Politika blokade | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Politika blokade

Umjesto one pozitivne znatiželje koja se svake godine javlja uoči početka nove kazališne sezone, ove nas je godine neugodno iznenadila vijest o privremenoj obustavi rada Teatra.hr, je

Piše: Andrej Mirčev
  • A
  • +
  • -

U razgovoru koji je autor ovog teksta vodio s urednicom portala, na pitanje o razlozima pokretanja teatra.hr Nora Krstulović je odgovorila: "Teatar .hr sam pokrenula iz puke potrebe. Naime, kad sam se prije desetak godina počela profesionalno baviti kazalištem, u Hrvatskoj nije bilo javno i stalno dostupnog izvora informacija o kazališnim zbivanjima u zemlji, a kamoli u inozemstvu. Časopisi koji su tada postojali bili su ili isuviše stručni ili isuviše revijalni, a kontinuirano informiranje o zbivanjima na međunarodnoj sceni nije ni postojalo. Spletom okolnosti počela sam prije šest godina surađivati s Monitorom, tada najposjećenijim HR portalom, u sklopu kojeg sam uređivala rubriku o kazalištu, a dvije godine kasnije odlučila sam posve spojiti svoje dvije velike ljubavi – kazalište i i tehnologiju i pokrenula vlastiti portal."

Sintetizirajući, dakle, kazalište i tehnologiju, stvorila se nova komunikacijska platforma kroz koju se tri godine uspješno pratila te ujedno i konstituirala suvremena slika o i oko kazališta. Otvorenost portala za kritički pristup izvedbenim umjetnostima te mogućnost javnog dijaloga i polemičkog osvrta, dokazivala je da i u našem, hrvatskom virtualnom prostoru, postoji kvalitetan sajt sa svim profesionalnim značajkama. Stoga činjenica da projekt nije prepoznat od strane Ministarstva kulture i da nije uvršten u projekte za koje se smatra da predstavljaju javnu potrebu u kulturi RH, koje treba financirati, čudi i nagoni na ozbiljno promišljanje o konzekvencama kulturne politike koje postaju sve fatalnije, upravo po one kulturne djelatnike koji nas najviše približavaju urbanom, multimedijalnom i otvorenom modelu decentralizirane kulture.

Nepriznati entuzijazam

Objašnjavajući strategije financiranja koje više nisu mogle počivati na čistom entuzijazmu autora, Nora objašnjava: "Nakon svega potpuno mi je jasno da je takvo što ljudima u nas neshvatljivo, ali doista nisam htjela slijediti lošu, a opet dobro uhodanu matricu domaće prakse: traženje javnog novca za projekte koji postoje samo na papiru, a i tamo su klimavi. Pokrenula sam projekt sâma i kad je nakon tri godine dosegao razinu za koju sam bila sigurna da doista predstavlja javnu potrebu u kulturi RH, prvi sam put aplicirala za sredstva iz javih fondova. Kao porezni obveznik, nemali broj puta sam bila zgrožena načinom na koji se moja sredstva (jer javne fondove financiraju građani vlastitim porezim davanjima) uludo i neracionalno troše. Ispada da bi ipak bilo bolje da sam novac tražila dok je cijela stvar još bila u fazi ideje." Tužna je činjenica da postajemo taocima loše kulturne politike koja, umjesto afirmacije dostojanstva i prava suvremenog čovjeka na kritički aritkuliranu informaciju, sredstva radije dodjeluje nekim suludim mastodonskim projektima, koji u svom autizmu ne prodiru dalje od svojih tvoraca. Zar činjenica da "Teatar.hr dnevno ima više čitatelja nego sva tri glavna kulturna časopisa koje Ministarstvo sufinacira – zajedno", ne govori dovoljno o prepoznatljivosti i transparentnosti projekta?

