Politika bez kontakta s realnošću | kulturpunkt

Politika bez kontakta s realnošću

Rezultati istraživanja realiziranog u okviru međunarodnog projekta INVENT govore o povećem raskoraku između kulturne politike EU i potreba njenih građana.

Piše: Lujo Parežanin

Foto: Adrijana Vidić

  • A
  • +
  • -

Proces artikulacije kulturne politike, konceptualnog aparata koji uvjetuje okvire njenog promišljanja, za najširu javnost uglavnom ostaje prilično zatvoren i zakučast. Zbog čega, primjerice, u nekom trenu govor o kulturi mijenjamo govorom o "kulturnim i kreativnim industrijama", zašto u fokus kulturne politike ulaze različiti naglasci poput razvoja publike, umrežavanja ili participacije, a zašto pak neki izlaze, kako i zašto u određenom trenutku definiramo društvenu svrhu kulture – samo su neka od pitanja na koja možemo odgovoriti tek poznajemo li širi politički (pa i geopolitički) kontekst u okviru kojeg se kulturna politika definira. Ako navedeno vrijedi za lokalnu i nacionalnu razinu, još je uočljivije govorimo li o razini Europske unije, koja prosječnom građaninu ili građanki po svoj prilici djeluje kao nepronična birokratska utvrda.

No ne radi se nažalost samo o tome da europska kulturna politika djeluje nepronično – ona se, naime, također na različite načine čini i u popriličnom raskoraku s potrebama sektora na terenu, kao i s potrebama zajednica čijoj dobrobiti bi trebala doprinositi. Međutim, jedna stvar je imati takav dojam, potkrijepljen više ili manje direktnim, ali ipak fragmentarnim iskustvom rada u kulturi, a sasvim druga raspolagati širokim istraživačkim uvidom u istinske razmjere toga raskoraka.

Jedan takav uvid u crnu rupu europske kulturbirokracije ponudio je sociolog Mirko Petrić s Instituta društvenih istraživanja Ivo Pilar (Područni centar Split), koji je 9. rujna u sklopu festivala Nosi se u organizaciji zadarskog Teatra VeRRdi održao predavanje Ukradena kultura – što građani smatraju kulturom, a što im vlasti nude. Inače direktno upoznat s tromom mehanikom Unijine kulturne politike kao sudionik raznih konzultativnih procesa, Petrić je tom prigodom predstavio dio rezultata međunarodnog istraživačkog projekta INVENT – European Inventory of Societal Values of Culture as Basis for Inclusive Cultural Policies, pokrenutog, kako je ironično naglasio, kao odgovor na želju Europske komisije da u okviru Nove europske agende za kulturu konačno dozna "kako zapravo građani razumiju kulturu". Projekt obuhvaća Finsku, Veliku Britaniju, Dansku, Španjolsku, Francusku, Nizozemsku, Hrvatsku, Švicarsku i Srbiju, a svojom se temom bavi kroz niz metodološki raznovrsnih segmenata istraživanja, rezultati kojih, kako je sugerirao Petrić, dijelom govore i o promašenosti neoliberalnog modela kodificiranog prethodnom Europskom agendom za kulturu iz 2007. godine, u kojoj je društveni aspekt kulture bio stavljen u drugi plan.

Petrić se u svojem predavanju fokusirao na ispitivanje u okviru kojeg su sudionicama i sudionicima postavljana četiri pitanja – "Što vam prvo pada na pamet kada pomislite na riječ 'kultura'?"; "Možete li objasniti što vam je osobno važno kada je riječ o kulturi?"; "Kad pomislite na kulturu u svom životu, kako se ona razlikuje od kulture drugih ljudi?" te "Kako je pandemija Covida-19 utjecala na vas?". Sažimajući rezultate ispitivanja, Petrić je odmah na početku ustvrdio kako je ono pokazalo da se nijedan od termina koji tvore konceptualnu potku Unijine tržišne, ali i instrumentalne ideje kulture, poput "kreativnih industrija", "participacije", "inkluzije" i sličnog, nije pokazao relevantnim za ispitanike, odnosno za njihovo razumijevanje kulture i umjetnosti. Njihove predodžbe, sugeriraju odgovori, u najvećoj su mjeri ostale tradicionalne, odane konvencionalnom poimanju umjetnosti ili kulturnih institucija. Ukratko, način na koji Unija službeno razumije kulturu nema nikakve veze s onim kako je, općenito uzevši, razumije četrnaestak tisuća sudionika ovog ispitivanja, velikom većinom njenih građana i građanki. 

