Politička (ne)pismenost mladih | kulturpunkt

Politička (ne)pismenost mladih

Činjenica da gotovo dvije trećine učenika/ca smatra kako političke stranke služe zapošljavanju nije odraz političke nepismenosti, već sistemskog isključivanja mladih iz javnog života.

Piše: Matko Vlahović

Foto: Michael Rawle/Flickr

  • A
  • +
  • -

Istraživanja redovito pokazuju da su mladi apatični, da ne znaju i ne mogu politički artikulirati svoje probleme, da misle kako stranke služe samo za zapošljavanje. Razloge tome ne treba daleko tražiti. Na aktualnim je lokalnim izborima aktivizam – kao i bilo kakvo grassroots djelovanje izvan okvira etabliranih stranaka i institucija – doživljen kao razlog za diskreditaciju. Ili još gore – aktivizam je shvaćen kao dokaz neautohtonih, neprirodnih i sumnjivih pojava. Političke elite imaju veliki problem s aktivnim građanima. Upravo je to ograđivanje i privatiziranje javnog prostora uvelike pridonijelo situaciji u kojoj mladi politiku ne vide kao rješenje golemog niza problema koji ih muče.

Najnovije u nizu istraživanja o političkim stavovima mladih pod naslovom Politička pismenost učenika i učenica završnih razreda srednjih škola predstavili su znanstvenici Nikola Baketa i Jelena Matić Bojić na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Istraživanje su proveli Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Gong, FPZG, FFRI i Centar za studije jugoistočne Europe Sveučilišta u Grazu u suradnji s GOOD inicijativom, a rađeno je tijekom ožujka 2021. godine na reprezentativnom uzorku od 1122 učenica/ka u 67 maturantskih razreda iz 59 srednjih škola diljem Hrvatske. Provjeravana je razina političke pismenosti i participacije, ali se također nastojalo istražiti razinu demokratskih i vrijednosnih stavova mladih, medijskih navika i pismenosti te građanske kulture. Riječ je o najrecentnijem u nizu istraživanja koja su prethodno provedena 2010. i 2015. godine. Broj istraživanja, knjiga i radova koji se bave mladima u Hrvatskoj je u porastu pa postoji vrlo dobra slika problematičnog odnosa mladih i politike koju ovo najnovije ispitivanje još dodatno potvrđuje.

Autori/ce izvještaja o istraživanju ističu da su u općim crtama "socio-politički stavovi mladih u 2021. godini nešto demokratičniji nego što je to pokazalo istraživanje iz 2015. godine. To se posebno vidi kod stava prema homoseksualnim osobama, u smanjenom priklanjanju autoritarnim tendencijama te kod odnosa prema vlastitoj i tuđoj naciji i nacionalnoj tradiciji".

Pritom je doduše vrlo izražena razlika između gimnazijskih programa te četverogodišnjih i pogotovo trogodišnjih strukovnih programa. Samo po sebi to nije toliko iznenađujuće budući da gimnazije imaju značajno veći fond društveno-humanističkih predmeta, dok su strukovni programi usredotočeni na pripremanje mladih za potrebe tržišta rada nauštrb cjelovitog obrazovanja. Dodatan razlog diskrepancije leži i u tome što udruge civilnog društva – na koje se provedba građanskog odgoja oslanja – ne uspijevaju u jednakoj mjeri doprijeti do suradnje sa strukovnim školama kao što je to slučaj s gimnazijama. Također je uočljiv rodni jaz između ispitanika i ispitanica – posebno kad je riječ o prihvaćanju demokratskih vrijednosti. Učenice u gotovo cijelom spektru ispitanih područja pokazuju znatno višu razinu demokratske kulture nego učenici.

Kako je spomenuto, najveći je porast prihvaćanja demokratskih vrijednosti u odnosu na prijašnja istraživanja vidljiv u stavovima prema LGBTIQ+ osobama. Dok je 2015. gotovo 50 posto učenica/ka smatralo da je homoseksualnost psihički poremećaj, a dodatnih 20 posto nije bilo sigurno, ove je godine stvar obrnuta pa se gotovo 50 posto više ne slaže s takvim tvrdnjama, dok je broj nesigurnih ostao isti. S druge pak strane, još ih gotovo 50 posto misli da seksualnost ne bi trebali javno isticati. Imajući na umu homofobne napade samo iz prethodne godine, teško se oduprijeti cinizmu – još jedno desetljeće ovakvog napretka i možda će LGBTIQ+ osobe moći prošetati po gradu ne brinući za to hoće li ih netko pokušati žive zapaliti ili baciti pod tramvaj.

