agenda politička stvar tako da ne. Mislim da ona ne bi trebala biti nikakva prijetnja nacionalnim identitetima jer ne predaje veće ovlasti nego što je EU imala prije nje. Ona je u stvari vrlo općenita, a pitanje nacionalnih kulturnih identiteta postavljeno je na razini u kojoj se njih pokušava učiniti dijelom cjelokupne vizije EU, a to je jedan od ključnih pokretača za stvaranje snažnih politika i promicanje nacionalnih kulturnih identiteta gdjegod je to moguće.



KP: Zbog čega mislite da je EU konačno prepoznala kulturu kao važno pitanje?

I. K.: Regresija je prisutna na općoj razini, kako u kulturnom tako i političkom životu. Postoje brojne političke organizacija koje zagovaraju političku relevantnost kulture i razmatraju načine na koje ona utječe na društvo. S druge pak strane do određene razine i sama Europska unija prati kolektivne trendove na nacionalnim razinama. U posljednjih petnaest godina bilo je mnogo diskusija o ekonomiji znanja, kreativnim ekonomijama (Richard Florida), potrebi zapadnjaka da se razviju, uzrocima koji su doveli do seljenja proizvođača prema istoku, globalizaciji itd. Tako da mislim da političari sve više gledaju prema svijetu kulture kao području koje može donijeti i doprinijeti nečim što je možda bilo izgubljeno ili što se može vidjeti kao snaga u Europi. Idealno bi bilo kada bi to bio opći trend u europskim društvima.



KP: Mislite li da u političkim sferama kulturu vide važnom za image ili zaista prepoznaju njezinu pravu važnost i vrijednost?

I. K.: Ne mislim da oni znaju, mislim da politička razina ima vrlo labavu viziju toga što kultura jest ili nije. Oni vide kulturu kao svojevrsni širi, kreativni sektor i ne znaju može li ona biti pokretač procesa ekonomskog razvoja kreativnih industrija, koje pak teško definiraju, a koje su postale jako prisutne u posljednjih dvadeset godina, osobito s rastom globalnih masmedija. Mislim da se oni pitaju što kultura može doprinijeti u drugim političkim agendama. Postoji rastuća svijest na toj razini, a što se tiče sektora moglo bi biti velikih očekivanja u svemu  - od kreativnog poticaja individualaca preko promicanja demokracije do razvoja ekonomije. Ponekad se pitamo da li oni možda misle da kultura može riješiti sve njihove političke probleme. Ja tako ne mislim, politike još uvijek nisu jako jasne, i teško je reći što očekivati.

 



KP: Koju strategiju kulturnih politika za EU smatrate prikladnom?

I. K.: Teško je reći. Ako radimo u sadašnjem zakonskom okviru, onda je iznimno važno imati jasnu kulturnu strategiju za EU koja ovlašćuje zemlje članice da donose koliko god je odluka moguće kako bi promovirale kvalitetne radne uvjete za umjetnike, kvalitetu pristupa i sudjelovanja u kulturnom životu širom EU. Također su važni ciljevi vezani uz mobilnost umjetnika i cirkulaciju umjetničkih radova. Mora postojati jasna strategija koja omogućuje i ovlašćuje kulturu da preuzme snažniju ulogu u političkom životu, a mislim da Agenda počinje raditi na tome.



KP: Imate li saznanja o tome donosi li promjene u kulturnoj produkciji Program Kultura, u kojem je jedna od ključnih komponenti europska dodana vrijednost?

I. K.: Još ne postoje konkretni podaci, no za sada su stvari više vezane uz jedan fenomen koji se tiče financiranja od strane EU, a primarno je to uvjet da je za financiranje potrebno imati tri partnera. Ono što se događa kao posljedica toga je da ljudi često osmisle projekt a tek onda kreću tražiti partnere kako bi zadovoljili uvjete. Mislim da se s vremenom pokazalo važnim da postojeće grupe imaju kapacitet financirati takve projekte i voditi ih ne samo kroz EU pa su tako neki od tih projekata postali mreže. No ne postoje dostupni podaci o dugoročnom utjecaju programiranja i što se događa s projektima nakon što oni završe, kakve veze postoje, kakve koprodukcije se događaju ili bi se mogle izroditi iz toga.



KP: Što mislite o samom tom modelu financiranja? U kojoj je on mjeri prikladan za siromašnije i slabije razvijene zemlje?

I. K.: Nije prikladan i to je vrlo aktualno pitanje. Postoje dvije razine utjecaja financijskih regulacija koje pokrivaju sva javna financiranja svih vrsta, a savjeti nisu razvijeni niti u jednoj nezavisnoj NGO organizaciji, bilo velikoj ili maloj. Postoji također i regulacija kako se projekti provode. Za područje kulture nadležna je Executive Agency koja primjenjuje maksimalnu fleksibilnost, prepoznaje kapacitete aplikanata u kulturnom sektoru kojeg se može okarakterizirati kao iznimno osjetljiv i koji pokazuje niži stupanja kapacitiranosti općenito. Trenutno Program Kultura ima prepreku prema prijavama malih nezavisnih organizacija kako bi osnažila srednje ili veće organizacije, dakle jednog partnera sa značajnijim financijskim kapacitetom. S druge strane nasuprot 11. rujnu i trenutnoj financijskoj krizi, i EU je jako oprezna u tome kome daje novac i pazi da ih ne ustupa onim organizacijama koje ne mogu provesti programe. Istodobno EU ima veliki administrativni problem s vremenskim rokovima, protokom novca, a mnoge organizacije dobivaju godišnje operativne grantove i oni su toga također svjesni.



KP: Možete li nam za kraj dati komentar na konferenciju Exit Europe?

I. K.: Mislim da je konferencija fantastična, ali zaista jer za nas je ovo prvi veliki događaj u ovoj regiji u koji smo aktivno i duboko uključeni, a koji nam omogućuje da dobijemo pregled stanja. Izrazito je informativna i stimulativna te ohrabrujuća, a energija i razina kritičke angažiranosti je iznimna. Zahtjevno je koncipirana na političkoj, praktičnoj, teorijskoj i filozofskoj razini. Važno je što su se okupili ljudi iz regije. Nadam se da će ishod biti bolja informiranost lokalnog stanovništva o predpristupnim alatima koji su dostupni. Iako postati članom EU ne donosi radikalan obrat za krizu u smislu kulture, ipak će se mnoge stvari otvoriti, kao na primjer investiranje u kapacitete lokalnih organizacija. No postati članom EU znači nositi se i baviti se s problemima koje imaju članice EU.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 27.12.2009