Kada je riječ o ispitanicima iz Hrvatske, na pitanje "Što vam prvo padne na pamet kada pomislite na riječ 'kultura'?" najčešće su navođene kulturne ustanove, osobito kazalište. Ovaj uvid Petrić je dopunio navodeći da rezultati ankete na nacionalno reprezentativnom uzorku, provedene u okviru istog projekta, pokazuju da mnogi na pitanje o asocijacijama na kulturu kao odgovor navode – ništa, pri čemu je posebno važno istaknuti da su takav odgovor najčešće davale mlade osobe. Što se osobnog značaja kulture za ispitanike tiče, najčešće su navođeni umjetnost i društvena angažiranost, sloboda i mogućnost stvaranja kulturnog sadržaja. Ono što je izrazito uočljivo u odnosu na druge države obuhvaćene ispitivanjem, napominje Petrić, generacijske su razlike, vidljive zbog činjenice da istraživanje obuhvaća osobe rođene od 1942. do 2002. godine. Generacije rođene između 1942. i sredine 60-ih godina pokazuju shvaćanje "kulture kao Bildunga, kao obrazovanja vlastite osobe, kao kulturnog uzdizanja". Upravo najstariji ispitanici kulturu dominantno poistovjećuju s institucijama – kazalištem, koncertima, muzičkom školom i sličnim, dok generacije rođene od 60-ih do sredine 80-ih smatraju kako i nove kulturne forme, poput rocka, treba smatrati dijelom kulture. Navedeni ispitanici također naglašavaju važnost tolerancije, što Petrić smatra važnim dokazom dugotrajne socijalizacijske funkcije kulture: "U kompjuterskim znanostima kažu: garbage in, garbage out; ako ljudima staviš unutra toleranciju, pa dugo to promoviraš, a ne kreativne industrije, onda nešto izađe iz toga i dugo ostane." Kao interesantnu Petrić ističe činjenicu da se i mlađa kohorta smatra dijelom istog kontinuuma: "Rock je umjetnost, Ekaterina Velika je umjetnosti, ali i Picasso je umjetnost, sve je to isto."

No promjena se počinje uočavati među ispitanicima rođenima od sredine 80-ih do kasnih 90-ih. Kako navodi Petrić, kod tih se generacija počinju javljati sloboda i individualnost, razlika vlastite kulture u odnosu na drugu, sloboda izbora i konzumacije, zatim kod dijela ispitanika kultura kao nacija, potom zajednica – ne nužno u nacionalnom, nego u širem identitetskom, uključujući i supkulturnom ključu. Petrić kao paradoksalnu naglašava činjenicu da navedenu kohortu istovremeno obilježava naglašavanje individualnog, ali i potreba za kolektivnim. Također je indikativno da se u ovoj grupi ispitanika po prvi puta javlja ideja kulture kao samopomoći. Veliki problemi, međutim, započinju kada dođemo do generacija rođenih dvijetisućitih. Naime, ispitivanje sugerira da najmlađi ispitanici pokazuju "izrazitu nesposobnost diskurzivnog razmatranja kulture"; ukratko, da o kulturi jednostavno – ne znaju što da misle i kažu.

Vraćajući se na europsku razinu, Petrić je naveo nekolicinu interesantnih podataka o tome što ispitanici smatraju dijelom kulture, koji govore o njihovim razmjerno eklektičnim navikama: na prvih deset mjesta tako su se našli povijesni spomenici, narodni plesovi, opera, književnost, festivali hrane, dućani s antikvitetima, hodočašća, hip-hop glazba, filmski blockbusteri i strip. Međutim, kako napominje Petrić, donjih deset mjesta zauzimaju upravo one pojave i prakse koje su zadnjih godina izraženo prisutne u javnosti: politička karikatura, grafiti, nogomet, planinarenje, dizajnerska odjeća, tetoviranje, videoigre, reality emisije, shopping centri. Iz perspektive participativne kulturne politike, vrlo su zanimljivi i odgovori na pitanje što bi trebalo javno financirati u kulturi, gdje su se, očekivano, pojavile znakovite razlike s obzirom na različite kontekste i tradicije u odnosu na kategorije poput umjetničke aktivnosti, ustanova u kulturi, kazališta, kulture kao identiteta i sličnog. Vrijedno je istaknuti je da su ispitanici generalno manji entuzijazam pokazali prema financiranju kulture kao turističkog sadržaja i poticanju domaće videoprodukcije i videoigara, ali, zabrinjavajuće, i prema financiranju manjinskih kultura. Ono što se pak pokazalo kao praktički univerzalna potreba su muzeji i knjižnice, društveno-kulturni centri i te umjetničko i kulturno obrazovanje.