Kad je riječ o konzumaciji medijskog sadržaja, preko dvije trećine učenika/ca se svakodnevno informira preko društvenih mreža. Od tradicionalnih medija prate jedino TV sadržaj, dok tisak i radio gotovo nikad ne čitaju i slušaju. Iako im predstavlja glavni izvor informacija, učenice/i imaju malo povjerenja u sadržaj koji konzumiraju na društvenim mrežama. Nikola Baketa je to kritičko vrednovanje sadržaja pripisao obrazovanju iz medijske pismenosti koje se provodi već od osnovne škole u sklopu hrvatskog jezika. Najviše povjerenja pak osjećaju prema autoritarnim institucijama poput vojske i policije, ali su također manje skloni autoritarnim stavovima nego je to bio slučaj u prethodnim istraživanjima – većina tako poštuje slobodu medija i govora te toleriraju različita mišljenja.

Najveću je pažnju u javnosti izazvao rezultat da manje od 60 posto učenika/ca zna definirati ustav ili da ih manje od 50 posto zna tko je premijer. Politolog Berto Šalaj je zato ustvrdio kako je četvrtina mladih efektivno politički nepismena. Upravo je politička (ne)pismenost u popratnim medijskim analizama istraživanja detektirana kao glavni razlog političke apatije učenica/ka. Politička pismenost – grubo definirana kao skup znanja, stavova i vještina koja omogućuju orijentaciju u političkom prostoru – svakako povećava vjerojatnost participacije, no ne govori ništa o njenoj zbiljskoj mogućnosti. Zbog očekivanja da bi mladi uz dovoljno političkog znanja automatizmom postali aktivni građani zaboravlja se da za tako nešto – osim kad su u pitanju izbori kao minimalni oblik participacije – zapravo ne postoji infrastruktura.

Kad ih se pitalo o participaciji u zajednici, velika većina učenica/ka barem je jednom sudjelovala u nekoj volonterskoj ili humanitarnoj akciji. Maturantice/i stoga u životu društva i zajednice sudjeluju prvenstveno kroz vrstu djelovanja koje ne tumače kao političko. Između ostalog velikom većinom smatraju da bi se svi trebali zauzimati za rješavanje problema u zajednici, a ne čekati da ih riješi netko drugi. Upravo je ovo značajan rezultat istraživanja koji je možda olako izostavljen iz analiza – mladi sudjeluju i smatraju da treba aktivno rješavati probleme zajednice, ali ne vide politiku kao moguće polje djelovanja. Tako gotovo 60 posto učenika/ca smatra da se u političke stranke učlanjuju ljudi koji žele stvoriti veze kako bi se dokopali nekog radnog mjesta. Mladi prema tome politiku shvaćaju kao sredstvo za postizanje privatnih ciljeva i interesa društvenih elita. S obzirom na kontekst u kojem žive teško bi bilo tvrditi da je to znak političkog neznanja – baš suprotno – to je prije odraz njihove političke intuicije. 

Slični rezultati vezani za percepciju politike dobiveni su i u opsežnom istraživanju zaklade Friedrich Ebert. Podaci dosljedno potvrđuju da mladi politiku jednostavno ne shvaćaju kao polje mogućeg djelovanja – usmjereni su na privatnu sferu i rješavanje vlastite prekarne egzistencije. Ovo nije toliko stvar neznanja, koliko socijalizacije u društvu gdje se političko djelovanje odvija na jedan specifičan način – gdje je politika tek polje za postizanje privatnih interesa. Kako su u GONG-ovoj publikaciji Što znamo o političkoj pismenosti mladih u Hrvatskoj? Bojana Ćulum Ilić i Jelena Androić napomenule, "politička socijalizacija mladih ne događa u vakuumu. Izneseni rezultati istraživanja i ne govore toliko o mladima, koliko o društvu u kojem odrastaju i svim institucijama – uključujući i obitelj i odgojno-obrazovne institucije – koje bismo, kako se ono popularno kaže, trebali pustiti da rade svoj posao".

Društveni kontekst je ono što dobrim dijelom nedostaje u politikama za mlade koje kao da sve nedaće žele riješiti obrazovanjem. Bolja implementacija građanskog odgoja bi svakako bila korak u dobrom smjeru, ali se prečesto doživljava kao panaceja. Da edukacija sama po sebi nije dovoljna moguće je naslutiti i iz aktualnog istraživanja. Ispitivači/ce su uočili da "učenici iz gimnazija nešto češće sudjeluju u humanitarnim akcijama od učenika trogodišnjih strukovnih programa te češće od svih ostalih potpisuju peticije. S druge strane, učenici trogodišnjih strukovnih programa češće od ostalih sudjeluju u mirnim ili nemirnim prosvjedima". Iz podataka je moguće iščitati – doduše ne s apsolutnom sigurnošću – da gimnazijalci unatoč mnogo boljem pristupu građanskom obrazovanju, ne sudjeluju u većoj mjeri u političkom djelovanju. Dakle, obrazovanje – bez konkretnih mogućnosti djelovanja u kojem bi se stečena znanja mogla upotrijebiti – teško  će potaknuti političku participaciju. 