Još suludiji je, međutim, podatak koji Nora također navodi: "visokopozicionirani dužnosnici tog istog Ministarstva su višekratno sudjelovali na Teatrovim diskusijama i nebrojeno puta intervenirali da objavimo ovo ili ono." Možda u razlogu njihovog odbijanja ima i mazohističkih elemenata koji su, nažalost, vrlo česta pojava u našem postraumatskom društvu, sve više uronjenom u odvratnu žabokrečinu sapunica, žute štampe i površne zabave. Pa ipak, i dalje ostaje ključno pitanje, koliko ćemo još dugo biti taoci politike blokade koja, umjesto financijske podrške demokratskih modela, radije izabire neke anakrone i represivne modele koji po svaku cijenu žele nadzirati informaciju ili ako ne nadzirati, barem anestetizirati, zaodijevajući je u ruho nekakvog tupavog senzacionalizma.

Alternative ili konačni kraj?

Financiranje ostaje i dalje jednim od osnovnih problema kada su u pitanju neprofitabilno kulturno djelovanje. Stoga je najčešće rješenje prelazak u komercijalne vode, unutar kojih se lakše dolazi do kapitala i mecena. Međutim, prelazak u komercijalne vode, vrlo često dovodi do nužnosti kompromisa i napuštanja prvobitnih ideja. U tom je smislu, na pitanje o mogućnostima "komercijalizacije" portala kao jednoj od mogućnosti opstanka, Nora beskompromisno odgovorila: "Mislim da šarenih magazina, iz kojih možete saznati tko je gdje i s kim bio, imamo dosta i previše. S druge pak strane, uprave hrvatskih kazališta ne odgovaraju zapravo za svoje financijske i umjetničke rezultate, pa im ne pada na pamet redovito se oglašavati, a zahvaljujući činjenici da se u nas na sva sponzorstva plaća porez, ono malo potencijalnih mecena može si dozvoliti da od vas traže sve pa i promjenu uređivačke koncepcije. Nadam se, ipak, da se to neće dogoditi."

Tome se, mislim, nada i većina čitatelja portala. Kao prvo da će portal uskoro nastaviti s radom, a drugo da se neće povinovati kapitalističkoj logici jeftinog proizvoda koji mora biti dopadljiv, zavodljiv i prije svega, isplativ. Ono što je vidljivo kroz čitav niz komentara nakon što je objavljena privremena obustava rada portala, je nevjerica i podrška posjetitelja. Definitivan kraj portala sigurno bi mogao imati široke reperkusije na cijelu, ne samo kazališno-izvedbenu, nego i na alternativnu scenu. Ugrožavajući prostore izricanja kritičkog mišljenja, država dokazuje svoj totalitarni karakter i još se jednom prokazuje kao a(nti)humana tvorevina kojoj nije u cilju sloboda čovjeka. Međutim, u ovom slučaju osim portala i prava na slobodnu informaciju, ugrožena je i sâma institucija kazališta jer ono upravo živi od susreta, komenatara i kritike. To su elementi iz kojih proishodi svako ozbiljno kazalište i za koje se svako kazalište mora i zalagati. Imamo li to na pameti, ono što možda najviše brine, je upravo pasivnost kazališnih institucija kada je riječ o novonastaloj situaciji s Teatrom.hr.

Na pitanje o kolegijalnosti i podršci institucija koje su na neki način u odnosu s kazalištem, Nora kaže:"Dobili smo, što usmene, što pismene preporuke HDDU, ITI Hrvatska, ASSITEJ Hrvatska i napokon samog Ministarstva koje je svojevremeno podržalo našu akciju kreiranja baze hrvatskih kazališnih djelatnika. No, u svakom od tih slučajeva podrška je bila deklerativne, a ne materijalne prirode." Bojim se da ako kazališta i institucije koje ga održavaju/pomažu/indirektno stvaraju, ne uoče ozbiljnost i razinu problema i konkretnije ne podrže Teatar.hr, njegova sudbina biti zapečaćena. Kazalište bi se tada defintivno vratiti nekoliko koraka u nazad, a to će biti katastrofalno jer je ionako već u ozbiljnom zaostatku za suvremenošću koja ga sve više izmješta u nenadgledljive virtualne prostore, gdje su dijalog i kritika naprosto conditio sine qua non.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 06.10.2006