Konačno, ispitivanje odnosa prema procesima globalizacije ukazalo je na interesantne momente kada je riječ o kulturnom kapitalu ispitanika. Kako navodi Petrić, najtolerantnijima su se pokazali ljudi koji idu na kulturne priredbe. Sljedeći najsnažniji prediktor je razina osobnog obrazovanja, ali ne i obrazovanja roditelja, koje se nije pokazalo presudnim. U nekolicini država kao prediktor se pokazao i rod, pri čemu je stupanj tolerancije, tamo gdje postoji razlika, redom bio veći kod žena. Slično vrijedi i za dob – mlađe osobe su se u nekim kontekstima pokazale tolerantnijima od starijih.

Koje su pouke koje je moguće izvesti iz navedenih podataka? Petrić kao prvi zaključak još jednom poodcrtava da je ispitivanje pokazalo da se "shvaćanja građana o kulturi i akcenti kulturnih politika u 21. stoljeću se ne podudaraju – to je razgovor gluhih telefona, bez zajedničke osnove". Nadalje, prikupljeni podaci nam govore da je "kulturna politika važna i povezana s ishodima", odnosno da, Petrićevim riječima, "ništa ne može nastati ni iz čega. Logika po kojoj ne ulažemo direktno u kulturu nego u popratne aktivnosti i ciljeve, pa će se onda stvoriti nešto, je promašena". Navodeći kako je "potrebna hitna akcija i zaokret u kulturnoj politici", Petrić finalno zaključuje kako bi "kultura trebala biti mjesto susreta, impulsa odozgo prema dolje, ali i odozdo prema gore".

Kao što je Petrić pojasnio, istraživanje realizirano u okviru INVENT-a dijete je – makar površinskog – zaokreta Unijine kulturne politike u Novoj europskoj agendi za kulturi nakon dvadeset godina guranja samog pojma kulture i njene društvene funkcije u drugi plan u korist kreativnih industrija i njihovog individualiziranog, tržišnog obzora. U kontekstu sve izraženijeg povlačenja države i prepuštanja kulture europskoj razini financiranja, kao i automatskog transplantiranja Unijinih konceptualnih okvira u specifične lokalne kontekste, presudnim postaje razumijevanje procesa formuliranja politike na razini EU, njegovih slijepih pjega i raskoraka sa stvarnim potrebama građana.

Rezultati ovog istraživanja bit će ubrzo predstavljeni izabranim predstavnicima Komisije. Uzevši u obzir Petrićevu pesimističnu skicu responzivnosti europske birokracije, ne treba očekivati da će njeni zaključci dobiti svoj skorašnji izraz u suvisloj kulturnoj politici EU, koja ionako ne adresira činjenicu da joj nedostaje ključni komplement u obliku dosljedno snažne potpore kulturi na nacionalnoj razini diljem Unije. Ipak, istraživanja poput ovoga daju korisnu podlogu za ukazivanje na sve destruktivnije sljepilo svih razina kulturne politike prema stvarnom stanju na terenu i na procjep između tih dviju sfera, koji guta cijeli sektor sve brže i brže.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 20.09.2022

VEZANE VIJESTI

Spas ili nadogradnja kulturne politike

Pripremio: Lujo Parežanin

Europski parlament odobrio je program Kreativne Europe za razdoblje 2021. – 2027., uz gotovo udvostručeni proračun u odnosu na prethodni ciklus.

Lekcije iz pandemije: ogoljavanje stanja

Piše: Jaka Primorac
Krizne mjere donesene u prvom valu pandemije potvrđuju da kulturni sektor i dalje ponajprije ovisi o vlastitim mehanizmima otpornosti, na kojima se ne može graditi njegova održiva budućnost.

U žrvnju krize i kulturne politike

Piše: Lujo Parežanin
Istraživanje Zaklade Kultura nova o utjecaju pandemije i potresa na nezavisnu kulturu ponajprije ukazuje na razmjere ranjivosti njezinih organizacija i radnica.