Politologinja Vlasta Ilišin s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu u nedavnom je intervjuu za H-alter istaknula da "mlade niti prije politika nije zanimala nešto previše. To se može objasniti životnim ciklusima. Oni uglavnom svijet doživljavaju individualno, imaju probleme sa sazrijevanjem, odabirom karijere, socijalizacijom, a kada uspiju završiti neku školu trebaju naći siguran posao. Ozbiljno bavljenje politikom i društvenom problematikom, uglavnom dolazi onda kada se dosegne neki životni standard. Tada raste svijest da politika utječe na njihov život. Naravno, uvijek postoje političke enklave koje su osviještene i puno ranije". 

U usporedbi s 2015. i 2010. godinom poznavanje osnovnih političkih činjenica stagnira, konkretno poznavanje osnovnih političkih pojmova je u blagom padu, ali je porasla razina informiranosti. Dakle, ni u kojem slučaju nije moguće govoriti o neznanju ove generacije, već o društvenoj konstanti koja se – unatoč brojnim drugim promjenama – ne mijenja čitavo desetljeće. Iz toga nije teško zaključiti da se neznanje ne događa slučajno, štoviše, neznanje se sistemski proizvodi – ono je strukturni element važan za funkcioniranje našeg društva. Kada mladi ne znaju što je ustav to nije greška hrvatskog političkog sustava, već je njegova odlika. Politika je uostalom za one koji si mogu priuštiti sudjelovanje, bilo vremenski ili financijski.

Učenike/ce, mlade generalno, sustavno se odgaja za potrebe tržišta rada. Obrazovanje je u strukovnim programima gotovo isključivo usredotočeno na usvajanje vještina koje će im biti potrebne na sve prekarnijim poslovima – ako su te sreće da posao uopće dobiju. S druge strane, ne postoji nikakva infrastruktura kroz koju bi mladi mogli artikulirati svoje probleme i formulirati politički stav – čak kad bi i prošli kroz odgovarajuću edukaciju. U slučajevima kad institucionalni okviri namijenjeni participaciji mladih u donošenju odluka i postoje – poput, recimo, studentskih zborova – oni uglavnom služe kao inkubatori za reprodukciju stranačkih kadrova. Aktivizam se pak u većini sredina događa slučajno i sporadično te ovisi o individualnom entuzijazmu. Ukratko, nakon što ih škola nedovoljno odgoji, tržište mlade disciplinira, a politika ignorira. 

Zbog toga za osnaživanje participacije mladih u političkom životu neće biti dovoljno jednostavno bolje implementirati građanski odgoj, već i raditi na stvaranju prostora ravnopravne političke participacije. Potrebno je demokratizirati institucije i stvoriti modele po kojima mogu sudjelovati u donošenju odluka. Na primjer, moguće je smanjiti dob izlaska na izbore kako bi što ranije bili uključeni u demokratske procese, a time i stvoriti raniju potrebu za orijentacijom u političkom prostoru. Ili umjesto da se kritiziraju njihovi izvori informacija, možda je te izvore moguće učiniti boljima, prilagodbom sadržaja u formu koja bi im bila zanimljivija. U konačnici, progresivne politike trebaju napraviti korak dalje od nade da će obrazovanje po sebi popraviti društvo – moraju stvoriti institucionalni okvir unutar kojeg će mladi moći politički artikulirati svoje probleme i aktivno sudjelovati u njihovom rješavanju. 

 

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.  

 

Objavio/la matko [at] kulturpunkt.hr 19.05.2021

VEZANE VIJESTI

Između apatije i ekstremizma

Piše: Matko Vlahović
Refleksnim okretanjem građanskom odgoju kao univerzalnom lijeku za probleme koje je društvo dijagnosticiralo mladima, u javnosti izostaje konkretna analiza njihovih sistemskih uzročnika.

Portreti zagrebačkog nightlifea

Piše: Ana Fazekaš
Slučaj HNK prije svega je simptomatičan za način na koji se artikulira i širi diskurs o mladima, potenciran medijskom reprezentacijom koja proizvodi i reflektira međugeneracijsku tenziju.

Tko mlade što pita?

Piše: Martina Domladovac
Istraživanje popularnosti europskog projekta među mladima dalo nam je zanimljive uvide u odnos novih generacija prema socijalnim i ljudskim pravima te njihovoj političkoj participaciji.